Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Pretpostavimo da su sledeće dve političke odluke do sada, do agresije na Ukrajinu, strateške, što će reći da su se kineske vlasti njima rukovodile kod svih drugih političkih odluka:

Prva, da je od 1989. legitimnost vlasti, ili bolje rečeno odloženost legitimnosti vlasti, zasnovana na održavanju stabilnosti koja je pretpostavka privrednog razvoja i dogod ga ima. Sa dugoročnim izgledom da se, da to tako kažem, privredni liberalizam dopuni demokratskom legitimnošću – stoga je to odložena legitimnost. (Za one koje to interesuje, to je bio Buharinov ili program Nove ekonomske politike iz 20-ih godina prošloga veka u Sovjetskom Savezu. Koji je Staljin ugušio u krvi, u ne maloj meri ukrajinskoj, o Buharinovoj da ne govorimo.)

Druga, da se industrijalizacija ne sprovodi „u jednoj zemlji“, dakle u zatvorenosti od ostatka, posebno razvijenog, sveta već naprotiv otvaranjem (prvobitno politika „jedna zemlja, dva sistema“) za trgovinske i finansijske odnose sa tehnološki i u svakom drugom pogledu naprednijim svetom. Ova strategija razvoja, u konačnom obliku, nije bitno drukčija od načina na koji su se razvile druge novoindustrijalizovane zemlje u Aziji. Kod toga je naravno pristup tržištima Evrope i posebno Amerike najvažniji.

Da bi prva, politička, pretpostavka bila ispunjena, potrebno je da se iz jednopartijskog pređe u sistem dominantne partije, gde je razlika između njih u ublažavanju ili čak u potpunom odustajanju od diktature na način da druge ili opozicione partije ne postoje, ne samo zato što su zabranjene već pre svega zato što se pluralizam interesa može usaglasiti unutar dominantne stranke. Ovo zahteva da je vremenski ograničeno vršenje vrhovne vlasti, znači da nema novog doživotnog vrhovnog vođe, i da je značajno povećana stručnost odluka koje se donose – dakle, dva mandata na vrhu vlasti i meritokratija.

Da bi druga, privredna, pretpostavka bila ispunjena potrebno je da se privreda integriše u globalni trgovački i finansijski sistem, kako kada je reč o ustanovama i prihvatanjem sporazuma na kojima su zasnovane, tako i postepenim, ali postojanim, prilagođavanjem na pravila igre i preuzimanjem odgovornosti za poboljšanje globalizacije, da to tako pojednostavljeno kažem. Odlazeći kineski predsednik vlade je tu skoro potvrdio poželjnost, zapravo neophodnost, nastavka daljeg otvaranja kineske privrede.

Uzeto zajedno, reč je o strategiji razvoja Kine u svetsku trgovačku silu pre svega, a potom i u veliku svetsku silu od koje zavise mir i bezbednost u svetu.

Problem nastaje ako se obnavlja jednopartijska diktatura sa doživotnim vođom. Nije lako reći, bar ja to svakako ne znam, dokle se u tome došlo u Kini. Mogu se samo izvesti dve posledice eventualne restauracije autokratskog jednopartizma.

Jedna proizlazi iz činjenice da je vreme sa kojim računa autokrata kraće od onoga sa kojim bi mogla da računa zemlja ili, da to tako kažem, autokratovo je vreme kraće od državnog. Što ima političke posledice.

Najvažnija je da se politici jedne Kine i zapravo ostvarenju cilja ujedinjenja kineskih teritorija, Hong Konga i Tajvana, teži ne u državnom vremenu, već za vreme vladavine doživotnog autokrate. Što dugoročni cilj pretvara u gotovo gorući zadatak za par godina ako ne i dana kako autokrata stari. Reč je o istom problemu sa kojim se suočava i ruski autokrata. Eventualno ujedinjenje ruskog sveta postaje pitanje dana, sada ili nikada, kako bi se državni cilj uskladio sa vremenom vlasti autokrate.

Druga posledica je privredna i možda se najbolje može videti poređenjem sa Rusijom. Uzmimo da se promeni kineski trgovački režim. Nije neophodno da se sankcijama umanji trgovina zapada sa Kinom, ali pretpostavimo da se kineska privreda nađe u ruskom režimu sankcija. Zapad bi morao da nađe zamenu za ruski i kineski izvoz, a Rusija i Kina bi morale da nađu zamenu za zapadna tržišta.

Pogledajmo to sa zapadna strane. Da bi se našla zamena za ruski izvoz bilo bi potrebno ne samo naći druge izvore, koji su prirodni dar, već i razviti alternativne tehnologije. Izvor ruske zarade u izvozu je pre svega prirodna renta. Ona je naravno zavisna od tehnologije. Ukoliko bi se na drukčiji način, drukčijom tehnologijom dakle, došlo do energenata i do sirovina, ruska bi renta nestala. Pa je pitanje ne samo ima li zamene za ruski izvoz, negde na nekom drugom mestu, već ima li zamene za zavisnost od postojeće tehnologije. Kako ne znamo koja je brzina tehnološkog razvoja, ne možemo ni znati kada će se svet u potpunosti osloboditi zavisnosti od ruskog izvoza energenata i sirovina.

Kina uglavnom izvozi industrijsku robu. I to u ne maloj meri onu koja se proizvodi zapadnom tehnologijom, a ne retko i zapadnim novcem to jest ulaganjima. Pa je kineski proizvod konkurentan jer je jeftiniji, ili drukčije rečeno ulaganja donose veći profit, pre svega zbog niskih troškova rada (i usled smanjenja transportnih troškova, pa je svet postao manji, odnosno tržišta su postala bliža da se tako izrazim, ali to je druga tema). Zapadne privrede svakako mogu da preuzmu svu kinesku proizvodnju, mada bi to koštalo njihove potrošače. Isto se, usput, može reći i za trgovinu hranom. Naravno, to je sve takođe zavisno od tehnološkog razvoja, ali ne na isti način kao kada je reč o ruskom izvozu.

Koje su posledice po rusku i kinesku privredu? Ruski problem jeste visoka zavisnost od malog broja izvoznih proizvoda. Što je rizično. Ili rizičnije nego kada je reč o zemlji kao što je Kina, koja ima veoma diversifikovanu izvoznu ponudu. Ukoliko bi, recimo, zemlje uvoznice ruskih energenata prešle na druge izvore energije, što jeste tehnološki problem, ali svakako nije nerešiv, to bi bio veliki udar na ruski izvoz. Ukoliko bi, opet, svet počeo da proizvodi u potrebnoj količini, recimo, maske za zaštitu od epidemije, što svakako nije tehnološki problem, kineski ukupni izvoz bi se neznatno smanjio. Uz to, jedno je sa primarne i proizvodnje energije preći na prerađivačku industriju, a drugo je preći sa proizvodnje jednog industrijskog proizvoda na drugi. Rusija bi se našla pred industrijalizacijom, što je razvojni put koji je Kina već prešla.

Ukoliko bi se, međutim, izgubio pristup zapadnom tržištu, kineska privreda bi teško mogla da nađe zamenu. Posledice bi osetile i privrede u kineskom susedstvu koje izvoze u Kinu ili rade za kineske proizvođače. U svakom slučaju, kineska bi se privreda našla u potrazi za novim modelom razvoja. Ruska će se privreda naći pred nemogućnošću da ide napred, a kineska bi se našla pred neophodnošću da krene unazad.

Konačno, eventualna promena razvojne politike, kako bi se ostvarili politički ciljevi autokrate kome vreme neminovno ističe, vodila bi promeni osnova političke legitimnosti u Kini, jer bi se povećala nesigurnost i izgubila perspektiva eventualne demokratizacije. Ishod bi mogao da bude povratak u autoritarni jednopartijski sistem sa neizvesnim rokom trajanja.

Sve to ne mora biti tačno baš tako i u svakom detalju, ali eventualni kineski preobražaj od trgovačke u vojnu silu i odustajanje od zarade na svetskom tržištu da bi se krenulo u osvajanje teritorija, kako bi se državno vreme uskladilo sa autokratovim, bili bi strateške promene i stoga je ishod u najmanju ruku neizvesan. Iz nekog razloga čini se da periodično Deng mora da nadvlada Maoa, da državno vreme potisne nestrpljivost ambicioznog autokrate. Za nadati se je i ovog puta.

PS. Nezavisno od svega ovoga, zanimljivo je setiti se da se u političkoj filozofiji mudrost često vezivala za godine, da dolazi sa starošću. Ali autokrata koji nema čime da se upiše u istoriju najčešće neće nalikovati na Hadrijana, već će pritisnut nedostatkom vremena posegnuti za silom, za herojstvom nasilnika. Pa nije važno dugo vreme tokom kojeg se sticala mudrost, već kratko vreme koje je preostalo da se učini nešto čime će svet i istorija biti večno užasnuti.

Peščanik.net, 21.03.2022.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija