U Izraelu postoji konsenzus povodom nužnosti demokratije, koji se provlači od pristalica Azmi Bašara do prijatelja Jakova Kaca. Drugim rečima, među njima vlada široko neslaganje po pitanju raznih tema, ali se niko ne protivi postojanju izbora, političkih kampanja i uspavanih posmatrača izbora. Čak i kada postoje zamerke na ishode demokratskih procedura i izbora, jasno je da niko nema ništa protiv same ideje demokratije.

Međutim, kada govorimo o Egiptu, Izraelci su uznemireni. Reči „Muslimanska braća“ izazivaju kod komentatora razjapljenje vilice, iako mislim da niko od njih ne bi imao ništa protiv da Izrael ima jasno definisanu granicu ili da postigne mirovni sporazum sa Saudijskom Arabijom, najmuslimanskijom zemljom na svetu. Ehud Olmert je bezuspešno pokušavao da postigne mir sa Saudijcima, ali uzrok ovom neuspehu nije bio šerijatski zakon.

Egipat će biti demokratska zemlja, čak i ako se Muslimanska braća priključe koaliciji, kao Šas kod nas, i sasvim je izvesno da se pravila islama neće nametati tako striktno kao u Saudijskoj Arabiji. Sve dok se manje-više poštuje princip demokratije, stvari imaju sopstvenu dinamiku. Egipat ima i komunističku tradiciju, tako da stvari mogu da krenu da se razvijaju u svetovnjačkom pravcu. Jerusalim je imao haredskog gradonačelnika, a ne čini mi se da je stanje u pogledu ljudskih prava bilo gore od perioda kada je na čelu bio Olmert ili sada Nir Barakat.

Nisam nailazio na članke koji su pozivali na ukidanje izbora u Jerusalimu zbog haredske religiozne većine koja vlada u gradu. Iako postoji veliki bes zbog izraelskih akcija na teritorijama, u Egiptu vlada konsenzus u pogledu prestanka ratovanja sa Izraelom sa kojim se slažu i Muhamed El-Baradej i Muslimanska braća, i naravno vojska, koja zavisi od spoljašnje pomoći. Isto kao što se u Izraelu retko mogu čuti pozivi da se prekine mirovni sporazum sa Egiptom ili da se Ofira (izraelsko naselje u zoni Šarm el Šeika) podigne iz ruševina.

Činjenica da podržavam demokratiju u Egiptu ne mora da znači da se slažem sa svakom njenom posledicom. Čak suprotno. Prednost demokratije leži u tome da nam daje mogućnost da se žalimo. Francuska revolucija je važan istorijski trenutak, ali zbog toga ne moramo da se složimo sa giljotiniranjem ljudi ili Napoleonovim ambicijama. Čak se ne moramo složiti sa Nikolom Sarkozijem i proterivanjem Roma. Možemo podržavati demokratiju u Sjedinjenim državama a i dalje misliti da se Bušu mlađem mora suditi u Hagu zbog zločina učinjenih prilikom napada na Irak, ili biti uplašen zbog neznanja, rasizma i religioznosti koji vladaju tamo.

Demokratija je samo početak. Ona je dovela Avigdora Libermana na vlast, ali zahvaljujući njoj ja mogu da ga kritikujem i kažem da je loš, a da mi on to ne može zabraniti. Ovako nešto nije moguće sa liderima kao što su Hosni Mubarak, Bašar Asad, u Sudanu ili Jemenu gde mogu da muče svakog čoveka koji ih kritikuje.

Ono što se dešava oko nas je kao san. Domino efekat koji je oborio komunističke režime i diktatorske režime u južnoj Americi danas deluje u arapskim diktaturama; u narednoj dekadi se može dogoditi da se nađemo u potpuno drugom okruženju. Nasuprot ratu u Iraku koji je imao masovnu podršku Izraelaca, i koji je opisan kao donošenje slobode iračkom narodu, iako je u stvari bio pljačkaški i osvajački i doveo do stvaranja marionetskog režima – građani na trgu Tahrir žele slobodu, bore se za nju i svaka kap slobode i društvene pravde im pripada. Nije mi jasno zašto se bojimo i osećamo pretnju, odakle dolazi stav da je demokratska igra prikladna samo građanima zapadnih zemalja. Ovaj momenat samo što nije stigao. Ne treba da budemo uplašeni ili iznenađeni, jedino možda začuđeni kako da se to nije ranije dogodilo.

 
Roi Arad, Haaretz, 06.02.2011.

Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat

Peščanik.net, 07.02.2011.

IZRAEL