Foto: Konstantin Novaković

Foto: Konstantin Novaković

Prikaz knjige Wisle Suraske “How the Soviet Union disappeared: An essay on the causes of dissolution / Kako je nestao Sovjetski Savez: esej o uzrocima raspada”, Duke University Press, 1998.

Raspad Sovjetskog Saveza je jedan od najneobičnijih događaja u istoriji. Nikada se nije dogodilo da se moćno i veliko carstvo odrekne moći i dopusti raspad jezgra (Sovjetski Savez) i satelitskih država (Istočna Evropa) tako brzo i bez borbe. U Osmanskom carstvu proces dezintegracije je trajao nekoliko vekova i protekao je u znaku ratova sa zapadnim silama i Rusijom, te pokreta za nacionalno oslobođenje (Grčka, Srbija, Bugarska). Habsburško carstvo se raspalo posle četiri godine do tada najvećeg sukoba u istoriji. Isto važi za rusku imperiju i Hoencolerne. Ali sovjetska imperija se raspala praktično bez borbe. Kako je to moguće?

U knjizi nevelikog obima o raspadu Sovjetskog Saveza Wisla Suraska je pokušala da odgovori na to pitanje. Ali prvo treba reći šta njena knjiga nije. To nije knjiga o komunizmu i ekonomiji. Autorka ne pokušava da odgovori (bar ne direktno) na pitanje o uspesima i neuspesima komunizma i ne bavi se ekonomijom. U čitavoj knjizi skoro da nema brojčanih podatka. To je knjiga politikološkinje u čijem fokusu su unutrašnje političke prilike koje su dovele do pada Sovjetskog Saveza.

Knjiga je dobro i jasno napisana. Glavni zaključak naglašen kurzivom u završnom poglavlju jeste to da je raspad bio posledica „presudno važnog neuspeha komunističkih režima – njihove nesposobnosti da izgrade modernu državu“ (str. 134). Upravo „slabost države, a ne njena svemoć, dovela je do propasti komunističkog projekta modernizacije i Gorbačovljeve ’perestrojke’“ (str. 134). Da neko ne bi pomislio da je Suraska zagovornik moćne države, moram naglasiti da kao glavni razlog neuspeha u izgradnji odgovorne i bezlične veberovske birokratije ona vidi u arbitrarnoj prirodi komunističke države pod kontrolom komunističke partije. Državna mašinerija koja poštuje opšte poznata i racionalna pravila ne može se upostaviti ako je postupanje vlasti arbitrarno. A bez takve mašinerije projekat modernizacije je osuđen na propast.

Ipak, to ne objašnjava zašto se zemlja (SSSR) raspala. Do raspada je došlo, tvrdi autorka, zbog Brežnjevljevog ekvilibrijuma, koji je – u odsustvu funkcionalne države kontrolisane iz jednog centra, a nakon odustajanja od vladavine terora – doveo do uspostavljanja teritorijalnih feuda. Moć u centru zavisila je od podrške periferije, a lideri sa periferije su vremenom preuzeli na sebe većinu lokalnih (u slučaju SSSR-a, republičkih) funkcija. Njihovo razvlašćivanje zahtevalo bi pribegavanje masovnom teroru, kao u doba Staljina, kada se centar aktivno odupirao stvaranju lokalnih centara moći, bilo „čistkama“ ili redovnim premeštanjima iz jednog regiona u drugi da bi se sprečila akumulacija moći. Brežnjevljev ekvilibrijum je doneo „decentralizaciju“ i prenošenje moći na lokalne „barone“, koji su potom pružali podršku onim frakcijama u centru koje im nude najveću moć.

U pokušajima da recentralizuje proces odlučivanja i sprovede svoje reforme, Gorbačov je nailazio na otpor na svim nivoima. Shvatio je da bez podrške republika ne može ništa postići. Zato je, piše Suraska, na poslednjem partijskom kongresu 1991. porazio konkurente (Jegor Ligačev) tako što je regionalne partijske šefove i formalno uključio u Politbiro, čime je zapravo konfederalizovao partiju i zemlju. Ali pokazalo se da je to bilo premalo i da je došlo prekasno, jer su najveća republika Rusija pod Jeljcinovim vođstvom i baltičke zemlje već bile razvile jake secesionističke tendencije.

Drugi važan faktor na koji Suraska ispravno ukazuje, pored vertikalne de-koncentracije, bili su surevnjivost i konkurentski odnos između partije, tajne službe (KGB) i vojske. Ta trojna podela u kojoj su dva člana nastojali da oslabe i stave pod kontrolu trećeg doprinela je kolapsu. Autorka smatra da je početak kraja vodeće uloge vojske u zemlji bila odluka Politbiroa, na kojoj je Andropov (tadašnji šef KGB-a) insistirao, da se ne izvede intervencija u Poljskoj 1980-81. Andropovljev stav (prema zapisnicima sa sednica Politbiroa) da „intervencije ne sme biti… čak i ako Poljska padne pod kontrolu Solidarnosti“ (str. 70) počivao je na uverenju da je svaka sovjetska intervencija u inostranstvu (Mađarska 1956, Čehoslovačka 1968) doprinosila rastu moći vojske, zbog čega KGB, ako želi da se izbori za dominantnu poziciju, donošenje odluka ne sme prepustiti vojsci.

Slabljenje pozicija partije, piše Suraska, očigledno je iz ishoda sukoba u Sovjetskom Savezu i Poljskoj: u prvom slučaju na čelo partije je dospeo šef tajne policije, u drugom vrhovni komandant vojske.

Do najoriginalnijih uvida Suraska dolazi u delu posvećenom Gorbačovljevoj ideologiji i generaciji koja je rođena i odrasla u Sovjetskom Savezu, a koja je došla na vlast polovinom osamdesetih godina prošlog veka. Pripadnici te generacije su pod uticajem postmarksističke misli verovali da je demokratija ili njeno odsustvo tek periferni (ne-esencijalni) faktor: demokratija je varka, jer je „istinska vlast“ negde drugde. „Naoružani“ tim uverenjem i idejama o konvergenciji dva sistema koje su bile popularne sedamdesetih godina, te (po mom mišljenju) milenijarističkim marskističkim stavom da budućnost čovečanstva pripada komunizmu, izgubili su iz vida značajne razlike između ova dva sistema i poverovali da čak ni uvođenje demokratije neće ugroziti njihove pozicije. Tako autorka, koja se kritički odnosi prema marksističkim i postmarksističkim teorijama, u ironijskom obrtu zaključuje da su ove druge direktno doprinele kraju režima inspirisanih marksizmom (str. 147).

U pretposlednjem poglavlju Suraska ukratko i veoma kritički ispituje različite teorije kojima je objašnjavano funkcionisanje komunističkih država – teoriju modernizacije, totalitarizam, teoriju o birokratskoj državi – i svima pronalazi mane. Autorkin zaključak s početka ovog prikaza detaljnije se obrazlaže u završnom poglavlju pod naslovom „Despotizam i moderna država“. Tu, u poslednjem izlaganju na koje vredi skrenuti pažnju, Suraska razmatra komunističko odbacivanje države i njenih procedura regulisanih čvrstim pravilima (po čemu su komunisti ideološka braća anarhista) i ubedljivo izlaže svoje tumačenje komplementarnosti „sovjetske“ demokratije i centralnog planiranja. U oba slučaja država se poništava, a njene funkcije se preuzimaju nametanjem arbitrarnog procesa odlučivanja i ukidanjem podele vlasti. Tako se pokazuje da su despotizam i anarhizam ne samo komplementarni, nego i neophodni jedan drugome.

Global Inequality, 19.02.2017.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 14.03.2017.