Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Na Beogradskom univerzitetu se mnogo uči o stvarima iz 18. i 19. veka, jako malo pažnje je usmereno na savremena istraživanja, na praćenje savremenih tokova, to je uglavnom na nivou pričica koje se provlače kroz novine. Ono što bi trebalo, to je da se univerzitet preseli u sadašnjost. Studenti fakultet završavaju snabdeveni znanjem koje je bilo aktuelno pre više decenija, a u informacionoj eri i par godina zaostatka je mnogo.

Drugo, na Beogradskom univerzitetu najveći broj nastavnika se oštro suprotstavlja pokušajima studenata da ih prekinu i postave pitanje. Tako nešto prosto nije dozvoljeno. To kod studenata stvara strah da uđu u diskusiju sa svojim profesorom iako se zapravo najbolje uči kroz raspravu i kroz razgovor o onome što nije jasno.

Onda se taj strah, koji se akumulira više godina, projektuje i na posao. Pošto to nisu naučili kao studenti, mladi ljudi kad se zaposle ne znaju kako da razgovaraju kada se pojavi neki problem, ne znaju kako da dođu do rešenja kada se pojavi neka nesaglasnost između dve ili više strana.

Ali profesori na Beogradskom univerzitetu tome nisu mogli da nauče studente kada to ni sami ne znaju. Najočiglednija posledica takvog stanja se ogleda u često vrlo lošim odnosima između pojedinih profesora, odnosno pojedinih „departmana“ na fakultetima. Iako su to po pravilu nesuglasice u stvarima iz kojih svi mogu da izvuku dobit, na kraju niko nema dobit, jer na kraju i jednom i drugom komšiji crkne krava. A, u stvari, obojica su mogla da udruže mleko koje su dobili od jedne i druge krave i da ga prodaju na nekom trećem tržištu i da dobiju mnogo više para nego što bi mogli da dobiju ili što dobijaju na lokalnoj pijaci. A oni su se potukli oko jedne tezge.

To je posledica nedostatka slobodne komunikacije, odnosno situacije u kojoj samo jedan priča, a svi ostali ćute i slušaju. Na Beogradskom univerzitetu nema kulture dijaloga.

Sve ovo što ste do sada pročitali, dragi čitaoci, nije moja priča. To je priča jednog bivšeg studenta Beogradskog univerziteta, uzgred prirodnih nauka, i to odličnog studenta, koji je upisao doktorske studije, i već ima rad u jednom inostranom časopisu, ali ipak nije izvesno da će ih završiti, jer „u Srbiji prilike su take…“, da u to sad ne ulazimo.

Naravno, da je Srbiji potebna nauka, kao što važi i obrnuto. Ali, u aktuelnim raspravama, uglavnom se, ako ne i isključivo, govori o tome koliko Srbija treba da da naučnicima, a praktično se uopšte ne govori o tome šta naučnici treba da daju Srbiji. Ja mislim da bi tu trebalo da postoji neki balans. A ne bih rekao da balans postoji. Reči koje sam naveo, kao i neke računice – recimo, o broju pronalazaka, o broju radova u referentnim časopisima, o inflaciji doktorata – upućuju na zaključak da je u toj razmeni Srbija gore prošla.

Peščanik.net, 20.05.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)