Internet i autoritarizam 2.0

 
Maks Horkhajmer je sredinom prošloga stoleća pisao o instrumentalnoj upotrebi (raz)uma u svojim kapitalnim delima Pomračenje uma i Kritika instrumentalnog uma. Horkhajmer je, naime, objasnio kako postoje tri „vrste“ uma – objektivni, subjektivni i instrumentalni. Objektivni je koncentrisan na „ideju najvišeg dobra, ili problem ljudske sudbine, kao i na ostvarivanje finalnih ciljeva“. Objektivni um se koncentriše na „cilj, a ne na sredstvo“.[1] Sa druge strane, subjektivni um se drži sredstva, dok je cilj manje važan. Biti „uman“ u ovom kontekstu se vidi kao „koristan kao sredstvo“. Ukoliko um (eng. reason, jer nema boljeg prevoda) napusti svoje kvalitete koje ga čine autonomnim, however, on postaje samo subjektivna alatka, i samim tim omogućava i prelaz u – instrument. Već na ovoj tankoj granici prelazimo ka instrumentalnom umu. Instrumentalni um je uslovljen „mišljenjem da jedna ideja, koncept ili teorija nisu ništa drugo do sheme za akcioni plan, a samim time je istina ništa više od uspeha te ideje“.[2] Instrumentalni um je moguće koristiti vrlo lako u svrhu kako ideologije, tako i manipulacije masama. Uostalom, i sam Hitler je uspeo da ubedi mase da je upravo on najbolja opcija za Nemačku. Instrumentalni um je alatka kojom se postiže društvena dominacija. Upravo u ovu svhru se koristi i kapitalizam, kako je više puta naglasio i sam Horkhajmer.

Praveći malu ekskurziju u laički vokabular, možemo zaključiti da većina ideja, stvari, akcija i koncepata nisu same po sebi opasne ili bezopasne, već mogu da postanu takve u zavisnosti od načina njihove instrumentalizacije. Zamislimo život bez noževa. Bio bi skoro nemoguć, iz prostog razloga verovatnog gladovanja (probajte da spremite ručak bez noža). Ukoliko osoba odluči da iskoristi nož kao instrument, i to instrument smrti, on će nekoga nožem ubiti – iskoristio je nož kao instrument, kao što se i um može koristiti kao instrument.

Isto važi i za moderne tehnologije, samim time i za internet. Loša je bila pretpostavka da će svetom, nekim skoro magičnim putem, zavladati demokratija ukoliko se free internet proširi svuda – ukoliko se sećate komičnog govora Hilari Klinton iz 2010. Možda su se pokreti arapskog proleća koordinisali putem interneta (da ne pominjem ipak koliko su neuspešni bili na kraju krajeva, jer je to druga priča), ali je isto tako moguće i za novi autoritarizam da eksploatiše internet na svoj način uz pomoć instrumentalnosti. Uostalom, internet nije isti u Nemačkoj i u Severnoj Koreji. Od pre nekoliko nedelja, internet više nije sredstvo slobodnog govora ni u Rusiji, kojom je jedna neoautoritarna ličnost, Vladimir Putin, doveo do savršenstva ono što je politolog Ivan Krstev[3] opisao dezignacijom autoritarizam 2.0.

Šta je autoritarizam 2.0? Moramo ga objasniti, jer ćemo već samim objašnjenjem shvatiti i na koji način je povezan sa instrumentalnom upotrebom moći Maksa Horkhajmera, a potom i sa instrumentalnom (zlo)upotrebom interneta – dve instance samog naslova ovog teksta. Kockice će se složiti u jednu savršenu, veliku, veoma tužnu sliku.

U društvenim naukama se već javila ideja o kraju ideologija, o čemu je Danijel Bel pisao još daleke 1960 – danas je to sve mnogo jasnije.[4] Po Krstevu, Putin uspeva u svome autoritarnom pristupu upravo zato što se ratosiljao ideologije. „Kolaps SSSR-a je pokazao da ideologija nagriza režim na dva načina: hrani reformističke iluzije elite dok protivnicima režima stvara platformu na kojoj se stvara ideal protiv kojeg se postavlja sam režim“.[5] Umesto ideologije, plasira se priča po kojoj je država sama po sebi nužna, moćna i uvek u pravu. Može se pričati jedno, a raditi drugo. Već ovde se može napraviti jasna paralela i sa državom Srbijom. „Kako bi se održali na vlasti, pokušavaju da izbrišu i samu ideju javnog interesa. U ovom kontekstu, glorifikacija tržišta (kapitalističkog, prim. S.M.J.) … pojačava novi autoritarni kapitalizam“. U tom kapitalizmu se Rusija predstavlja kao „ekonomski jaka“ i „stabilna“, iako su ekonomski ojačali samo pripadnici elite. Zvuči poznato? Već ovde je jasna povezanost Horkhajmerove ideje o instrumentalnoj upotrebi (raz)uma (i same moći) u okviru jednog novog, autoritarnog modusa vlasti i kapitalizma. Da nastavimo.

Evgenij Marozov, novinar i istraživač iz Belorusije, dobro poznaje autoritarni režim. Objašnjava kako nove tehnologije (poput interneta), kada su instrumentalno iskorišćene, mogu da doprinesu upravo kao potpora autoritarnom (ili makar kvazi-autoritarnom) režimu.[6] Na kraju krajeva, kako Marozov napominje, sve se svede na internet-aktivizam, gde ljudi klikću i „lajkuju“ na Facebook-u, dok u stvari ne rade ništa.[7] I sam Krstev je ovoga svestan: „Glavni razlog iz kojega se Rusi libe da protestuju nije strah; to je zato što su ljudi koje je briga za državu već otišli ili planiraju da odu u skoroj budućnosti – ili su se prosto preselili u virtuelnu realnost Interneta (u proseku, Rusi provode dvaput više vremena na društvenim mrežama u odnosu na Zapad). Rezultat je takav da ne postoji kritična masa ljudi koji traže promene“.[8] Ovde vidimo jednu (za autoritarizam 2.0 uspešnu) nuspojavu korišćenja interneta. Tu su, međutim, i glavne instance zloupotrebe interneta.

Instrumentalna upotreba interneta je kod nas već postala nešto najnormalnije, deo svakodnevnice i normalnog života. Internet botovi – uglavnom masa mladih ljudi koji, kako zbog svog neiskustva, tako i zbog čiste gluposti, rade na pojačavanju profila određenih političkih struktura – nalaze se na prvim bojnim frontovima. Oni se nadaju da će nešto „ućariti“, da će ih neko platiti, što se dešava vrlo retko, a i kada se desi, ispostavi se da se mlada osoba prodala za pedesetak evra. Ukoliko nije, i možda se nalazi na nekom drugom delu političkog spektra, sedi kod kuće i „lajkuje“ postove na Facebook-u i tvituje na Twitter-u.

Sa druge strane, onaj deo kritičke inteligencije koji još nije pobegao iz zemlje glavom bez obzira – oni kojima je ovaj problem jasan – biva na internetu praktično satrt, mahom DDOS napadima. (Vredi ovde naglasiti i još jedan važan momenat autoritarizma 2.0, a to je da, nasuprot nekadašnjim zatvorenim granicama, otvorenije granice države i šansa da kritička inteligencija napusti zemlju veoma uspešno pomažu održavanju putinovskih država. To je, pak, jedna priča za drugi put[9] ). Savršen primer (zlo)upotrebe modernih tehnologija, u ovom slučaju, interneta. Pored DDOS napada, doduše, došlo je i to nasilne promene sadržaja („stop lažima“), no, za ovaj tekst nije važan konkretan način zloupotrebe modernih tehnologija, već sam čin zloupotrebe.

Internet je u ovoj priči važan zato što je medijsko upravljanje državom postalo jedno od popularnijih, pa i jedno od uspešnijih načina upravljanja. Silvio Berluskoni, bahati, bogati perverznjak, poznat je u društvenim naukama kao medijski mogul koji je na osnovu upravljanja medijima došao do pozicije na kojoj je mogao da upravlja državom. Stvorivši savršenu sliku o sebi, manje obrazovani (i drastično manje inteligentni) glasači su mu podarili glas, a Italija je propala. Putin nije daleko od ovoga svega, samo što on, pored toga što putem medija (a internet je među medijima najprobojniji i najdosežniji) promoviše sebe, on i guši medijske slobode bilo koga ko se usudi da mu se suprotstavi. Hronološki, od Berluskonija do Putina i nadalje, sve je lakše koristiti internet kao instrument, oruđe, sredstvo, oružje.

Uporedite sa drugim zemljama, slobodno. Dok slobode mišljenja makar ima.

 
Peščanik.net, 30.08.2014.

———–    

  1. Horkheimer, M (1947). Eclipse of Reason. New York: Oxford University Press. s.4.
  2. Horkheimer, M (1947). Eclipse of Reason. New York: Oxford University Press. s.15.
  3. Ime Ivana Krsteva se – po mom lingvističkom mišljenju – loše transkribuje u engleski kao Krastev (zbog poluglasa „šva“ između suglasnika [k] i [r]. Transkripcija na srpskohrvatski, zbog praktično istog izgovora, trebalo bi da bude Krstev.
  4. Bell, Daniel. 1960.The end of ideology; on the exhaustion of political ideas in the fifties. Glencoe, Ill: Free Press.
  5. Krstev, Ivan. Authoritarianism 2.0, IWM Post, no. 105, s. 18.
  6. Morozov, Evgeny. 2013. To save everything, click here: the folly of technological solutionism.
  7. Morozov, Evgeniy. How the Net aids dictatorships.
  8. Krstev, Ivan. Authoritarianism 2.0, IWM Post, no. 105, s. 18.
  9. Krstev, Ivan. Authoritarianism 2.0, IWM Post, no. 105, s. 18.