I dok su na CNN-u Srbija i Kosovo bile ovih dana udarne vijesti, čak i ispred Kenije, kako duhovito reče jedna Beograđanka, njemački mediji i političari su se držali relativno uzdržano sve dok nije obznanjen točan datum proglašenja nezavisnosti i donijeta odluka o “startnom pucnju” za slanje do sada najveće civilne krizne misije Evropske unije u jednu zemlju (EULEX). U svezi s njom se ovdje kaže tek toliko da su zemlje EU dogovorile slanje 1.800 evropskih policajaca, sudaca i carinskih službenika, te da će u tom broju značajno sudjelovati i Njemačka. U stvari, znade se već da će Njemačka dati najveći kontigent “eurokrata”, pa tek potom slijede Italija i druge EU-zemlje. No, ovdašnji natječaj za popunu državno-činovničkih mjesta u okrilju EULEX- misije još traje i ne može se kazati posve točno koliki će biti konačni broj Nijemaca među budućim “eurokratama” na Kosovu. Cilj “EULEX-misije” je stupnjevita izgradnja multietničke policije, pravosuđa i uprave na Kosovu kako bi se osiguralo funkcioniranje pravne države i spriječila diskriminacija srpske manjine, kaže se u prvim komentarima izvještaja iz Bruxellesa, uz preciziranje da će na čelu EULEX-misije biti francuski general Yves de Kermabon. Prve “eurokrate” trebaju početi stizati na Kosovo već u ovom mjesecu, a za četiri mjeseca morao bi  biti kompletiran sastav EULEX-a. Na kraju bi EULEX mogao brojati i svih 2.000 “eurokrata”, plus 1.000 kosovarskih službenika …


Službeno priopćenje njemačke vlade

U svezi nedjeljnog proglašenja nezavisnosti Kosova u Njemačkoj je oficijelno reagirao za sada jedino glasnovornik njemačke vlade Ulrich Wilhelm, izdavši službeno priopćenje Presseamta broj 48, s datumom od 17. februara 2007. godine. U ovom naglašeno uzdržanom, pa, ipak, sve drugo, a ne tehničkom priopćenju se kaže: “Na današnji 17. februar proglasila je Parlamentarna skupština Kosova nezavisnost Kosova. Duge pregovaračke runde UN-ovog posrednika Ahtisaarija i i intenzivni napori Kosovo-trojke su pokazali da sporazumno rješenje nije bilo moguće. Evropska unija je u više navrata izjavila da dosadašnji status Kosova nije trajno održiv. Ovo posljednje otvoreno pitanje raspada Jugoslavije mora sada biti riješeno, pošto ono koči sigurnost, stabilnost i privredni razvitak cijelog regiona. Ministri vanjskih poslova Evropske unije savjetuju se 18. februara o novoj situaciji. Savezna vlada će na bazi ovog savjetovanja odlučiti o dalnjim koracima”. 

Potom se u ovom znakovitom priopćenju njemačke vlade podsjeća da su šefovi država ili vlada zemalja EU na njihovom “summitu” od 14. decembra prošle godine naglasili spremnost Evropske unije da preuzme više odgovornosti na Kosovu, na osnovu čega je i donijeta odluka o slanju EULEX-misije na Kosovo. “Operacionalizacija do sada najveće civilne ESVP-misije u povijesti EU je započelo”, stoji u ovom priopćenju, “a Njemačka će u EULEX- Kosovo-misiji sudjelovati supstancijalnim doprinosom”. Uostalom, stoji dalje u priopćenju, “budućnost svih zemalja ovog regiona leži u Evropi”, pri čemu se misli na EU. Uostalom, naglašava se dalje, “ovo su vanjski ministri Evropske unije 28. januara ove godine do kraja učinili jasnim velikodušnom ponudom Srbiji o kooperaciji, a ova ponuda važi i dalje”.  Ali, EU “očekuje da i Srbija s njene strane ispuni neophodne pretpostavke za Sporazum o asocijaciji”.

U zadnjem pasusu priopćenja njemačke vlade, s potpisom Ulricha Wilhelma se potom poručuje da se od svih strana i dalje traži razborito postupanje s aktualnim razvitkom. “Mi pozdravljamo da je srpski MIP Vuk Jeremić isključio primjenu sile”, kaže se doslovice, “ali i sve druge mjere moraju stajati u suglasju s naporima cijelog regiona i u uskoj povezanosti s Evropskom unijom”!


U moru loših “nadzirana nezavisnost” i nije najlošije rješenje

U ovdašnjim  aktualnim komentarima se u pravilu uočava da je nedjeljno proglašenje nezavisnosti Kosova završni čin u procesu rastakanja bivše Jugoslavije. Njemački političari ne kriju da nisu oduševljeni, ali podržavaju nastajanje “nove države” u Evropi. Neki od njih su, dakako, svjesni činjenice da se ovdje radi o svojevrsnom presedanu, koji može imati dalekosežne posljedice po međunarodno pravo. Priča nije nimalo jednostavna, iako ovim priznanjem nitko ozbiljan ne želi puvati u istu tikvu s miloševićevsko-koštuničinim propagandistima, koji su ovaj posljednji čin krvave ex-yu drame  nastojali, pa dijelom i uspijeli, predstaviti  izvan historijsko-političkog konteksta. Oni, naime, svjesno neće da znaju  za krvavi koloplet međusobnih odnosa među Srbima i Albancima, od 16. stoljeća pa naovamo, pogotovu neće da priznaju ni sebi ni drugima da  je Kosovo davno izgubljeno, a najkasnije u posljednjim decenijama 2o. stoljeća, kada je kulminirao srpski autizam u odnosu na Albance i Kosovo. Od njih se, dakle, ne može ništa razumno očekivati, pogotovo da shvate da je  nedjeljni čin proglašenja nezavinosti Kosova samo završni čin pogrešnog odnosa srpske političke elite prema Kosovu i Albancima, kroz decenije i vjekove. Niste se nikad ni potrdili da nas upoznate, kazali su i ovih dana albanski intelektualci skupini nezavisnih sarajevskih novinara u Prištini. Pri čemu je prijekor upućen i drugima a ne samo Srbima…

No, vratimo se njemačkim komentarima, njihov je sukus da je u moru loših rješenja ovo s “nadziranom suverenošću”, sukladno Ahtisaarijevom planu, možda i najbolje. Tako reagiraju skoro svi vodeći njemački  vanjskopolitički političari, izuzev  iz “Ljevice”, pri čemu argumentiraju da  srpsko-albanski konflikt traje isuviše dugo, a da je Kosovo najkasnije od 1999. godine de facto izvan Srbije, a povratak u okrilje Srbije je nezamisliv, a “sadašnje stanje nije dobro niti za Kosovo niti za Srbiju.

Najreprezentativnije u ovom smislu je mišljenje SPD-ovog exeprta za vanjsku politiku po imenu Hans-Ulrich Klose. On je u razgovoru za “Frankfurter Rundschau” otvoreno priznao da sumnja “u međunarodno-pravni legitimitet ovog koraka”, jer je “teško opravdati jednu takvu secesiju”.  I po njegovom mišljenju, bilo bi opasno prihvatiti logiku da  osnova za pravo na samoopredjeljenje jedne narodnosne skupine unutar višenacionalne države treba biti sama narodnosna posebnost. Time bi se i definitivno otvorila čuvena “Pandorina kutija”, a  pojedine narodnosne skupine i u drugim zemljama bi mogle biti ohrabrene “kosovskim uzorom”. Ali, obzirom na razvoj situacije na Kosovu u posljednjih 10 godina niti Klose ne vidi alternativu kosovskoj izjavi o nezavisnosti. “Od svih loših rješenja je nadzirana nezavisnost – moguće je – ponajmanja loša”, poručio je Klose u “FR”.

Za svaki slučaj, Klose  je upozorio njemačku vladu da ne žuri s priznanjem Kosova. Međutim, iz Berlina se, i iz SPD-ova i Unijinog lagera, već čulo da će Njemačka biti među prvim zemljama koje će priznati Kosovo. Takvo što je natuknuo i njemački MIP i vice-kancelar Frank-Walter Steinmeier, a izrijekom je najavio Ruprecht Polenz, predsjedavajući Vanjskopoltičkog odbora Bundestaga: “Ne želimo da dođe do vakuuma. Evropska unija će reagirati vrlo brzo, a time  i Nemačka”.

Inače, priznavanje neke nove države se uobičajeno odvija bez posebne rasprave u njemačkom parlametu, to jest Bundestagu.  Jednostavno se – nakon odgovarajuće odluke njemačke vlade  –  uputi oficijelno pismo od strane njemačkog predsjednika,  kolegi ili  prvoj po protokolarnom rangu ličnosti određene zemlje. Međutim, ovaj se put očekuje  i rasprava u Bundestagu o nezavisnosti Kosova, iz razloga o kojima je govorio i Klose, ali ne samo zbog njih. Po mišljenju “Ljevice”, naime,   priznavanjem Kosova automatski se otvara i pitanje KFOR misije i daljnjeg sudjelovanja 2.500 vojnika Bundeswehra u okviru KFOR-a na Kosovu. “Mi smatramo da ovakvo  otcepljenje nije u skladu s međunarodnim pravom”, ponavljaju predstavnici “Ljevice”, “naše je mišljenje da ukoliko dođe do proglašenja nezavisnosti Kosova da se tada ne može ostati samo pri vojnom prisustvu, već da bi UNMIK morao da se pobrine da se poštuje i rezolucija 1244,  a ona Kosovo vidi kao sastavni dio Srbije”.

U stvari, mnogo toga će zavisiti i u Bundestagu od toga što će se dogovoriti dvadeset i sedmorica ministara vanjskih poslova EU u “danu poslije”, u prvi ponedjeljak, pri čemu je veliko pitanje hoće li uopće biti zajedničke izjave povodom proglašenja kosovske nezavisnosti, iako se nastoji postići. Još u prošli petak je, naime, španjolska vlada izrazila svoje “apsolutno protivljenje jednostranoj nezavisnosti”, kako je to formulirala vice-premijerka María Teresa Fernández de la Vega.  Nije nikakva tajna, Španjolska strahuje od sličnih ambicija “separatista”u Baskiji, Kataloniji i Galiciji. Unatoč tomu nije za isključiti, poručuje primjerice “Zeit Online” da neke EU-zemlje već u ponedjeljak priznaju nezavinost Kosova…


Srbija poslije ratova

“Srbija nakon ratova” zbornik je radova na njemačkom jeziku u kojima autori iz Njemačke i Srbije nerijetko kontroverzno pišu o razlozima političke razgradnje zemlje i izgledima za njezino demokratsko priklanjanje Europi.

“Hvala na strahu i nesigurnosti, na izgubljenim snovima, na užasu i ratovima”, ovim ironičnim citatom iz oglasa u povodu smrti Slobodana Miloševića u beogradskoj “Politici” počinje upravo izašla knjiga (i) na njemačkom jeziku “Srbija nakon ratova” (“Serbien nach den Kriegen”, herausgegeben von Jens Becker und Achim Engelberg, Edition Suhrkamp 2482, Frankfurt am Main), te predstavljena u Berlinu. U njoj se radi o pokušaju sagledavanja uzroka svega onoga što je započelo prije više od 20 godina s usponom na vlast Slobodana Miloševića, a okončava se upravo činom proglašenja nezavisnosti Kosova. I sa njemačke i sa srpske strane u knjizi se radi o respektabilnim autorima, koji pokušavaju odgovoriti na pitanje zašto se Srbija na kraju 20. i početka 21. stoljeća opire modernizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji. Sa srpske strane su u zborniku i takvi autori  kakvi su Aleksa Đilas i Latinka Petrović, Dragan Velikić i Sonja Biserko…  

Jedan od priređivača ovog zbornika Achim Engelberg kaže da se mješavinom novinarskih, znanstvenih i umjetničkih radova željelo doći posebno do odgovora na pitanje o krizi u Srbiji posljednjih 20 godina, uključivo o uzrocima i posljedicama ubojstva Zorana Đinđića, o kočničarima modernizacije, o srpskim iskustvima s Evropom, o moći i slabosti civilnog društva, o porođajnim mukama uspostave pravne države, et cetera. “Problem je što se trenutno čini da je budućnost Srbije predodređena: Kosovo postaje neovisno, a nakon toga sve ide u pravcu EU”, kazao je za DW Engelberg, “no, budućnost je otvorena i mi zato ne dajemo odgovore, nego postavljamo pitanja u nadi da se radi o pravim pitanjima”.

U većem dijelu knjige se, de facto, i  propituju izgledi za približavanje Srbije Evropi, polazeći od ambivalentne spoznaje “da je Srbija s jedne strane već u Evropi, a s druge tek na putu u Evropu. I koliko god se autori međusobno razlikuju, toliko su svi mišljenja da je Srbija sastavnica Europe ili mora postati njezin sastavni dio”. Zajedničko je, također,  i stajalište da će za budućnost biti odlučujuće do koje će se mjere Srbi, ali i kosovski Albanci, u ujedinjenoj Europi osjećati kao kod kuće i kakve će šanse tamo steći, precizirao je Achim Engelberg.

 
Berlin,

Peščanik.net, 17.02.2008.

Leave a Reply