Ako ne računamo Miloševićevu eru u kojoj smo ”putem” TV Dnevnika obilato učili nove reči (secesionisti, iredenta, mudžahedini…) i nove sintagme (strani plaćenici, šačica huligana, snage mraka i bezumlja, NATO falange…), sve potonje vlasti su uvele uglavnom po jednu novu reč u javni govor.

Đinđićeva Vlada je uvela reč: transparentno. Ne samo da su je ponavljali svi iz njegovog okruženja, nego su ponavljali i njegove karakteristične pokrete glavom kao i njegove, takođe karakteristične, pauze na neočekivanom mestu u rečenici.

Koštunicin period doneo nam je reč: legalitet. On i njegovi su je toliko koristili (te ovo je nelegalno, te ono nema legalitet) da su, po mnogima sasvim neopravdano, kolektivno nazvani ”legalistima”.

Tadićeva vlast je volela reč: kapacitet (imati pun kapacitet, biti u punom kapacitetu, baviti se punim kapacitetom pa čak i ”putovati u privatnom kapacitetu” kao bukvalan, ali trapav prevod sa engleskog).

Vučićeva vlast takođe ima svoju omiljenu reč: legitimitet. Od samog ustoličenja smo počeli da slušamo kako svaka druga vlast više nema legitimitet. Posledica tog ”nemanja legitimiteta” je pad prvo novosadske pa za njom i beogradske vlasti, a na kraju i same republičke vlasti koja, za promenu, samo nije imala ”pun legitimitet” (što je i logična jezička vratolomija jer ne možete da za sopstvenu vlast kažete da je nelegitimna).

Kad se ovako pogleda, ispada da jedino Titov režim nije bio uspešan u uvođenju novih reči. Da li zato što je veći deo tog perioda imao samo jedan televizijski program na raspolaganju, da li zato što su se političari pojavljivali jedino u TV Dnevniku, tek reči iz ”zvaničnog” rečnika nisu ulazile u narod. Ne samo da nikada nismo usvojili nametano ”časovi” umesto ”sati” nego smo čak i trideset godina posle denominacije i uvođenja ”novog dinara” u svakodnevnom govoru dodavali dve nule i sve cene preračunavali u stare dinare. (Od toga nas je odučila tek ona ludačka hiperinflacija jer nismo znali koliko je petsto milijardi u starim dinarima.)

Naravno da nametanje jedne reči ne znači da je ona i stvarna karakteristika neke vladavine. Niti Titov režim karakterišu toliko puta najavljivane reforme, niti je u Đinđićevoj Vladi sve bilo transparentno, niti je Koštunica bio legalista kakvim se predstavljao.

Niti je Vučićeva Vlada dobila legitimitet koji je zahtevala. Ne, ne zato što smatraju da im, u rekordno niskoj izlasnosti, četvrtina birača (odnosno petina ako bi birački spisak bio ažuriran) ne daje ”potpuni” legitimitet bez kojeg su tvrdili da ne mogu da vrše vlast – nego zato što još uvek ne osećaju da im baš svi daju apsolutnu podršku. A to bi, ukoliko se uskoro ne promeni, mogao da bude razlog za nove vanredne izbore. I nove. I nove. Sve dok jednom izlaznost ne bude 100% a kritika javnosti 0%. Što možda uopšte nije daleka budućnost.

Jer, kad se u provladinom tabloidu pojavi fotografija ispod koje piše da je paparaco slučajno uslikao Vučića (koji mirno pozira za kameru) sa novom suprugom, to nije iznenađenje, ali kad novinarka izgovori da je Aleksandar Vučić potvrdio svoj boravak u Rusiji, ali iz zdravstvenih razloga čime je, kaže ona: ”razvejao medijske spekulacije da je išao sa Putinom da dogovori Vladu” (kada je novinarima B92 izjava političara postala dovoljna za istraživačko novinarstvo?) to jeste iznenađujuće. I onespokojavajuće.

Peščanik.net, 24.03.2014.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)