Hoćemo privilegije

Poslednjeg dana juna smo saznali da je Savez studenata Pravnog fakulteta u Novom Sadu organizovao potpisivanje peticije za donošenje Zakona o rezervisanim zanimanjima, kojim bi u profesijama kao što su pravnička, lekarska, učiteljska i nastavnička bilo dozvoljeno zapošljavanje samo onim osobama koje imaju završen državni fakultet. Studentkinja prodekanka Pravnog fakulteta u Novom Sadu je povodom prikupljanja potpisa rekla da je “pitanje donošenja ovog zakona aktuelizovano sramnim aferama koje se dešavaju na privatnim visokoškolskim ustanovama”. Pokretači inicijative su u svojoj pomalo zakasneloj reakciji (čitavih mesec dana po otvaranju “sramnih afera”) takođe naveli i da “država ima veliku odgovornost prilikom školovanja budućih sudija, tužilaca, lekara, učitelja i nastavnika, te je u njenom interesu da se oni školuju na državnim fakultetima, i da isti sutra kada završe studije budu zaposleni u državnim organima i institucijama”. Ova inicijativa polazi od niza pogrešnih premisa, što nužno vodi pogrešnom zaključku. Ipak, ona nam daje najbolji uvid u to kakav je učinak obrazovanja u Srbiji – kako onog na privatnim fakultetima tako i onog na državnim.

Osnovne premise

Peticija za donošenje Zakona o rezervisanim zanimanjima pre svega polazi od premise da su državni fakulteti bolji od privatnih i da zbog toga treba da budu povlašćeni. Taj stav nije utemeljen ni na jednom ozbiljnom argumentu ili podatku, ali se već dugo održava kao mit u domaćoj javnosti. Na državnom fakultetu koji sam ja završila ozbiljno se pričalo o tome kako je naše obrazovanje mnogo bolje nego obrazovanje na privatnim fakultetima jer su naše knjige znatno obimnije. Utisak je da teza o supremaciji državnih fakulteta nije daleko odmakla od ovog naopakog argumenta.

Da se podsetimo, po važećim zakonima visokoškolsku ustanovu može pod jednakim uslovima osnovati Republika Srbija, pravno ili fizičko lice. Ovim ustanovama dozvolu za rad i akreditaciju izdaje ministarstvo prosvete, odnosno komisija za akreditaciju, a ministarstvo je dužno i da vodi računa o kvalitetu visokog obrazovanja. Obaveza provere kvaliteta je jednaka za sve fakultete, bez obzira na to ko je njihov osnivač. Na osnovu toga možemo da zaključimo da je kvalitet, odnosno manjak kvaliteta bilo koje visokoškolske ustanove isključiva odgovornost ministarstva (dakle države), nezavisno od toga ko je njen osnivač.

Prema drugoj važnoj premisi inicijative o rezervisanim zanimanjima, državni posao je najbolji posao. Dakle, državni fakulteti su najbolji, a svi sjajni studenti državnih fakulteta žele posao u državnoj službi i to zato što je to najbolja služba. Potpisnici peticije ne samo što žele posao u državnoj službi (što je sasvim legitimno), oni žele i da im mesta u toj službi budu rezervisana. Međutim, notorna je činjenica da rad u državnoj upravi u većini slučajeva ne donosi nikakve posebne koristi – poput profesionalnog usavršavanja, dobre zarade ili mogućnosti za napredovanje. U tom smislu, iako je poimanje dobrog posla stvar ličnih prioriteta, možemo zaključiti da je za podnosioce inicijative državni posao najbolji jer je to pre svega siguran posao, na kom se, to znamo, ne radi mnogo. Takva očekivanja od posla i karijere, da ostavimo po strani sve druge mane našeg sistema obrazovanja, sasvim dovoljno govore o tome koje su to vrednosti kojima se uče studenti na državnim fakultetima.

Peticija rešava problem

O tome šta uče studenti državnog Pravnog fakulteta u Novom Sadu govori i sledeće – oni su pokrenuli peticiju za “donošenje zakona o rezervisanim zanimanjima”. To bi moglo biti oprošteno svim drugim studentima, ali ne i studentima pravnog fakulteta. Naime, peticije nikako ne mogu dovesti do donošenja zakona. Možda su studenti hteli da kažu da će prikupiti 30.000 potpisa, koliko se Ustavom zahteva kako bi glasači stekli pravo da predlože zakon. Taj postupak je detaljno regulisan Zakonom o referendumu i narodnoj inicijativi. Ovaj Zakon traži da predlog bude unapred jasno definisan i dostavljen organu kojem se predlaže usvajanje nekog akta (ovde bi to bila Narodna skupština), što se u ovom našem slučaju, koliko znamo, nije desilo. Takođe, zakon traži da potpisi budu sakupljeni u roku od 7 dana od dana koji je prijavljen kao početni za prikupljanje potpisa. Jednostavno rečeno, čak i da su skupštini podneli svoj predlog, inicijatori bi imali još tri dana da sakupe 30.000 potpisa.

Upravo takav odnos studenata državnog pravnog fakulteta prema predlaganju zakona jasno pokazuje koliko su pogrešne premise od kojih su pošli. On govori o tome da državni fakulteti nisu oaze znanja, kao što ni njihove diplome nisu ni na koji način vrednije od diploma privatnih fakulteta. Ovaj primer samo dokazuje da je nesporna vrednost u ovom društvu jedino privilegija koju možemo da pribavimo za sebe, kad god se za to ukaže prilika. Peticija o rezervisanim zanimanjima je pravni i praktični dokaz da su pojedinačni skandali samo posledica katastrofalnog sistema u celini i da je država i državno, pa makar to bili i studenti, odavno samo deo problema, a nikako ne i rešenje.

Peščanik.net, 04.07.2014.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)