Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Kada se vlast namerači da nekoga zaštiti, onda ne pomažu nikakvi dokazi, istrage, pravna država, procedure, logika, pa ni istina. To važi i za aferu Indeks započetu davnog februara 2007. godine. Ovaj slučaj je bio praćen akcijom kao iz američkih trilera; bilo je tu korumpiranih zvaničnika, tajnog snimanja i javnih hapšenja… Ali proces u kojem je uhapšeno 87 zaposlenih na pravnim fakultetima u Kragujevcu, Nišu i Beogradu, od kojih su 23 profesori, kao i studenata zbog primanja i davanja mita u zamenu za pozitivnu ocenu na ispitima (ispiti su, prema optužnici, koštali od 500 do 1.000 evra, a diploma 12.000 do 16.000 evra) – ni posle skoro 10 godina nije ušao u završnu fazu. Štaviše, on je januara 2015. vraćen na početak, pa se sada iznova izvode dokazi. Naime, počelo je pregledanje video snimaka koji se koriste kao dokazi i zbog toga je suđenje zatvoreno za javnost. Te snimke su mediji odavno objavili, ali sudije su vazda u strahu od vlasti kada imaju osetljive predmete, pa preventivno zatvaraju suđenja za javnost.

Tako je bilo i u vreme Slobodana Miloševića – čim se pojavi neki funkcioner blizak vlasti, sudije zatvaraju suđenja za javnost ili izbacuju novinare iz sudnice, bez obzira na to što su po Ustavu Srbije sva suđenja otvorena za javnost, osim maloletnicima i optuženima za silovanje i ugrožavanje nacionalne bezbednosti, odnosno špijunažu. Možda bi na spisak zatvorenih suđenja Ustavom trebalo uvrstiti i suđenja političarima, pa da se prekine više to prenemaganje i izvrgavanje ruglu pravosudnog sistema Srbije. Slično se ponaša i najviši sud u zemlji – Ustavni sud, koji već skoro 10 godina nema sednice otvorene za javnost. (Odatle nam stižu šifrovana saopštenja, koja sadrže samo broj predmeta, bez informacija o tome koji predmet je usvojen, a koji odbačen i zašto.)

Slučaj Indeks je od samog starta obećavao. Policija je sa Specijalnim tužilaštvom iskoristila sve raspoložive zakonske mogućnosti – imali su kamere, čoveka ubačenog među profesore i želju državnih organa da saseku korupciju. Mediji su to zdušno podržali. Među osumnjičenima su se našli i pomoćnica ministra prosvete, dekan kragujevačkog Pravnog fakulteta, brojni profesori, bivši sudija Ustavnog suda… Bilo je toliko uhapšenih profesora da je u jednom trenutku i završetak akademske godine na Pravnom fakultetu u Kragujevcu bio pod znakom pitanja.

Ali pošto niko nije kriv dok se to ne dokaže pravosnažnom sudskom presudom, profesori su nastavili da se redovno pojavljuju na fakultetima, drže predavanja, ispituju studente (?!) i rade sve ono što su i inače radili. Jedino što su sad bili oprezniji, pa se nisu upuštali u ponavljanje onoga u čemu su in flagranti bili uhvaćeni. A onda je počela sistematska opstrukcija procesa. Prvo se kao razboli jedan od optuženih, pa zatim za sledeći glavni pretres jedan od optuženih pošalje opravdanje da je na seminaru, sledeći put na kongresu, pa onda šalju lekarska uverenja… I tako u krug.

Advokati su od početka procesa podnosili zahteve za izuzeća sudije i tužioca, pa je samo na prvom pretresu 2008. bilo čak 23 zahteva za izuzeće sudije i tužioca smederevskog suda i tužilaštva. I tu nije bio kraj zloupotrebi prava. Traženo je izuzeće republičkog javnog tužioca i predsednika Vrhovnog suda, kojima je trebalo čitavih 9 meseci da se izjasne o svim tim zahtevima. U međuvremenu, slučaj je stajao u mestu. Dakle, nema suđenja, a optuženi su na slobodi i mogu da se dogovaraju sa svedocima da opstruišu suđenje ili da promene iskaze.

Tek je sredinom septembra 2009. slučaj ponovo krenuo, pa su do kraja godine saslušana 34 optužena. Međutim, već 1. januara 2010. predmet je vraćen na početak zbog reforme pravosuđa, pa je trebalo ponovno saslušati optužene koji su izostanke sa pretresa pravdali seminarima, kongresima i lekarskim uverenjima. Zanimljivo je da se jedan od optuženih – Predrag Stojanović, profesor finansija i finansijskog prava na Pravnom fakultetu u Kragujevcu, prvi put pojavio u sudu tek polovinom jula 2013. Koliko su optuženi i njihovi advokati bili uspešni u opstrukcijama, najbolje pokazuje to što je tokom 2010. godine održano samo 27 sudećih dana.

U ovakvim slučajevima kada je mnogo optuženih – 87, uobičajeno je da se predmet razdvoji na nekoliko grupa, radi lakšeg suđenja, ali se to nije desilo. Tužilaštvo je radije gledalo kako im se predmet raspada u paramparčad. Poznato je kako advokati miniraju suđenja u kojima je veliki broj optuženih – dogovore se ko će kada da pošalje telegram o sprečenosti, uglavnom iz obližnje pošte, a u međuvremenu se motaju po zgradi suda i obavljaju druge poslove na drugim suđenjima ili u pisarnici, pa se neretko dogodi da u hodniku nalete na nekog od sudijskih ili tužilačkih pripravnika koji rade kod sudije ili tužioca čije su suđenje upravo eskivirali i minirali…

Ovom suđenju je u prilog išla i društveno-politička atmosfera: predmet je čak tri puta zbog očito neuspele reforme pravosuđa vraćan na početak – 2010, 2013. zbog izmene Zakonika o krivičnom postupku, a i 2015. kada je Visoki savet sudstva doneo odluku da se u svim sudovima imenuju novi porotnici. Na ovaj slučaj uticale su i vremenske nepogode – kiše, poplave i snegovi, pa pošto većina optuženih nije iz Smedereva, dolazak u ovaj grad im je zbog toga bio otežan. Nisu pomogli ni višestruki, poslednji put četvoromesečni, štrajkovi advokata.

Danas ovom predmetu preti da do kraja ove godine čak polovina optuženih – njih više od 40, doživi apsolutnu zastaru, odnosno da ne odgovara za 159 krivičnih dela, od kojih su 114 za primanje mita za upisivanje ocene u indeks bez polaganja ispita. Reč je o optuženima za krivično delo za koje je zaprećena kazna do 5 godina zatvora, gde apsolutna zastarelost nastupa 10 godina od momenta kada su učinili krivično delo. Većina se tereti da su krivično delo davanje mita počinili do 2006, odnosno u dva slučaja početkom 2007. Za jedan deo optuženih, njih 28, zastarelost nastupa tek za 30 godina, a reč je o službenim licima, profesorima, koji su tražili ili primili mito. Za to je zaprećena kazna zatvora do 10 godina.

Zanimljivo je da je Visoki savet sudstva nedavno izvršio uvid u predmet po pritužbi građanke i utvrdio da nije bilo zakonskih propusta, odnosno da nema nepravilnosti u radu suda, što znači da su sve opstrukcije i otezanja postupka urađena u skladu sa zakonom.

Jedini slučaj u ovoj aferi u kojem je tužilaštvo odustalo od krivičnog gonjenja, uprkos dokazima, jeste slučaj Olivera Antića, profesora Pravnog fakulteta u Beogradu, jednog od osnivača vladajućeg SNS-a, potom savetnika predsednika Srbije Tomislava Nikolića, a danas ambasadora Srbije u Portugaliji. On je bio osumnjičen da je primio mito od 500 evra da bi pustio studenta da položi ispit. Njegov vešti advokat je uspeo da iz predmeta izbaci smederevskog okružnog tužioca Zorana Antića. Prvo je to tužilaštvo dobilo poziv da učestvuje na Kopaoničkoj školi prava, tradicionalnom stručnom skupu pravnika, na kojem su kao predavači trebalo da se pojave optuženi profesor Antić i Emilija Stanković, pomoćnica ministra prosvete i profesorka Pravnog fakulteta u Kragujevcu. Tužilaštvo je taj poziv ocenilo neprimerenim, ali i kao “vid specifičnog pritiska jer su sudije i tužioci pozvani da slušaju predavanja profesora koje su optužili za krivična dela sa koruptivnim elementima”. Antićev branilac je odmah podneo zahtev za izuzeće tužioca, jer je posumnjao u njegovu nepristrasnost, jer je narušio pretpostavku nevinosti njegovog klijenta.

Onda na scenu stupa tadašnji republički javni tužilac Slobodan Radovanović, koji je usvojio taj zahtev, pa je Antićev predmet prebačen u Beograd, gde je beogradski okružni tužilac ubrzo odustao od krivičnog gonjenja Antića. Interesantno je da je isti zahtev republičkom tužiocu podnela i optužena Emilija Stanković, ali je njen prigovor odbačen.

Da politika i dalje ima magičnu moć nad srpskim sudijama najbolje pokazuje to što je većina optuženih bliskih bivšem ili aktuelnom establišmentu (bili oni iz Miloševićevog, Koštuničinog, Tadićevog ili danas Vučićevog režima) – odluke o zastarevanju krivičnog postupka dočekala na slobodi. Tako je bilo u predmetu protiv optuženih za pomaganje u skrivanju haškom optuženiku Ratku Mladiću, zatim vladiki Pahomiju (slučaj pedofilije), Jezdimiru Vasiljeviću, vlasniku piramidalne štedionice Jugoskandik (šteta 60 miliona maraka), zatim sinu i ćerki bivšeg predsednika Srbije Slobodana Miloševića – Marku (prebijanje otporaša u Požarevcu) i Mariji Milošević zbog posedovanja oružja i izazivanja opšte opasnosti jer je pucala i pretila prilikom hapšenja Miloševića 1. aprila 2001. Tu je i zastarevanje postupka protiv vlasnika Invej grupacije Predraga Rankovića Peconija (utaja poreza od 2,6 miliona dinara), potom bivšeg direktora Uprave carina Mihalja Kertesa (kiparske pare) i biznismena Stanka Subotića Caneta, kao i u najnovijem slučaju zastarevanja u predmetu protiv biznismena Bogoljuba Karića, koji je pobegao u Rusiju pred domaćim pravosudnim organima.

I da, čik pogodite – niko od sudija ili tužilaca nije disciplinski odgovarao zbog toga što su time građani Srbije i državni budžet oštećeni za stotine miliona dinara, što je narušen ugled državnih institucija – univerziteta, sudstva ili tužilaštva… Upravo suprotno. Napredovalo se brzometno.

Autor je novinar i urednik u beogradskom dnevniku Danas. @aroknic

Peščanik.net, 03.11.2016.

REFORMA PRAVOSUĐA