Neki kažu da je srpskim socijalistima teško, nikad teže od 5.oktobra, drugi, opet, da im je ovo leto baš berićetno. Upala im sekira u med, vratili se trijumfalno na vlast, a da i nisu morali bilo koga da ubeđuju kako su se, eto, u međuvremenu promenili. Lepše rečeno, reformisali, a time i evropske vrednosti prihvatili kao svoje najrođenije. Tako je, dakle, patriotska družina sa Studentskog trga postala hit sezone, a, bogme, nastavi li Boris Tadić (od koga smo u Atini konačno čuli da je oduvek bio ubeđeni socijaldemokrata) da ih diže u nebesa, hvali i miluje, biće, kao nekada njihov nikada prežaljeni stvaralac i vođa Milošević, na duži rok “nezaobilazni faktor mira i stabilnosti” u Srbiji, regionu, Evropi, a i šire.

Neko u određenim “sudbonosnim” situacijama gubi živce, neko pamćenje, a mnogi su, izgleda, ovih dana izgubili i kompas. U Beogradu, sasvim sigurno i očekivano, jer im kompas nije ni potreban da bi shvatili da je SPS u najnovijoj Tadićevoj “rekonfiguraciji” političkih snaga Srbije, potencijalno nepresušna zlatna koka, prilika koja se ne propušta da bi se makli s mrtve tačke. Ima, doduše, i onih koji su skeptici, nešto gunđaju i bune se, ali su oni manjina, kao što su to bili i u vreme kada su (naci)socijalisti žarili i palili po regionu. Bez kompasa su ostali i u Atini i Briselu, pa su valjda zato izbezumljeni od ushićenja što će evropsku zastavu Srbije poneti socijalistička ruka, ista ona koja je nekad “sekla tuđe ruke” a, bogme, skidala i glave. Srbija će, kažu, kad već to nije učinila 5.oktobra, konačno krenuti u svet. U ovaj novi, evropski, koji baš i ne mari previše za istorijsko pamćenje, naročito za one isprebijane klince, obične građane i opozicione lidere koji su u zimu 96-97, noseći transparent “Beograd je svet” , šipčili ulicama srpskih gradova, duvali u pištaljke, udarali u šerpe u znak protesta zbog neviđene socijalističke krađe glasova. Oni nisu ni sanjali da će desetak godina kasnije ti isti socijalisti mirne duše i savesti preuzeti njihov transparent. Onako jadni i bedni, u zabludi da “stvaraju neki novi svet”, izbačeni s posla, bez sadašnjosti i budućnosti, mislili su da će raskrinkavanjem izbornog i drugih lopovluka, doprineti da kreatori najveće jugoslovenske tragedije novijeg doba (90-tih godina) završe TAMO GDE TREBA. Neki u kazamatima, drugi na smetlištu istorije. Deceniju kasnije, svoju patriotsku nacionalnu misiju SPS nastavlja useljavanjem u vladine kabinete, preuzimanjem policije i niza drugih kapitalnih resora, paradiranjem kroz medije.

Istorijske zablude, naravno, imaju svoju cenu i nju upravo plaćamo. Ubeđuju nas DS-ovske apologete da se ništa strašno ne dešava, nametnuli su nam da skoro poverujemo da je “zbog evropske i civilizacijske budućnosti” Srbije preko potrebno da danas Dačić, Mrkonjić, Đukić-Dejanović, neprolazni Mile Ilić, što da ne, i Bracika Kertes (kada se ratosilja silnih “nepromišljenih” sudskih maltretiranja), ponesu evropsku zastavu sa zvezdicama Terazijama i Knez Mihajlovom. Tako ćemo, kažu u Krunskoj, brže do “belog Šengena”, aplikacije za status kandidata, i, što je najvažnije, pristupnih evropskih fondova, ne bi li “socijalno odgovorna” vlada imala čime da ispuni “skromna” predizborna obećanja. I zaslužili su, jer su Tadiću overili kartu za put u EU, dakle, u blagostanje, otvorili mu širom vrata da se Srbija okani neproduktivnog parlamentarizma i podele vlasti i proba kako to ide sa neformalnim, doduše, vanustavnim, ali poželjnim predsedničkim sistemom. A bude li istinske pravde, možda će i “slavni” akademik Mihajlo Marković uspeti konačno da realizuje svoje “naučno” otkriće o bespartijskom pluralizmu. Nema sumnje, lepo će se sve to uklopiti.

Usput, ko se ne bi radovao što su Dačić i kompanija tako “elegantno”, čak “brilijantno” “izradili” radikale i narodnjake, poslavši Koštunicu u “političku penziju”, a Šešelju, pored svih haških muka, natovarili i svađu sa uvređenim Tomom Nikolićem. Prosto je zadivljujuće kako Darvinova evolucija ovde tako brzo deluje: “prirodni” saveznici su postali “nepomirljivi neprijatelji”, a “neprirodni” partneri – omiljeni i obožavani ideološki drugovi. Tako nešto ne bi mogla da osujeti ni čuvena bivša ministarka prosvete Ljiljana Čolić. Tek sada vidimo da niko, osim socijalista, ne bi to bolje i efektnije uradio. S jednim (radikalima) su se družili i radovali uspesima na ratnim poprištima, s drugima (Koštunicom) sedeli i očijukali na galeriji srpske ratne i nacionalističke pozornice.

“Slomili smo ih” – kaže ponosito Tadićev junoša, ministar inostranih poslova i nesuđeni premijer Vuk Jeremić, na povratku iz Atine. Presrećan je što je Daćić podneo molbu za prijem u SI, uprkos protestnom gestu lidera SDP BiH Zlatka Lagumdžije (napuštanjem Kongresa) i revoltu socijalista i socijaldemokrata Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne Gore, Makedonije i Albanije što se “pruža gostoprimstvo” partiji koja je uništila region i koja ne pokazuje ni minimum želje da se distancira od Miloševićeve rušilačke politike. Dakle, svih onih koji su, u manjoj ili većoj meri, na sopstvenoj grbači osetili Miloševićev i SPS-ovski bič. Tadićev junoša je ushićen, jer je “izvojevao još jednu veliku diplomatsku pobedu”, skoro u ravni sa “uspešnom odbranom Kosova”. Kao da se kroz to trjumfalno “Slomili smo ih” čuje eho onih vremena kada su “osvedočeni srpski ratni heroji” Mladić, Karadžić, Martić, Plavšić, Milutinović, Šainović, Ojdanić, Stanišić, Frenki i kompanija tenkovima, haubicama i raketama lomili sve pred sobom, i u Hrvatskoj, i u BiH, i na Kosovu. A preko “nepostojeće” Makedonije njihov lider i gospodar koncipirao tzv.vazdušnu pravoslavnu (kon)federaciju uvećane Srbije i Grčke. Junoša se verovatno svega toga ne seća, ali znaju oni iz njegovog najbližeg okruženja kroz kakve su sve traume i nesreće prošli narodi bivše SFRJ. Mogli su bar da mu došapnu da se ne bi kao diplomata “od kalibra” previše brukao.

Taj specifični, čak hronično odbojni, reklo bi se, netrpeljivi tretman naroda, kojima je ekspanzionistička nacionalistička velikosrpska politika Miloševića i SPS nanela nemerljivu količinu stradanja i patnji, ostaje, makar i u vrlo prepoznatljivim tragovima, da živi kao urođeni sindrom srpske političke i nacionalne “elite”. Ona tragediju devete decenije prošlog stoleća i dalje posmatra kroz suženu prizmu građanskog, a ne ratova za teritorije, a zna se, u građanskom istrebljivanju nema ni krivih ni nevinih. Odnosno, svi su krivi i nevini. Uravnoteživanje veličine zočina “jednih”, “drugih” ili “trećih” i odgovornosti za počinjena nedela, postalo je vrednosno nacionalno pravilo, kome ne mogu da odole ni oni koji su sebe oduvek smatrali demokratama, “umerenim” nacionalistima, protivnicima ratova. Kada se sve sabere, ostaje na snazi “čvrsto” Miloševićevo uverenje da “Srbija nije učestvovala u ratovima”, da je “srpski narod jedina i najveća žrtva “seceseonista i fundamentalista” ostalih ex-jugoslovenskih naroda i “međunarodne zavere”. Pa kad novopečeni samoproglašeni “nacionalni pomiritelj” Boris Tadić mesijanski u Atini izjavljuje da “prošlost ne mora da određuje budućnost”, on, zapravo, izriče jednu još poodavno ponatu (polu)istinu sa sasvim jasnom porukom – “zaboravimo šta je bilo, okrenimo se budućnosti.” A upravo je suprotno: prošlost i politika Slobodana Miloševića, srpskih radikala i srpske nacionalističke oligarhije učinili su da budućnost bivših jugoslovenskih republika (sada država) i naroda i dalje, godinama iza ratova, etničkog terora i nacionalističkog ludila, bude neizvesna, opterećena opštim zaostajanjem zbog ratnog i nacionalističkog razaranja, teškim zločinima bez utvrđivanja pravih krivaca, ožiljcima koji ostaju. I što je najsumornije, poražavajućim utiskom stradalnika da se zločin na ovaj ili onaj način, makar i samo zaboravom, i dalje nagrađuje i isplati. Što kroz nepromenjene nacionalističke matrice dominantnih političkih struktura u Beogradu da Miloševićeva krivica nije toliko u tome što je on unesrećivao druge narode, što je deo Balkana pretvoren u poprište svakojakih zločina, već, i iznad svega, što, prvo, nijedan rat nije dobio, drugo, što je svojom apsolutističkom politikom upropastio Srbiju. Pa, ako je i samo ovo potonje tačno (a ono je samo deo ukupne balkanske tragedije), i to je dovoljno da se, umesto darova i slavopojki, glavnim akterima uruče računi. Pre svega, kroz utvrđivanje prave istine, a potom i krivice, kao i moralnim pročišćenjem. Bez istine o sebi i sopstvenoj odgovornosti nema ni budućnosti. Može je, doduše, biti u nekom obliku, ali će ona biti opterećena prošlošću i uvek u prilici da se ponovi.

Evropu sve to ne zanima preterano, ona je “impresionirana” regionalnim značenjem Srbije. Ona je svesna da bi Srbija pod određenim okolnostima opet postala faktor nestabilnosti, pa otuda i apsurd – zemlja, koja je svojom agresivnom politikom načinila dar-mar na Balkanu, i koja se baš nije pretrgla u distanciranju od prošlosti. Srbija je danas omiljena tema evropskih gospodara, gotovo da se utrkuju ko će je više ohrabriti, ponuditi joj svakojake benefite, pa čak i skraćeni put u EU. Žrtve Miloševićeve politike, pak, ostaju na repu evropskog šaltera. Zašto bi Evropu zanimala sudbina ljudi koji su izgubili sve, pa i pravo na budućnost, porodice i najbliže, koji su proterivani s posla, čamili po Miloševićevim zatvorima i logorima, nestajali u “informativnim razgovorima”, haustorima i fruškim gorama. Dakle, onih koji budućnost doživljavaju kao produžetak davno započete agonije.

Ma koliko Tadićeve demokrate, zbog sebe, sopstvenih interesa i vlasti, mislili i sugerisali da i drugi treba da misle kao oni, socijalisti se nisu ni za jotu promenili. To se mora reći jasno i glasno, uprkos “političkoj realnosti” da se bez njih ne može sastaviti “proevropska vlada”. Odigraće oni i ovu ulogu koalicionog partnera”. Mogli su sa Koštuničinom “sabornošću”, što ne bi i sa Tadićevim “pomiriteljstvom”. Prilagodiće se novim pravilima igre, ali se, suštinski, svog nasleđenog ideološkog i nacionalističkog identiteta neće odreći. To će se desiti tek kada se jasno odreknu lika i dela svog tvorca i vođe, priznaju da im je politika bila paravan za svakojake zločine, kada Dačić ili neko drugi iskreno ode u posetu i izvini se roditeljima onih izginulih mladića i devojaka u zgradi RTS (umesto što traže oslobađanje Milanovića i amnestiju Miloševićeve politike i porodice), poklone se senima hiljada žrtava srebreničkog masakra ili sarajevske dugogodišnje vojne opsade. Tek tada će postati prava evropska levica i steći legitimitet civilizovane i demokratske političke partije. Sve ostalo je najobičnije interesno, dnevno-političko zamajavanje, manevar kojim, nažalost, Demokratska stranka nastoji da istorijsko pamćenje zameni istorijskim zaboravom.

Vojislav Koštunica je svojevremeno pokušao da pacifikuje srpske radikale. Završio je kao veći radikal od samih radikala. Boris Tadić nastoji da “civilizuje” socijaliste, a čini se da će na kraju demokrate glasnije od Dačića skandirati – “Svi smo mi pomalo Miloševićevi naci-socijalisti.”

 
Peščanik.net, 04.07.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)