O godišnjem Izveštaju Zaštitnika građana, na panel diskusiji u Medija centru 5. maja 2017. govorili su Miloš Janković, vršilac funkcije Zaštitnika građana, Vesna Rakić-Vodinelić, Vesna Pešić i Saša Đorđević (BCBP). Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Zona Zlatokose – tako astronomi zovu onaj uzak pojas planeta oko njihove zvezde na kojima je moguć život. E, kad vi taj astronomski termin prevedete na Srbiju, onda ta zona u kojoj može da se formira i da raste, da se razvija elementarni demokratski život, geometrijskom progresijom nestaje poslednjih godina, pogotovo poslednjih meseci. Tako da su nezavisne državne institucije, nezavisna regulatorna tela u ovih nekoliko godina od dolaska ove vlasti počele ne samo da se urušavaju, nego je u poslednjih nekoliko meseci počelo njihovo satiranje.

Da vas podsetim samo na Poverenika Šabića protiv koga je podignuto neverovatnih skoro 800 pritužbi, i to od strane onih organa koji znaju da ne mogu da tuže Poverenika, kao što su javna preduzeća. S druge strane, institucije u koje smo se uzdali počele su da blede same od sebe. Tu pre svega mislim na Agenciju za borbu protiv korupcije, koja proglašava državnom tajnom imovinsku kartu Siniše Malog. Podsećam vas i na REM, koji je odbio da podnese izveštaj o monitoringu predizborne kampanje prošle godine, a ove godine je odbio da kontroliše izborni proces.

Ovde smo danas da porazgovaramo o izveštaju Zaštitnika građana za prošlu godinu. U poslednje vreme imamo blokadu saradnje sa mnogim važnim državnim institucijama, a mnogi postupci koje ste pokrenuli, koju su bili u procesu, su obustavljeni.

Miloš Janković: Kada je u pitanju saradnja Zaštitnika građana sa drugim organima vlasti, ukazao bih da je ona zakonom propisana i utvrđena kao obaveza. Kao jedan od najilustrativnijih primera nedostatka saradnje sa Zaštitnikom građana naveo bih odnos sa Narodnom skupštinom Republike Srbije. Mi smo ove godine predali Narodnoj skupštini Republike Srbije izveštaj o našem radu u protekloj godini. Narodna skupština prethodna dva izveštaja nije uopšte razmatrala na svojoj plenarnoj sednici onako kako to propisi određuju.

Tu se zaista postavlja pitanje ostvarivanja pravne države, kada najviše zakonodavno telo ne sprovodi sopstveni zakon, odnosno Zakon o Narodnoj skupštini Republike Srbije, pa čak ni svoj sopstveni poslovnik o radu. Propisima je dakle utvrđeno kao nužno razmatranje izveštaja; to bi bilo jako značajno za javnost, bez obzira što se u određenim medijima u kojima mi imamo pristup pojavljuju neki izvodi ili što poneki put, kao na ovom skupu – dozvolite mi da kažem, maltene u ilegali – govorimo o izveštaju Zaštitnika građana. Jako bi bilo značajno da se navodi iz ovog izveštaja nađu i pred svim poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srbije.

Takođe, pomenuli ste saradnju izvršnih organa i Zaštitnika građana. I tu imamo veliki problem. Prethodno moram da ukažem da državni službenici srednjeg ranga jako dobro sarađuju sa Zaštitnikom građana. Vi imate u pojedinim oblastima kao što je zatvorski sistem, kao što su migracije, u lokalnim samoupravama, izražen visok stepen saradnje sa Zaštitnikom građana. Međutim, šta je problem? Problem je kada je Zaštitnik građana u svom postupanju, po primljenoj pritužbi ili po sopstvenoj inicijativi, uočio određeni sistemski problem, sistemski nedostatak i kada je najvišim organima vlasti ukazao da treba drugačije postupati u određenoj situaciji. E, tu nastaju problemi.

Jedan od tih problema je, na primer, slučaj Savamala, gde se omogućilo da određena lica tokom noći realizuju određena rušenja. Tu nastaje nov problem, koji prevazilazi prethodni, a to je problem nepostupanja policije po pozivima građana, a što je sve Zaštitnik građana, verujte, u roku od 3 sata nadzora neposredno utvrdio, činjenično potkrepio i uputio akt koji sadrži sve opservacije o tome šta se desilo i kako je potrebno da nadležni organ postupi. Tu smo dalje suočeni sa većim problemom i od ovog drugog problema, a to je: šta se sve desilo od tog momenta kada je bio slučaj Savamale do danas, odnosno šta sve nije urađeno a moralo je da bude urađeno.

Suočeni smo sa potpunim izostankom reakcije pravne države na nešto što je bilo nezakonito. Imamo potpunu blokadu rada inače loše osmišljenog Sektora unutrašnje kontrole u policiji, koji je inače pod potpunom kontrolom ministra policije. Sektor unutrašnje kontrole, koliko nam je poznato, ništa nije uradio, a i ako je uradio, to njegovo ćutanje za ovih godinu dana bi ukazivalo na nešto još gore. Dalje, problem je pitanje Tužilaštva. Naime, eksponenti Tužilaštva u javnost izlaze preko medija. Nije osporeno da su to zaista njihovi stavovi, ali kaže se da policija opstruira rad Tužilaštva. Potpuno je nedopustivo, ne to nepostupanje policije nego saglašavanje Tužilaštva da policija ne postupa po njegovim nalozima, uz naznake da, eto, oni ne mogu ništa da učine u ovoj situaciji, da su im ruke vezane. Nije tačno, ruke im nisu vezane.

Tužilaštvo može da inicira disciplinski postupak unutar policije, a s druge strane, ukoliko policija zaista vrši takav vid opstrukcija, to je krivično delo. Dalji problem je što se sada i drugi organi uvlače u taj slučaj Savamala. Pojavila se u javnosti informacija, a i nama je podneta pritužba, to jest postoji osnov sumnje da je došlo do brisanja određenih objekata u Hercegovačkoj ulici iz katastra. Oni su brisani pre rušenja. Dan nakon izlaska službenog lica Katastra, koje je utvrdilo da ne postoje određeni objekti, izvršeno je određeno snimanje na tom području, gde se jasno vide ti objekti koji navodno nisu postojali. Brojni su i drugi problemi, na primer slobode izražavanja i javnih okupljanja u ovoj zemlji.

Svetlana Lukić: Pomenuli ste Sektor unutrašnje kontrole. Nadam da će to biti ispitano, to jest ne znam da li je u vašoj nadležnosti ovo što se desilo sa suspenzijom policajca koji je priveo sina Zvezdana Jovanovića. Sektor unutrašnje kontrole se takođe oglasio, kao i ministar policije i zaista bi bilo veoma važno da znamo da li atentator na premijera Đinđića ima takvu moć da piše ministru policije, da mu preti da obuzda, kako je rekao, „svoje besne pse“ i da policajac koji je priveo njegovog sina bude suspendovan. Dakle, to je slučaj na kome bismo mogli da vidimo da li je moguće da smo dotle došli, da Zvezdan Jovanović može da rukovodi jednim delom policije iz zatvora. Hajde da se pozovem i na istraživanja za koja mi se čini da su dosta logična, iako se njihovi rezultati mogu oceniti kao šizofreni – sve češće za opis situacije u Srbiji koristimo medicinske termine, a i za neke ljude – dakle, većina građana veruje da su svi policajci korumpirani, a s druge strane raste poverenje u policiju.

Saša Đorđević: Pa jeste, mi radimo istraživanja javnog mnjenja od 2012. godine i skoro svake godine dobijamo taj šizofreni podatak da istovremeno raste poverenje građana u policiju, gde negde oko 52%, znači više od polovine stanovništva veruje policiji, a s druge strane raste i percepcija korupcije u policiji. I prošle godine je samo 3% građana verovalo da nema korumpiranih policajaca, dok 3/4 građana smatra da korupcija u policiji postoji. Taj podatak govori i to je veoma zabrinjavajuće da smo postali društvo u kome korupcija postaje normalna pojava.

Iako nisam pravnik, rekao bih da je korupcija ovde postala deo običajnog prava. Kaže se da su najkorumpiraniji saobraćajci, jer građani imaju najviše kontakta sa njima, u nekoj vrsti win-win situacije: ljudi neće platiti visoke kazne, a policajci će da strpaju od hiljadu do tri hiljade dinara u svoj džep. Stalno me pitaju zašto se bavim baš korupcijom u policiji. Razlog je jednostavan: iako je korupcije ozbiljiniji problem u zdravstvu, policajci su ti koji treba da istraže tu korupciju. Kako će da istraže korupciju ako su i sami korumpirani?

Ključno telo koje se bavi suzbijanjem korupcije u policiji je taj famozni Sektor unutrašnje kontrole Ministarstva unutrašnjih poslova. Međutim, prošle godine su se desila tri slučaja nepostupanja tog sektora. Prvi slučaj je Savamala, drugi je da Sektor unutrašnje kontrole nije proverio zašto je policija odbila da iz bezbednosnih razloga obezbedi rušenje objekata u vlasništvu pripadnika vladajuće koalicije Moamera Zukorlića, i treći se tiče jedne aktivistkinje Inicijative Ne da(vi)mo Beograd, Ksenije Radovanović, gde su joj tokom jednog protesta prišli ljudi koji su se predstavili kao policajci. Protiv njih nije podneta krivična prijava, iako se očigledno radilo o lažnom predstavljanju.

Postoje tri ključna problema u radu Sektora. Prva je da on nije nezavisan u svom radu. Postoji zakonska mogućnost da ministar unutrašnjih poslova daje obavezne smernice Sektoru unutrašnje kontrole, osim u istražnom i predistražnom postupku, na zahtev Javnog tužilaštva, a druga stvar je da je načelnik, a samim tim i ceo Sektor unutrašnje kontrole, u potpunosti odgovoran za svoj rad ministru unutrašnjih poslova. I onda je prosto neverovatno kada se čuju izjave iz medija da ministar unutrašnjih poslova nema pojma da li je Sektor unutrašnje kontrole podneo nekakav izveštaj o tome šta je uradio povodom na primer slučaja Savamala.

Objavljen je izveštaj Zaštitnika građana, ali objavljen je i izveštaj Sektora unutrašnje kontrole, i to je dobra stvar, jer dve godine zaredom imamo dobre izveštaje Sektora. Čak tu imamo podatak koliko ljudi je Sektor prisluškivao, znači koliko policajaca je bilo prisluškivano kako bi se utvrdilo neko koruptivno krivično delo. Međutim, ono što zabrinjava je da su meta Sektora unutrašnje kontrole pre svega saobraćajni policajci, to jest skoro polovina podnetih krivičnih prijava se tiču saobraćajnih policajaca, a za pola je smanjen broj podnetih krivičnih prijava protiv rukovodilaca u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Godine 2015. podneta je 31 krivična prijava, a ove godine 18. Tako da cela priča o tome da nema nedodirljivih u policiji ostaje medijski trik koji se koristi u Srbiji isto kao i ova masovna i atraktivna hapšenja.

Kada govorimo uopšte o borbi protiv kriminala u Srbiji, tu za jedan dan imamo masovna hapšenja za različita krivična dela. Tako smo prošle godine imali masovno hapšenje saobraćajnih policajaca u Čačku, pre toga je bilo isto i u Beogradu, a 2014. su pohapšeni svi pripadnici saobraćajne policije u jednoj maloj opštini pored Kraljeva, u Kniću – i svi ti ljudi su kasnije vraćeni na posao. Još jedan problem je što mi i dalje ne znamo šta se dešava sa svim tim krivičnim prijavama, jer sudskog epiloga nema.

Prva stvar koja bi trebalo da se uradi u nekom narednom periodu jeste da se imenuje u punom kapacitetu načelnik Sektora unutrašnje kontrole, s obzirom na to da je sada na to mestu vršilac dužnosti, a interni konkurs je raspisan još u oktobru prošle godine. Znači, 7 meseci je prošlo i još uvek nije završen interni konkurs. Drugi korak je pravna regulacija, jer je novi Zakon o policiji usvojen početkom 2016. povećao ovlašćenja Sektoru unutrašnje kontrole, tako što mu je dao i da testira integritet policajaca, da im proverava imovinu.

Ali da bi sve to počelo da radi, da postane praksa, potrebno je da se usvoje podzakonski propisi. U Beogradskom centru za bezbednosnu politiku dobijamo pitanja i od samih policajaca šta je to test integriteta. Ministarstvo unutašnjih poslova prosto ne želi da dâ predloge tih akata, kako bismo imali neku javnu raspravu o tome kako da se pojača integritet policajaca. Još jedan veoma važan podzakonski akt bi bio pravilnik o načinu vršenja unutrašnje kontrole policije. Građani na taj podzakonski akt čekaju punih 12 godina.

Svetlana Lukić: Ne želim da minimiziram problem korupcije. Mi ovde govorimo o pitanju zakonitosti rada ministra, pa onda raznih rukovodilaca MUP-a. Ministar bivši policije Dačić je pre neki dan rekao da bi Jonuz Musliu, predsednik Nacionalnog albanskog veća iz Preševske doline, u svakoj normalnoj zemlji bio uhapšen zato što je tvrdio da je Edi Rama njegov predsednik, a ne Vučić i da je Preševska dolina deo Albanije ili tako nešto – ali da Vučić neće da ga hapsi da ne bi izazvao nestabilnost i tako dalje. Prema tome, čovek javno kaže takvu stvar, kao i na primer da bespravno podignuti objekat Moamera Zukorlića nije srušen zbog mira sa Bošnjacima.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ali ne vidim zašto je to predmet čuđenja kada postoji princip oportuniteta na strani javnih tužilaca, a po tom principu mnogi lokalni rukovodioci, uglavnom iz SNS-a, pre nego što su to postali, koji su bili gonjeni za različita krivična dela, od saobraćajnih do nekih zloupotreba položaja, su se lepo sporazumeli sa javnim tužiocem. Oni su imali da uplate nešto za društveno-korisne svrhe i smatraju se neosuđivanima, što je vrlo bitno za zauzimanje određenih pozicija koje danas zauzimaju. Nije problem samo u postupanju pojedinačno tih organa, nego je jedan ozbiljan problem i u našem zakonodavstvu, i na nešto od toga je ukazano i u ovom izveštaju. Ali to samo uzgred pominjem.

Svetlana Lukić: Zaštitnik građana kaže da je skoro 90 odsto njegovih preporuka, da upotrebim taj mangupski temin, ispoštovano je l’ da, pre svega od strane srednjeg ešalona vlasti. Pa što se onda bunimo za tih 10 odsto kad je to fantastičan rezultat za Srbiju, a s druge strane, u Izveštaju stoji da najviši državni organi odbijaju saradnju sa Zaštitnikom i smatraju ga „reliktom prošlosti“, da citiram saopštenje SNS-a, jer, da citiram ponovo, „Vučić brani građane 24 sata, 7 dana u nedelji, 365 dana u godini“ i otuda treba ukinuti instituciju Zaštitnika. Dakle, ako se oni tako ponašaju, onda će vremenom i taj srednji ešalon odbiti da sarađuje, ne samo sa Zaštitnikom, nego i sa mnogim drugim nezavisnim državnim institucijama.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ja ne delim mišljenje kolege Vučića da je to zastarela institucija. To je institucija koja postoji u gotovo svim zemljama sveta, a postoji upravo da bi štitila prava građana od, recimo, premijera, od predsednika republike, od kordinatora bezbednosnih službi, od bilo kog ministra – jer oni su, dakle predstavnici države, najčešće u situaciji da na najbolniji, najteži način povrede prava velikog broja građana.

Dakle, institucija ombudsmana postoji kod nas 10 godina. Ja mislim da neću pogrešiti ako kažem da u percepciji građana ipak preovlađuje stav da je dosadašnji rad ombudsmana, ne samo u personalnom, nego i institucionalnom smislu, povoljno ocenjen, povoljnije nego mnogih drugih institucija. Takođe, mislim da neću pogrešiti ako kažem da stvarna uloga ombudsmana u Srbiji odgovara njenoj zamišljenoj, normativnoj ulozi, dakle da to bude odista samostalan i nezavisan organ, i da u svom radu primenjuje Ustav, zakone i ostale izvore prava. Takva ocena postoji i poznata je i data je od strane brojnih međunarodnih organizacija, pre svega mislim na razna evropska tela i organizacije.

Takvu, međutim, ocenu ne dele naši državni organi: oni o radu ombudsmana najradije ćute, što istrajno radi Narodna skupština. Ovo je već treći izveštaj koji nije bio razmatran i koji verovatno neće biti razmatran. Ili, ako ne ćute, onda preko svojih isturenih odeljenja koja zovemo tabloidi nastoje na svaki način da dovedu u pitanje ličnost onih koji obavljaju funkciju ombudsmana, na primer Saše Jankovića, a onda naravno i njegovih saradnika, a i kolega Miloš Janković već trpi napade takve vrste.

I sada dolazimo do pitanja koje je meni zagonetno. Prema ovom izveštaju, brojna prava građana su u jadnom i bednom stanju: ili su ozbiljno ugrožena ili su oni njih u potpunosti lišeni. Sa druge strane, imamo podatak koji je takođe pokazan i dokazan statistički, a to je da se u preko 85 odsto prihvataju preporuke ombudsmana od strane različitih državnih organa i da se po njima postupa. I onda, naravno, moramo postaviti pitanje: pa o čemu se onda zapravo ovde radi?

Mislim da tu ima nekoliko odgovora. Ja ću početi od onoga koji je sasvim tehnički. Ni u jednoj zemlji, pa ni u našoj, ombudsman nije zamišljen tako da reaguje na svaku povredu koju organ državne vlasti, lokalne samouprave ili bilo koji drugi nosilac javnog ovlašćenja učini kada povredi građanina, nego da dâ preporuku, neku vrstu smernice kako će se postupati u takvim i sličnim slučajevima. Kod nas je, međutim – to smo mogli da vidimo iz ranijih izveštaja, ali i iz ovog – običaj takav da će u jednom konkretnom, pojedinačnom slučaju taj državni organ postupiti po preporuci koja je data, ali će u narednom slučaju napraviti istu onu grešku zbog koje mu je preporuka data, pa se onda opet mora ponovo reagovati, a to prosto jedan servis kakav je ombudsman ne može da proizvede u dovoljnoj količini, kada računamo broj povreda koje postoje. To je jedno.

Drugo, kada pogledate uvodni tekst Izveštaja, vi ćete videti da su ranjive grupe, u odnosu na sve ranije izveštaje, u ovom izveštaju jako proširene. One sada obuhvataju ne samo manjine, ne samo LGBT+, ne samo medije i slobodu misli, ne samo zloupotrebu raznih ovašćenja u pravosudnoj i policijskoj sferi, zbog kojih se povređuju ljudska prava. One sada obuhvataju prvi put izvršenu kontrolu Katastra. I kad je reč o Katastru, vi ćete naći na sajtu Peščanika, u jednom mom tekstu, snimljen deo iz Katastra, gde se vidi da je jedna zgrada koja je srušena, adresa joj se ne vodi na Hercegovačku, ali tu je, vodi se na Branka Krsmanovića, bila zgrada u svojini Republike Srbije. Dakle, ne samo da je bila upisana u Katastar, ne samo da nije bila udžerica, bila je od jako tvrdog materijala. To je zgrada kojom su raspolagale, nekad, Železnice. Tu je bio jedan klub, Željezničar. Ali ta zgrada je upisana, imate njen broj i tu stoji napomena, vrlo jasno i glasno, „Beograd na vodi“: Dakle, taj broj mogućih ugroženih grupa je povećan i na taj način je povećan i obim posla koji ombudsman u ovoj zemlji mora da radi.

I onda, gledajući širinu svega toga – a moram da kažem, bila sam se začudila kad sam videla da pišete o Katastru, pa sam onda shvatila zbog čega to radite – imajući u vidu značaj svega toga, može se zapravo tvrditi da postoji nešto, i to van ikakve teorije zavere, što jeste paralelna vlast u ovoj zemlji. Jedno su ti državni organi, ministarstva koja mi vidimo, na zgradama postoje napisi, ali drugo je ono što predstavlja duboku državu, ili državu u državi, i tu ne mislim samo na tajne službe. Zapravo mislim na nešto što se, onako pežorativno, naziva četvrtom državnom vlašću. To je amalgam koji postoji između tajkuna, političara i običnih kriminalaca koji u svakoj državi, je l’ tako, vrši određenu funkciju, a država ako hoće ozbiljno da se obračuna sa tim ili gubi svoje sudije i tužioce, kao što je bilo u Italiji prilikom obračuna sa mafijom, ili se suviše plaši da bilo šta uradi.

I ja verujem da ta paralelna vlast koju ne možemo da napipamo, ne možemo da vidimo u čemu se sastoji – ona nije dakle na javnoj sceni – veoma mnogo utiče na rad državnih organa koji onda vidimo kao nekakvu povredu ili ugrožavanje ljudskih prava. I najzad, suštinski razlog zbog koga postoji ova prividna protivrečnost, jeste sledeći: mi imamo normativni pravni institucionalni okvir i taj okvir je dobro opisan u svakom pitanju u ovom izveštaju. Ali šta je sa stvarnim institucionalnim okvirom? On je nažalost personalizovan i nažalost sveden na jednu osobu koja ima svoje ime i prezime i koja je u jednoj ličnosti obuhvatila u ovom trenutku tri zaista najmoćnije, u smislu efikasnosti postupanja državne funkcije: od premijera, preko predsednika republike, do kordinatora tih famoznih službi bezbednosti, u stvari raznih vrsta tajne policije, što ove koja nije vojna, što one koja jeste.

Imamo personalizovanu vlast. I sad, kad vi imate institucije koje pokušavaju da rade svoj posao, čak i da postupe po preporukama, a postupaju, kao što vam je rečeno, i to se vidi iz ovog izveštaja na mnogo mesta, uglavnom službenici srednjeg ranga u tim organima uprave – onda kada dođe do nečega što jeste možda ozbiljna i masovna povreda ljudskog prava, koja može da poremeti taj nevidljivi ili poluvidljivi sistem četvrte vlasti – e, onda se tu zaustavlja sve, onda se ne postupa ni po čemu.

To se može videti po unutrašnjoj kontroli, koja se ranije zvala Generalni inspektorat policije; to se može videti jako dobro po držanju Republičke javne tužiteljke. Od nje potiču sva ovlašćenja koja niži javni tužioci imaju. I naravno da kada neki naši državni organi priznaju da nisu učinili ono što je potrebno, oni će davati objašnjenje tehničko proceduralnog karaktera, i na kraju će se pokazati da pitanja tehnike i procedure u ovako neefikasnoj državi sa stanovišta vladavine prava kao što je naša država – uništavaju cilj zbog kojeg procedura postoji, a to je recimo nekakav pristojan nivo vladavine prava.

To je nešto u čemu je ova vlast jako vešta, što sam sama iskusila kao član Republičke izborne komisije, da zapravo formu ne shvataju kao ono što čuva suštinu, nego je forma formalnost kroz koju se mora ići po svaku cenu u jako dugoj proceduri zatrpanoj rečima, a sve to postoji samo da nikad ne biste ostvarili cilj koji ta forma treba da zaštiti.

Svetlana Lukić: Pre nekoliko dana je stigla vest iz Rusije da je ministar saobraćaja u Sankt Petersburgu podneo izveštaj svom šefu o rekonstrukciji puta tako što mu je poslao fotošop toga puta, a ništa nije urađeno. Tako da mi se čini da mi šaljemo taj fotošop stalno u Brisel i da oni veruju kao da je taj put popravljen. Kako biste vi opisali državu koja se pomalja iz ovog izveštaja?

Vesna Pešić: Ja bih verovatno koristila neke druge izraze, neke druge reči, zato što je ovaj izveštaj pisan na jedan kulturan način kojim se ja vrlo često ne izražavam. Ali moram da kažem da je moj glavni utisak, čitajući ovaj dokument, da on predstavlja neku vrstu skenera. Znači, kao što skener odslikava celokupni organizam, pa ide i u detalje, tako mislim da ovaj izveštaj daje jednu celokupnu sliku društva u Srbiji, stanja i prava građana i možete da dobijete utisak o jednoj celini, šta se ovde dešava.

Recimo, ovde se već pomenulo da je strašno porastao broj građana i pritužbi u 2016. godini, za jednu trećinu je povećan prosek za svih 10 godina. E sad, taj podatak kad čitaš, ti ne znaš da li je to uspeh da takva jedna institucija, koja je potrebna jer joj se veliki broj građana obraća, zadovoljava svrhu svog postojanja. S druge strane, Zaštitnik građana je institucija koja brine o ljudskim pravima samo u poslednjoj instanci. Znači, ako ti nešto ne možeš da rešiš u okviru regularnih institucija, tek na kraju se obraćaš zaštitniku. Mislim da to nije dovoljno naglašeno. Zato navalu na ovu instituciju tumačim u negativnom smislu. To nam govori da institucije sistema uopšte ne postoje, da ne funkcionišu.

Evo, citiram jedan deo iz Izveštaja: „U Srbiji nije uspostavljen funkcionalni sistem otklanjanja nepravilnosti u radu organa javne vlasti, u kome bi Zaštitnik otklanjao samo izuzetne nepravilnosti i nezakonitosti na štetu prava građana, kako je inače zamišljena institucija ombudsmana“. E sad, u čemu je problem? Ovde je malopre pomenuta unutrašnja kontrola. Znači, institucije same treba da funkcionišu tako da otklanjaju određene nedostatke. A šta je problem sa tom unutrašnjom kontrolom? To što kod nas ona uopšte ne funkcioniše, a trebalo bi da bude glavni mehanizam otklanjanja raznih nedostataka, bilo da je reč o opštinskom organu ili bilo kom drugom.

Sve ustanove, i javna preduzeća, imaju unutrašnju kontrolu. I onda unutrašnja revizorka u JAT-u prijavi da direktor kupuje neke stabilne telefone koji uopšte nisu potrebni, 500 komada koje uzme i baci ih. Ali kada ona to prijavi ništa se ne desi, jer da bi se desilo potrebno je da razni šefovi, nadređeni priznaju nalaze unutrašnje kontrole kao neku vrstu nezavisne institucije u sopstvenoj instituciji. A njih najčešće smatraju podređenima koji ne smeju ni da ti se obrate. Direktori u preduzećima ih pitaju „ej, koji si ti da meni stavljaš primedbe“.

I to je izgovoreno i u samoj Skupštini: kako Zaštitnik građana sme da kritikuje vlast, a prima toliku platu. Ne plaćam ja bre tebe da me kritikuješ nego da ćutiš. Ako je ombudsman ustavna kategorija kojoj je imanentna kritika, ako je on kontrolni organ, onda je on plaćen upravo da kritukuje. E, kad se pojavio ombudsman koji to stvarno čini, svi su bili totalno zgranuti. I to lepo stoji u Izveštaju, taj stav da plata ombudsmana treba da bude proporcionalno veća ukoliko je manje kritike, a da bi najbolje bilo da se ombudsman ukine, da ne postoji.

Radi se o suštinskoj nesposobnost prihvatanja kontrole, bilo one iz EU ili recimo kada je reč o policiji, da mi kao građani možemo da vršimo kontrolu policije i bezbednosnih snaga. To je jedan od glavnih problema zbog kojih mi uopšte i nemamo sistem nekih neutralnih (impartial) tela. I naravno da onda možete da vidite da od dolaska ove vlasti, kako je već Vesna govorila i naznačila Svetlana, imamo te veoma otvorene negativne tendencije. E sad, tu postoji izvesna zabuna, zato što su te negativne tendencije postojale i ranije, nije sve počelo od ovih.

Naravno da uvek postoji nekakav kontinuitet. Ali ovde se vide dva nekakva procesa koja se istovremeno dešavaju, a to su: stravično osiromašenje građana Srbije, i to masovno. Drugo, neisplaćivanje plata, to je veoma dobro obrađeno u Izveštaju. Ne samo što je najveći broj pritužbi stizao na kršenje ekonomskih i socijalnih prava, nego politika štednje, smanjivanje penzija i plata, vladajuća ekonomska politika koja se sprovodi sada već 3 godine, i koja je dovela do ovog osiromašenja – automatski pravi sijaset uticaja na sva druga prava, a onda na sve druge ranjive grupe. Mislim da je to iz ovog Izveštaja potpuno jasno.

Znači, nisu samo radnici pogođeni već i mnoge povezane ranjive grupe: i siromašna deca, i deca u domskom smeštaju, i psihijatrijski bolesnici, i deca sa mentalnim invaliditetom, i Romi – sve te ranjive grupe su u sve lošijem položaju. Tako da smanjenje deficita u budžetu pravi deficit u kulturi, nauci, zdravstvu, u obrazovanju. Mi aplaudiramo smanjenom deficitu, ali ne vidimo propast ostatka društva zbog smanjenja tog glavnog deficita. To je proces koji je proizveo opšti pad u načinu života i održavanja ljudske egzistencije na svim njenim nivoima.

Paralelno s tim teče proces propadanja ljudskih prava i slobode izražavanja, sve ovo što spada u neki demokratski korpus. To se ne srozava samo u neke autoritarne tendencije, već smo mi dobili jednu personalizovanu vlast. Bukvalno ništa se ovde ne dešava a da ne dolazi iz jednog centra. U to spada i ovo što sam ja danas odgovarala pred sudom. Dobili smo funkcionere koji neprekidno umnožavaju neravnopravnost u društvu. Oni tvrde da su samo obični građani. Ama čoveče, ti si ministar policije. Ti si običan građanin samo kod svoje žene ili dece, ili kad se kupaš u kupatilu. Čim izađeš na ulicu, ti si isključivo ministar. Kad uđeš u kafanu, niko ne kaže „ušao je Nebojša Stefanović“, nego kaže „ušao je ministar u kafanu“. Znači, ti si samo u svoja četiri zida običan građanin.

I Vučić kaže: niko ne može da mi zabrani da svojim kritičarima odgovaram kao građanin. I onda javno proziva ljude čime stvara atmosferu staha. Oni ti prete sa funkcije, a pretvaraju se da su tobože nekakvi građani. Došlo je do apsolutnog propadanja i to malo nekih demokratskih sloboda i institucija koje smo stekli. Na kraju krajeva, najbolji primer tog stradalništva institucija je sama institucija Zaštitnika građana. Prema tome, ono što je rekla malopre Vesna: mi smo sada u novom stanju, gde smo zaista pali u neki periferijski neoliberalizam koji opstaje na svakodnevnim izmišljotinama o nekim državnim udarima.

Tako da s jedne strane imamo veoma nekompetentne ljude na vlasti, znači ono što bi se zvalo dno, ljude koji nemaju nikakvo obrazovanje, a s druge strane su to ljudi koji su i apsolutno psihički nestabilni, i nisu dovoljno opremljeni bilo moralnim, bilo psihološkim karakteristikama da mogu da se bave državnim funkcijama. Tako da kada sastavite ove dve osobine, tek možete da vidite i jedno i drugo, neću da upotrebljavam te najgore izraze, ali premijer je upotrebio reč „ološ“, pa i ja kažem: kad spojite ološ sa duševnim bolesnicima, onda stvarno ne znam šta dobijete. Tako da nije samo ni sistem, nego tu imamo i jedno nestabilno personalno pitanje.

Još bih samo htela da naglasim nešto što takođe spada u modernizacijske reforme. To je reforma administracije, odnosno profesionalna, depolitizovana i efikasna administracija. To je suština modernog društva. Znači, sve reforme koje su do sada pokušane da dobijemo tu neutralnu, profesionalnu administraciju nisu uspele. Naprotiv, mi smo dobili jednu drugu situaciju, da se upravo ti organi pune totalno nekvalifikovanim radnicima. To je sada taj klijentelistički sistem koji se reprodukuje upravo preko tih javnih službi koje bi trebalo da budu uzorne i da po veberovskom sistemu funkcionišu u smislu etosa birkoratije.

Znači, veliki broj ugrožavanja ljudskih prava i uopšte prava građana odnosi se na jednu neurednu administraciju koja se puni partijskim kadrovima. Tako da sve ono što bismo zvali putevima napredovanja i modrenizacije jednog društva koje je pretrpelo slom devedesetih godina, zalutalo je u neku devijaciju koja ima razne meandre, pa živimo svoje živote u jednom patološkom društvu.

Miloš Janković: Ovde se postavlja pitanje da li je Srbija došla u situaciju da su njeni građani uplašeni ljudi koje karakteriše pristajanje. Postavlja se pitanje da li je ovo država koja je država svih njenih građana, koji su jednaki pred Ustavom i pred zakonom. Volja pojedinca ne sme da bude iznad onog što određuju Ustav i zakon. Možda jedna reč koja je izgovorena u prethodnom periodu najbolje to oslikava, a to je bilo pitanje te divlje gradnje u Novom Pazaru. Kada predsednika Odbora Narodne skupštine za visoko školstvo novinarka pita da li je svestan da nezakonita gradnja u Novom Pazaru predstavlja krivično delo i da to tako ne može, on joj odgovara: „E, pa vidite da može“.

Taj problem se realizuje i kroz donošenje zakona, jer se prave zakoni po meri onih koji ih donose. Neko je skoro izjavio da bi, ne samo za Srbiju, nego za mnoge zemlje u tranziciji bilo najbolje da se ukinu svi zakoni doneti u poslednjih 20 godina, i da bi pravni sistem mnogo bolje funkcionisao. Zaista, ima mnogo promašenih zakonskih rešenja. Ovde je pomenut Zakon o policiji. Kada smo mi napisali mišljenje o Zakonu o policiji, onda nam je na sajtu ministarstva policije odgovoreno da Zaštitnik građana ne razume kontekst.

A sad da vam kažem šta razume Zaštitnik građana, lično sam pisao to mišljenje. Razumem da je tu urađena jedna velika prevarna radnja. O čemu se radi? Zakon se zove Zakon o policiji. To uopšte nije zakon o policiji, nego je to zakon o ministarstvu unutašnjih poslova. Ako je nešto zakon o policiji, onda znate ko je glavni? Direktor policije. A znate ko je glavni u Zakonu o policiji koji je u stvari zakon o unutrašnjim poslovima? Ministar unutašnjih poslova, koji potpuno rukovodi nečim što bi trebalo da bude jedna profesionalna institucija.

Dalje, kad su u pitanju zakoni, pisali smo na primer o primeni Zakona o javnim okupljanjima. To opet nije zakon o javnim okupljanjima. To je zakon o sprečavanju ili otežavanju javnih okupljanja. Za skup Saše Jankovića u Savamali je rečeno da je to nezakonito okupljanje, ali da je on dobrodošao gde god hoće i kad god hoće da održi javni skup. Ne može to tako da se radi. Vesna je lepo ukazala na to da Zaštitnik građana dobija sve više pritužbi. I građani svoje pritužbe počinju rečima: „znam da niste nadležni, ali vi ste jedina institucija kojoj možemo da se obratimo“.

Vesna Rakić-Vodinelić: Još dve-tri rečenice o preklapanju medijskih sloboda, dakle slobode mišljenja sa pravosuđem. Nedavno je, kao što vam je poznato, i u jednoj građanskoj parnici, ne krivičnoj, ministar unutrašnjih poslova tužio NIN. Tu parnicu je dobio. Dobio ju je na način koji je ne sporan, nego potpuno protivzakonit, potpuno jasno protivzakonit. Dakle, on dobija tu presudu kao da mu sudija nešto čini, kao uslugu, eto, izlazi mu u susret, jer čovek je, eto, povređen.

I onda u celom ovom našem prilično mračnom gledanju na primenu prava, odjednom dobijamo presudu Apelacionog suda kojim se ta presuda preinačuje, tužbeni zahtev odbija, primenjuje se zakon o medijima, član 8, dakle onako kako je trebalo da presudi i prvostepeni sudija. I onda se svi jako radujemo. Evo, u Srbiji je sudija primenio pravnu normu na utvrđeno činjenično stanje, što je inače svakodnevni posao sudija. Mislim da u ovom slučaju i treba da se radujemo, jer stranka nije ipak ma ko. I treba da želimo što više takvih iznenađenja koje vlast smatra devijacijom, a građani normalnom stvari. Pa neće moći baš sve vreme da volja jednog bude jača od zakona i Ustava.

Peščanik.net, 15.05.2017.