Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Čast mi je da vam se večeras obratim u ime slobodnih i hrabrih ljudi koji su od maja ovde govorili protiv nasilja i protiv nesputane državne agresije. Govorim na ovom protestu drugi put u dva meseca i neko bi možda rekao kako mi se osladilo. Verujte da nije tako i da ja, baš kao i vi, samo osećam da više nemam kud, da je sve drugo što radim nedovoljno i da je moja dužnost da večeras budem ovde.

Opozicija je nedavno tražila raspisivanje parlamentarnih i beogradskih izbora do kraja godine. Prošle nedelje je potpisala dogovor o principima izborne saradnje. I već smo čuli pitanja – zašto se sada traže izbori, šta je sa zahtevima protesta, zar niste rekli da na talasu masovnih ubistava nećete tražiti izbore.

Važno je da odavde odgovorimo na ta pitanja. Ona su legitimna. Suštinski, Vlada je pala još trećeg i četvrtog maja, samo im to niko nije javio. Pali su kada su onako oholo reagovali na najveću tragediju koja se Srbiji dogodila u miru. Zatim su ipak dobili šansu da nešto poprave tako što će ispuniti zahteve ovog protesta. Ali oni su odlučili da ignorišu zahteve i nastave svoj slobodan pad i to:

– kada su, zbog pozivanja na odgovornost, opoziciji u najvišem domu poručili da su „odvratni govnari“, a nama da smo lešinari i hijene;

– kada su uhapsili policajku Petrović jer je govorila istinu o tome da postoji politička lista nekažnjivih;

– kada je dvoje ljudi u Bačkoj Palanci u 21. veku spržila struja, a oni su rekli „pa šta“;

– kada su progonili, a zatim smenili inspektore Mitića i Milenkovića;

– kada je inspektorima prećeno smrću, a oni su rekli „nije naš problem“;

– kada su se veselili sa okrivljenima za najteža dela i branili ih u javnosti;

– kada je policija automobilom nasrnula na Predraga Voštinića, na jednog od nas, preteći da će mu presuditi.

Takvih primera, kao što znate, ima još mnogo. Navedena slika zemlje posle trećeg maja je isključiva odgovornost vlasti. Odgovornost za tako nešto ne snosi ni opozicija ni mi ovde prisutni.

Zato, ignorisanje zahteva ovih protesta nije znak da je vlast pobedila. To je znak da su oni zemlju svesno gurnuli u još dublju društvenu i političku krizu, ne misleći na posledice. Iz takve krize izlazi se na dva načina – izborima ili građanskim sukobom. Trećeg načina nema. Verujem da mi ovde prisutni ne želimo sukob, inače ne bismo bili na protestu koji se zove „Srbija protiv nasilja“.

Zato su izbori danas jedino mirno rešenje.

Molim vas da ljude koji će se uskoro popeti na binu podržimo u njihovim zahtevima za održavanje izbora, da taj zahtev postane i naš. Molim vas da ove ljude posmatramo realno, koliko god je to moguće. Da ih ne kujemo u zvezde, da od njih ne stvaramo idole, ali da verujemo u njihove dobre namere. Radi se o pametnim, sposobnim, vrednim i požrtvovanim ljudima. Ali svakako ne i bezgrešnim.

Važno je da u narednim mesecima ne samo stanemo iza opozicije u Srbiji, već da shvatimo da smo svi mi zajedno ta opozicija. Da ne postojimo mi i oni. Da moramo stajati jedni iza drugih, da se moramo čuvati i pomagati u svemu što predstoji. Moramo pokušati da, posle deset godina, dobijemo vlast koja je odgovorna i koja je – što je najvažnije – smenjiva na izborima.

Dogovor opozicije zove se Dogovor za pobedu. Ali izborna pobeda će, ako je i bude, biti gorka. Biće to pobeda u kojoj je izgubljeno previše života. Ta Pirova pobeda će biti tek početak i tek šansa da ovo naše društvo izgradimo na principima svetla, a ne tame, kako bi to uobičajeno rekao naš kolega Banjac.

Završiću izjavom Zorana Đinđića iz 1996. godine koja je danas aktuelnija nego ikada. Ne samo jer smo na neki način ponovo u toj ’96. godini, ne samo zato što je sutra dan u kome je naš prethodni diktator izgubio izbore uz veliku Đinđićevu zaslugu i ne samo jer je Đinđić bio žrtva državnog nasilja. Već i zbog toga što okolnosti ponekada čine da gubimo veru u naše zajedničke domete i ono što nam pripada. Dakle:

„Ništa nije tako opasno i tako otrovno kao pesimizam. Intelektualno preobučeni pesimizam pojavljuje se kao cinizam, ironija, različite vrste nihilizma, u smislu ‘svi su oni isti’, ‘ništa se ovde ne može promeniti’, ‘ovaj narod nije ni zaslužio bolje’ i slično. U svakom čoveku postoji nada i strah. Pitanje je samo u tome da li ćete podsticati jedno ili drugo. Ljudi najiskrenije žele da Srbija ponovo postane nešto pozitivno, nešto vredno i uspešno.“

Hvala vam.

Peščanik.net, 25.09.2023.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)