Ataturk, Istanbul, foto: Peščanik

Ataturk, Istanbul, foto: Peščanik

Pre skoro deset godina bila sam prvi put u Carigradu – verovatno i poslednji put. Predavala sam na privatnom univerzitetu sa vrhunskom opremom i sa besprekornim delovanjem. Među osobljem u kantini bilo je zabrađenih žena, među studentkinjama nijedne. Na večeri koju je univerzitet organizovao posle kursa, na tvrđavi ispod Plave džamije, bilo nas je oko dvadeset. Morala sam ih pitati – ko je sve od njih bio u zatvoru? Svi su bili, kao politički zatvorenici, zbog nečega što su rekli ili napisali, zbog toga što su nekoga branili, zbog toga što su sa nekim razgovarali, čak i zbog toga što su nešto u samoći čitali. U Turskoj tada više nije bilo vojne diktature, inflacija je bila neverovatna – svaka vožnja taksijem koštala je bar milion i po lira. Sedamdesetih godina prošlog veka, posle iskustva grčke pukovničke hunte, dala sam sebi zavet da više nikada neću ni posetiti, a kamoli bivati u zemlji sa vojnom diktaturom. Najzad je došlo vreme da putujem u zemlju koju sam toliko godina želela da vidim. Priče mojih kolega za stolom bile su zastrašujuće, ali svi su ih pričali sa nekom elegantnom distancom, čak i sa humorom. Još uvek su saosećali sa onim što se desilo sa Jugoslavijom, posebno sa Bosnom i Sarajevom. Jedan od njih bio je preživeli iz masakra u hotelu Madimak u Sivasu, gradu u centralnoj Anadoliji. 2. jula 1993, gomila od preko hiljadu ljudi, sunita i islamskih ekstremista koja se za to očito spremala, okružila je hotel, u kojem se odvijao sastanak uglavnom Alevi intelektualaca i umetnika, i zapalila ga. U požaru i masakru poginulo je 37 ljudi, uglavnom učesnika skupa, ali i nekoliko turista i osoblja hotela. Neki koji su se našli na višim spratovima uspeli su da pobegnu. Među njima je bio i moj kolega, i sa njim još jedan od najplodnijih turskih pisaca, Aziz Nisim, koji je upravo tada počeo da prevodi i objavljuje delove iz Satanskih stihova Salmona Rušdija. Bio je i predsednik turskog udruženja pisaca. Umro je 1995. Policija nije reagovala na masovno nasilje. Među žrtvama je bio i Hasret Giltekin, najveći turski umetnik na baglama sazu (vrsti mandoline). Većina poginulih bili su poreklom Kurdi. Azim Nisin bio je krimski Tatarin, i njegov pseudonim „nisin“ na turskome znači „šta si ti?“. Čime su zaslužili tako strašnu smrt? Bili su sekularisti mešanih porekla i bez naročitog obaziranja na poreklo, većinom su bili socijalisti, pisali su pogrešne knjige i pesme, ili vređali već svojom pojavom, čak i kada su svirali svima blisku i popularnu muziku… Sudski proces je krenuo posle izvesnog vremena, obuhvatio je više od stotinu ljudi, tridesetak ih je osuđeno na smrt. Usmrćena su dvojica, koja nisu dočekala ukidanje smrtne kazne 2002. Hotel Madimak je rekonstruisan, i bilo je planirano da bude muzej. Posle izvesnog vremena, muzejska titula je skinuta, kao i državna pomoć, i zatim je hotel počeo da se izdaje za različite prilike, proslave i slično.

Među imenima univerziteta koji su zatvoreni posle propalog pokušaja puča bio je i ovaj na kojem sam gostovala. Neki od ljudi koje sam upoznala uspeli su da se uklone, većina ih je ostala u Carigradu. Takozvane „socijalne mreže“ danas su najsigurnije sredstvo da svoje prijatelje u rizičnim situacijama staviš u još gori položaj… dok nobelovac Orhan Pamuk, u svojoj carigradskoj kuli, daje mlake izjave.

Događaja od pre 23 godine trebalo se setiti kada je gospođa Erdogan počela nositi maramu u zvaničnim prilikama, pa kad je njen suprug dobio ideje o zabranjivanju internetskih kanala i socijalnih mreža, pa zatim dok su se „mere“ i ograničavanja slobode govora gomilali… Jer kratko sećanje danas omogućava da se prihvate neverovatno debele laži. Neviđeno masovne čistke danas u Turskoj – koje kulminiraju puštanjem kriminalaca iz zatvora da bi se omogućio „smeštaj“ nekih 30.000 novih zatvorenika, onih političkih, i da bi se zatim logistički problem, kako ga je lepo objasnio Erdogan, sredio ponovnim uvođenjem smrtne kazne – tumače se onako kao i puč. Sve je naime zamesio i izveo neki starac negde u Pensilvaniji. Muhamed Fetulah Gilen je možda uistinu izuzetno uticajan u Turskoj i među turskom emigracijom; možda je njegova reč jača od čitavih partija i institucija. Pa ipak, njegova glavna krivica je to što nije hteo da odustane od istrage o korupciji povezanoj sa bivšim prijateljem Erdoganom; sa druge strane, nema apsolutno nikakve mogućnosti da se on poveže sa osnovnim činom koji dovodi do suđenja – direktnim učešćem u komandnom lancu. Niti je vojno niti sudsko niti političko lice, niti je bio na terenu. Sve ostalo je paranoidna teorija zavere, po kojoj se Niče može optužiti za nacizam, a Marks za staljinizam, u kojoj prevođenje, pisanje i sviranje mogu biti razlog da se neko živ spali. Sa kratkim sećanjem i oguglalošću na debele laži može se poverovati sve: da je Erdoganov sin jedno divno ljudsko biće (kaže otac), da premijer Srbije nema pojma ko je harao po Sava-mali, da bubuljičavi španski pubertetlija u crnom zna kako je za vreme Franka sve bilo bolje, da se Melanija Tramp dala slikati gola jer je toliko lepa da bi sve drugo bila nepravda, da su izbeglice krive za sve, itd.

Evropska politika i turski birači bi morali biti posebno osetljivi na kratko pamćenje i debelu laž, pa nisu. U toj se tački istorija uporno ponavlja u, nažalost, potpuno nefarsičnim oblicima. Desilo se da su na slovenačkoj državnoj televiziji intervjuisali istu gospođu na aerodromu pre nego što je krenula na letovanje u Tursku, na samom početku puča, i kada se vratila. Gospođa je pred odlazak izjavila da treba stvari prihvatiti pozitivno, i da treba ići (ako si već platio – što nije izrekla), a pri povratku je potvrdila svoje pozitivno uverenje i još primetila da su mediji preterivali. Zaista, šta je jedan mali puč tamo negde na usijanom asfaltu, dok se prepuštamo malim radostima na obali, u hotelu u kojem je sve što nam je potrebno, i u susedstvu plaže sa koje odlaze izbeglice, koje za put u iste krajeve plaćaju deset puta više nego turisti? Zašto bismo išta znali o zemlji u kojoj boravimo, zašto bismo saosećali sa njenim stanovnicima? Zašto bismo se bilo šta pitali?

Između turista praznih glava, koji još mogu biti i nevine žrtve, kud god da se danas upute, i onih koji su spremni da posluže kao topovsko meso na Erdoganov poziv, i još da misle da brane demokratiju, stoji još uvek ogroman prostor: no može se za relativno kratko vreme ispuniti debelim lažima, položenim na kratko sećanje, a onda njime zaista može da protutnji celokupno čovečanstvo na putu uništenja.

Pitanje više nije kako obrazovati ljude da ne nasedaju lažima – za to više nema vremena; nije pitanje ni koji bi to mediji mogli da ozbiljno ugroze napredak laži, jer takvih nema; da li su onda sakrivanje, bekstvo i izolacija jedina rešenja? Možda, ali su za većinu nedosegljiva. Svet kratkog sećanja i debelih laži, ovaj u kojem živimo, morao bi se temeljno popraviti, ako ne i potpuno promeniti. Prednost postupka je bar u tome što se može iskoristiti sve, i postojeće institucije, i mediji, čak i kada su već ruševine. Možda se čak i političari mogu iskoristiti…

Peščanik.net, 18.08.2016.

Srodni linkovi:

Spiegel – Osvetnik

Danilo Ćurčić – Evropska konvencija o ljudskim pravima i Turska

Dragana Boljević – Državni udar u Turskoj tek počinje

Viktor Šenderovič – Naše istočno ogledalce

The New Yorker – Čistke


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)