Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Ovde se nadovezujem na tekst Vesne Pešić, s namerom da za njom još jednom podvučem liniju izlaska iz – kako je to Pešić nazvala – lavirinta predsedničkih izbora i pokažem da više (to jest – dva) kandidata opozicije na predsedničkim izborima nikako nije loša stvar. Slažem se sa svime što je Pešić napisala, a moja intervencija sastojala bi se zapravo u tome da pokažem da lavirinta možda i nema, to jest da su stvari još jednostavnije nego što ih je ona predstavila. Dva su razloga za takvo mišljenje, a oba proizlaze iz zapažanja da smo u sličnoj situaciji jednom već bili. Situacija je naravno ona iz septembra 2000. A to postaje jasno ako se, umesto na stranke, usredsredimo na opštiju političku podelu u Srbiji.1 Tako dobijamo dva, a ne više političkih blokova. Oni se dalje raslojavaju unutar sebe, ali to ne utiče bitno na podelu biračkog tela između njih. Podela je posebno upadljiva unutar jednog od njih, jer se proteže tokom čitavog njegovog postojanja. Uvidi da postoji ova načelna podela na dva bloka, te da se unutar sebe oni dalje raslojavaju – pojednostavljuje (a ne komplikuje) razmišljane o predstojećim izborima za predsednika Srbije.

Jedan politički blok čine stranke „starog režima“, to jest antisistemske partije čiji se programi i delovanje zasnivaju na radikalnim nacionalističkim težnjama iz devedesetih (što nikako ne znači da se njihovo delovanje svodi na ostvarivanje tada proklamovanih nacionalističkih ciljeva; pljačka je u stvari u središtu njihovog „političkog rada“). S druge strane nalazi se blok demokratskih stranaka, koje se dalje dele na ono što je Vesna Pešić nazvala levicom i desnicom blizu centra (dakle, na levi i desni centar). Kada se izbori od 2000. nadalje pogledaju iz ugla rezultata ta dva bloka, vidi se da se takozvano biračko telo u Srbiji deli praktično na pola. Prelasci birača iz jednog u drugi politički „tabor“ statistički su bezmalo zanemarljivi. Premoć na izborima, i parlamentarnim i predsedničkim, zadobija onaj blok čiji birači izađu na izbore; to jest, tu premoć gubi blok čiji se birači povuku iz izborne utakmice. Nadalje, sa većom izlaznošću raste broj birača demokratskog bloka, što govori dobro o opštem opredeljenju u Srbiji: broj birača „starog režima“ je limitiran; većinski, građani Srbije su demokratski opredeljeni. Dok parlamentarni izbori zamagljuju ovu podelu, na predsedničkim je ona do sada bila jasno vidljiva.

Zbog nedoslednog ponašanja stranaka posle parlamentarnih izbora, podela na dva bloka nije odmah vidljiva – partije su naime ulazile u koalicije bez obzira na svoja proklamovana načela, a u skladu sa pukim interesima jednog broja svojih članova i pristalica. Samo po sebi je jasno zašto to nije moguće posle predsedničkih izbora: Ustav od 2006. sveo je predsednika republike na simboličnu funkciju. Ali, baš zato izbori za predsednika bolje odslikavaju politička opredeljenja građana od rezultata parlamentarnih izbora: otuda njihov veliki značaj i uticaj na raspodelu političke moći u državi. Ako se pogleda od 2000. naovamo, na predsedničkim izborima (tri puta neuspelim, jer je izašlo manje od pola birača, 2002. i 2003, a posle promene izbornog zakona, uspelim 2004, 2008. i 2012) glasovi su se delili, da ponovimo, gotovo na pola između dva politička bloka. Štaviše, pokazuje se da su na tim izborima već u prvom krugu predstavnici demokratskog bloka dobijali više glasova od kandidata „starog režima“. Jedino su izbori u 2012. u tom smislu bili manje jasni, što se da objasniti povlačenjem jednog broja birača iz izborne utakmice, kao i lažnim predstavljanjem glavnog kandidata „starog režima“.

Šta iz svega toga možemo da zaključimo? Prvo, na predsedničke izbore je do 2012. izlazilo oko polovine birača. Kada su 2012. predsednički izbori bili vezani za parlamentarne, broj izašlih birača bio je nešto veći. Ali, i tada je zadržana načelna podela na pola između dva bloka. Ponavljam da su izbori iz 2012. netipični i zbog toga što su se snage „starog režima“ lažno predstavile i na taj način zamaglile inače jasnu podelu. U protekle četiri i po godine, a pogotovo u tekućoj kampanji, one pak pokazuju svoje pravo antisistemsko, radikalsko lice, što nas vraća na početnu situaciju iz 2000. Zato treba pretpostaviti da će se i sada biračko telo u prvom krugu deliti praktično na pola. Ideja novoradikala da vežu predsedničke izbore sa parlamentarnim, te da izađu sa jednim kandidatom vlasti, zapravo je ideja da se na predsedničkim izborima ponove rezultati sa parlamentarnih izbora iz 2016. Tada su stranke „starog režima“ ostvarile praktično najbolji rezultat posle 2000. osvojivši preko dva miliona glasova, na izlaznosti od 56 odsto (3,7 miliona izašlih birača). Treba pretpostaviti da je to njihov maksimum, ali na parlamentarnim izborima. Iz niza razloga, predsednički izbori su nešto drugo.

Da bi kandidat za predsednika demokratskog bloka imao bilo kakve šanse na ovim predsedničkim izborima – a pod pretpostavkom da zajedno sa njima budu raspisani i parlamentarni, te da „stari režim“ izađe sa svojim najjačim kandidatom – prvi uslov je da se u izbornu utakmicu vrate birači koji su se, razočarani demokratskim blokom, povukli od 2012. godine naovamo. Cilj je da se broj izašlih poveća tako da ni dva miliona glasova ne bude dovoljno za pobedu u prvom krugu. Da bi se to postiglo, demokratski blok ne da ne sme, nego – naprotiv – mora izaći sa dva kandidata, od kojih jedan mora biti nova, nestranačka ličnost (dakle, upravo kandidat poput Saše Jankovića). Samo takav kandidat može vratiti u izbornu utakmicu birače koji ne glasaju od 2012. Nadalje, demokratski blok u prvom krugu nikako ne sme ostati sa samo jednim kandidatom koji je oličenje poraza (i svih razloga za taj poraz) iz 2012 (što Vuk Jeremić jeste). Pritom, reč je o jednostavnoj računici. Blok „starog režima“ takođe će izaći sa više kandidata (izuzev ako se SNS i SRS ne dogovore i ne izađu sa jednim kandidatom, što nije nemoguće, i mislim da je to razlog za znakovitu predizbornu neaktivnost SRS-a).2

Izvedimo dakle na kraju tu računicu: sa dovoljnim brojem izašlih birača, glasovi se dele približno na pola, a nijedan kandidat, zbog više kandidata iz oba bloka (kada se ovako postave stvari, zapravo je za „stari režim“ mnogo važnije da ima samo jednog kandidata), ne može pobediti u prvom krugu. Dalje, u drugi krug svakako idu po jedan kandidat iz oba bloka, jer ako se glasovi u prvom krugu dele na pola između dva bloka, a onda dodatno i na kandidate sa obe strane, ta raspodela može biti samo takva da u drugi krug ulazi po jedan predstavnik iz oba bloka (stvari se bitno menjaju ako svaka strana ima više od dva jaka kandidata, ali to sada nije slučaj). Konačno, kako je to naglasila i Vesna Pešić, pristalice demokratskog bloka u drugom krugu treba da glasaju za bilo kog od dvojice svojih kandidata koji se u drugi krug plasira. Za pristalice antisitemskih stranaka takvo glasanje pak nije izvesno. Raskol između SPS-a i SNS-a se produbljuje, tako da SRS sada postaje glavni izborni oslonac SNS-a. Međutim, SRS ranije nijednom nije bio u stanju da sam prebaci dva miliona na izborima, pa treba verovati da ni danas radikali, svi zajedno, to nisu u stanju.

Da zaključimo: insistiranje na jednom kandidatu opozicije već u prvom krugu nema nikakvog realnog opravdanja. Opasno bi bilo samo ako demokratske snage uđu sa više od dva jaka kandidata na ove izbore, a to nije verovatno. Uz sve to, sa ovom dvojicom kandidata na predsedničim izborima, dakle sa Sašom Jankovićem i Vukom Jeremićem, demokratski blok dobija šansu da obnovi ono svoje građansko krilo koje je izgubio 2012. Da se samo to dobije, pored ulaska u drugi krug izbora za predsednika republike, deluje kao velika stvar u sadašnjim političkim okolnostima.

Peščanik.net, 18.01.2017.

Srodni link: Vesna Pešić – Kako izaći iz lavirinta predsedničkih kandidata

IZBORI I PROTESTI 2017.

________________

  1. Ovde sledim analizu izbora u Srbiji i Crnoj Gori od 1990. do 2013. Vladimira Goatija.
  2. Samo sa SRS-om kandidat „starog režima“ može da računa na rezultat približan rezultatu antisistemskog bloka na parlamentarnim izborima iz 2016; međutim, takav dogovor potpuno bi ogolio političku podelu i motivisao, verujem, demokratski nastrojene glasače da izađu i glasaju – protiv.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)