Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Južni vetar je serija puna simbolike, puna različitih linija priča, u kojima može da se prepozna svako i niko. I konačno serija, scenario, koji je podržala Evropska unija sa 500.000 evra. Svako ko misli da treba da vodi polemiku sa fiktivnim likovima, ne razume ili neće da razume umetnost, već je zloupotrebljava“, rekao je Miloš Avramović, kreator pomenute serije, koja je u jednoj epizodi plasirala informaciju o potkupljenosti ekološkog pokreta u Srbiji, jer „niko više ne radi besplatno, čak ni borci za ekologiju“.

Nakon ove epizode, reagovali su neki pojedinci na društvenim mrežama zahtevajući da se serija bojkotuje. Među njima je i poslanica Ivana Parlać iz Narodne stranke, inače članica Skupštinskog odbora za zaštitu životne sredine. Njena reakcija je izazvala bahati podsmeh kreatora serije, samog Miloša Avramovića, ali i njegovog imenjaka, koji glumi kriminalca Maraša, glumca Miloša Bikovića, poznatog po oportunističkom stavu kada je u pitanju društveno-politička situacija u Srbiji, odnos prema aktuelnom režimu, ali i Putinovoj Rusiji, gde je on ostvario ogroman uspeh. Naravno, njegov ruski uzlet je u Srbiji, zahvaljujući samom Bikoviću, ali i medijima žednim takve priče, predstavljen kao pravoslavno čudo: uspon dečaka iz Srbije, čiji se brat zamonašio i postao monah Mihailo a onda mlađem bratu otkrio neslućene lepote ruskog pravoslavlja preko Svetog Serafima Sarovskog i otkrivanja Svete Rusije. Razume se, tu je i jedan proročki san mladog Bikovića o brezama i pticama, nakon čega na scenu stupa svetitelj ruske kinematografije Nikita Mihalkov i pruža ruku srpskom dečaku kako bi se vinuo do ruskog neba. A tamo ga čeka bogatstvo i sjaj, njegova dnevna zarada dostiže iznos od 5.200 evra. Za 39 dana snimanja komedije Sluga, Biković zarađuje preko 200.000 evra. Dakle, glumac Biković za dva meseca zaradi veću sumu od one koju ističe režiser Miloš Avramović, ukazujući na donaciju EU od pola miliona evra (što je mali iznos za ovakav projekat), koja je investirana u Južni vetar i trebalo bi da bude garant ozbiljnosti jednog filmskog projekta.

Južni vetar – najpre film a potom i serija predstavlja zapravo turbo rekreiranje stereotipa o Balkanu, a naročito Srbiji, kao mestu gde vladaju kriminal, pornografija, droga i nasilje. Jednom rečju – carstvu smrti. Kao takav, projekat je dobio široku medijsku i režimsku podršku, a uposlio je više glumaca nego ijedan ranije. Čak i Nemanjići mogu da mu pozavide na broju i kvalitetu filmskih imena domaće i strane kinematografije koja su angažovana. Da bi se ovakav krimi siže uopšte mogao razviti, neophodan je input u vidu velike količine novca u priči, a sami tvorci serije su odgovorni kako će priču kreirati. Naravno, oni mogu taj novac u priču uvesti iz Abu Dabija, predstavljajući to kao novac za podmićivanje političara koji su omogućili bespravnu gradnju u zoni Beograda na vodi. Takođe, mogu ga uvesti iz Rusije, kako bi potplatili desničarske stranke čime bi se obezbedio trajni uticaj Putina u Srbiji. Takođe, novac bi mogao da dođe iz ogromnih mafijaških fondova za legalizaciju kriminalnih poslova u Beogradu. Pozamašna svota bi mogla da pristigne i preko Gaspromnjefta kojom se vlast potkupljuje da ne bi uvela sankcije Rusiji. Isto tako, novac bi mogao da stigne iz zajednice tajkuna i autokrata koju koordiniraju bivši političari sa Zapada. Međutim, Avramović i Biković biraju da to bude novac koji stiže iz Amerike kako bi se potplatili „lažni ekolozi“ u Gornjim Nedeljicama. Ovako plasirana informacija u jednoj fiktivnoj priči koja se u vidu serije prikazuje na RTS-u, ima dalekosežne posledice, jer dovodi u apsolutni sklad Vučićev odnos prema ekološkim protestima u Srbiji sa simboličkom i ideološkom intencijom kreatora Južnog vetra, koji su ovakvim izborom motivacije za svoju priču napravili veliku uslugu predsedniku.

Nemaju likovi Maraša i njegovog ortaka Brace, koji ponosno emituje svoju tetoviranu poruku „Srbija Srbima“, nikakve veze sa svim ovim. Oni su samo medijumi kroz koje progovaraju Avramović, Biković i scenarista Petar Mihajlović, udruženi u poduhvatu režimske propagande koja im može doneti veliku korist. Posredno, njihovo umetničko dostignuće fundira mit o nepromenljivosti poretka u Srbiji, kao zoni uživanja u ritualima smrti. Likovi Maraša i Brace postali su pravi idoli tinejdžera koji maštaju, ali ne o tome da ostvare neki svoj profesionalni san, poput Bikovića, nego da poput likova iz popularne serije dođu do brzog keša, maznu neki dobar auto, ako se usput dogodi neko ubistvo, vrlo važno – Balkan je to. Može se, ima se. Ako zatreba, angažovaće se i u prebijanju demonstranata, kao u novembru 2021. u Šapcu, jer sve te aktivnosti pripadaju maraševskom habitusu, koji je promovisan kao set vrhunskih vrednosti danas i ovde.

Kako reaguje prosečni gledalac Kulturno-informativnog programa RTS-a, čija redakcija mu servira Južni vetar kao aktuelnu filmsku umetnost, kako to reče Miloš Avramović? Pritom, ova serija ima kapacitet za repriziranje u narednih sto godina. U prajm tajmu, odmah posle Drugog dnevnika koji sada ima i velimirovićevske naslove poput Ohridske runde ili Ohridskog prologa, sledi epizoda Južnog vetra, čiji kreatori, jezikom novog Ohridskog Velikomučenika, etiketiraju opoziciju, pre svega Ekološki pokret u Srbiji – kao „lažne ekologe“. Poruka je jasna, a za sve one koji nisu pogledali epizodu, tu su i reprize sledećeg vikenda, meseca, godine. U tom lancu ishrane od fiktivnih likova, Maraša i Brace, preko njihovih kreatora Bikovića i Avramovića, mogao bi se prepoznati udeo kreatora višeg ranga u odnosu na fiktivnu boraniju koja obavlja sitne poslove na terenu, jer ono što je Maraš za Bikovića, to je Biković za Vučića, naposletku Vučić za Putina. Tako se smer najsnažnijeg vetra koji duva beogradskom čaršijom već decenijama lako može utvrditi pomoću prsta, i to srednjeg, koji treba pokazati kreatorima Južnog vetra i sličnih budalaština.

Peščanik.net, 31.03.2023.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)