Praksitelov Eros, rimska replika
Praksitelov Eros, rimska replika

Kao i mnogi drugi Grci, Ksenofont nosi istorijsko ime, koje mu nimalo ne smeta. Ksenofont je penzionisani radnik, koji je kasno u životu otkrio da je umetnost za njega najvažnija. Počeo je da slika i pravi skulpture. Ne na uštrb porodice, koju je opremio, decu poudavao i poženio, sa ženom postigao neku vrstu sporazuma: povukao se na deo imanja sa barakom, gde uzgaja piliće, i sakuplja materijal koji mu služi u radu. Svojoj porodici još pomaže oko poljskih radova, kada je potrebno, druži se sa sezonskim radnicima, posećuju ga prijatelji. Ksenofont je naime, sem što je postao umetnik, autoritet za ozbiljno političko razmišljanje u svome kraju. Taj kraj su Tespije, nekada čuveni antički grad, gde je bog ljubavi, Eros, bio poštovan u vidu meteoritskog kamena, i gde je slavni kipar Praksitel izvajao njegovu najlepšu statuu. Od antičkih Tespija je ostalo veoma malo, ali je vredno istraživanja, što je razlog naših dolazaka. Današnje Tespije bi volele da imaju slavniju prošlost, zato je mesto prošle godine podiglo spomenik Tespijcima koji su pali u bici kod Termopila – njih 700, 480. godine pre naše ere. Spomenik je izradio poznati umetnik sa Krita. Na drugome brdu je mesto Ljondari: ime je dobilo po spomeniku sa figurom lava, postavljenom posle bitke kod Deliona 424. pre naše ere, kada su Beoćani pobedili Atinjane. Lava više nema, Ljondari se od Tespija razlikuje u političkoj orijentaciji: Tespije su levo, Ljontari desno. Ksenofont je iz Tespija. Usred polja ispred dva grada, na putu prema Plateji, još jednom prizorištu slavne bitke, je jedan od najlepših antičkih tropajona, spomenika koji beleže pobedu u bici: ovaj beleži pobedu tebanskog vojskovođe Epaminonde nad Spartancima kod Leuktre, 371. godine pre naše ere. Bitku je opisao – istoričar Ksenofont, među drugima.

Ksenofontove skulpture su bliske socijalističkom realizmu interpretiranom kroz asocijativno vizualno sočivo prepoznatljivih antičkih skulptura. Tako se hopliti pojavljuju kao radnici sa čekićima umesto sa kopljima. Njegove skulpture se nalaze i na javnim mestima, recimo ispred radnje sa zemljoradničkim aparatima i materijalima, koju drže njegovi potomci. Ako su skulpture epskoga karaktera, njegove slike su izrazito fantazmatske, i povezuju ženske likove, čežnju, socijalne situacije i simbolične predstave. Njegova omiljena boja, kada radi ženske likove, je crvena. U nekoliko godina poznanstva i povremenog sretanja je Ksenofontov slikarski opus narastao, a njegova tehnika se poboljšala.

Prilaz Ksenofontovoj baraki, izgubljenoj među poljima sa crnim lukom, glavnim proizvodom ovoga kraja – mnoga su napuštena, jer luk više ne pomaže preživljavanju – je dobar uvod u kulturu grčke sirotinje. Tu su retko upotrebljavane mašine za obradu zemlje, olupine, ruševine, neprohodni čkalj, divlje drveće: raj za magarce i koze, kad zalutaju ovamo. Na kraju staze je ono što Ksenofont naziva ateljeom, baraka sa utabanom zemljom umesto poda. Prva prostorija iza na terenu nađenih propalih vrata je izložbeni prostor, u drugoj prostoriji je kancelarija, u kojoj Ksenofont radi na kompjuteru koji je izvesno već arheološki artefakt, greje se na ognjištu, gleda televiziju i obeduje za stolom, a u trećoj prostoriji je atelje, čija vrata ostaju zatvorena zbog kamene prašine, mirisa boja i umetničkog haosa. Zvuči neverovatno, ali ceo kompleks ima elektriku.

Ksenofonta poznajem već godinama, i svake godine je drugačiji. Jedno su njegove umetničke faze, drugo su njegova politička mišljenja i analize, uvek aktualni, uvek precizni. Pre dve godine je započeo novu umetničku aktivnost – muziku, na baglami, malom instrumentu sa žicama sličnom najmanjoj panonskoj tamburici. Baglama je sastavni deo rebetskog orkestra, zahteva posebnu veštinu, i pogodna je za diskretno unošenje u zatvor, kao jedini tamo raspoloživi muzički instrument. Prvi Ksenofontovi pokušaji u muzici bili su očajni. Svake godine kada sam sa njim razgovarala, njegove misli i predviđanja političkog razvoja u Grčkoj i u svetu su bile aktualne sve do naredne godine. Njegova analitičnost, koja nije ni zlobna, ni uobražena, ni zavisna od bilo koje vodeće ideje/ideologije, naprosto je proizvod razmišljanja i učestvovanja u životu, u kojem se izborio za sopstvenu autonomnost u svakome pogledu. Čuvala sam se da u Ksenofonta ne projiciram sliku antičkog građanina, koji je obavezan i odgovoran da razmišlja i govori, pa nije išlo: Ksenofont uistinu funkcioniše kao da je izašao iz neke priče svog antičkog imenjaka. Kada se tokom godine nađem pred novim fenomenom društvenog i političkog užasa koji se neprekidno obnavlja pred nama, često pomislim na Ksenofonta, i na mogućnu analizu koju bi on imao.

Svake godine, Ksenofont priredi večeru za tada prisutne arheologe: strada nekoliko njegovih pilića, koje ispeče na svom ognjištu, služe se hleb, paradajz, i vino uz to, ako ima sezonskog voća, nađe se i ono na stolu. Sa svog otpada Ksenofont sakupi sve što liči na stolicu, i u njegovoj kancelariji se može okupiti preko petnaest ljudi. Ksenofont pozove svoje muzičke partnere, i večeru prati živa muzika. Prvih godina Ksenofontove muzičke inicijacije je muzički deo bilo teško podneti; sa četrdeset godina terenskog iskustva, hrana nije bila nepodnošljiva: melem za dušu je bio razgovor. Ove godine, ritual se ponovio. Skoro da sam odustala, jer radije pijem kafu sa Ksenofontom u dnevnom terminu za političko raspravljanje. Na kraju sam pristala. Ksenofont je obukao potpuno novu kariranu košulju, pozvao Janisa, profesionalnog muzičara na buzukiju, koji je nekako uspeo da dođe, pošto je pre ovog angažmana imao kraći koncert na “Danima meda”, ponosa ženskog kluba u Tespijama. Od toga živi, kaže mi, sem desetak pilića i malo bašte. Janis je malo zabavljao studentkinje, malo čavrljao, najzad je ponešto i zasvirao. I odjednom se uz njegovu majstorsku svirku začulo nešto prateće, savršeno usklađeno, muzički precizno, uključujući i improvizacije tipične za ovu vrstu muzike: Ksenofont je osvojio, naučio, izvežbao baglamu. Ovaj sjajni primer neuništivosti duha koji uvek uči je slika onoga što bismo mogli postati, ako hoćemo da preživimo doba potpune neodgovornosti svih vlasti koje na planeti poznajemo. Janis je malo poučavao kako se drži buzuki, i šta moraju biti izvežbani prsti. Opet je nešto zapevao, pa smo malo brundali i cvileli uz njega, kako je ko znao, a onda smo se odlučili da zajedno zapevamo jednu “našu”, koju je nekada šapućući pevala i Melina Merkuri: Ljubavi, postala si dvosekli nož. Prvu strofu smo nekako izveli; kod druge smo zaboravili reči. U tišini se začuo Ksenofontov glas, u prozi: “Vatre se pale u tvoja dva oka…” I zatim, dva početna tona na baglami. Ksenofont je svojom vežbom u veštinama izoštrio i dopunio pamćenje, svoje artritične prste navikao da sem klesanja kamena i nanošenja boje još i upravljaju hirovitim malim muzičkim instrumentom, i od sebe konačno napravio savršenog građanina demokratije koja ne postoji već nekih dvadeset i pet vekova, sam, bez pomoći trenera i savetnika za treće doba, bez opštinskih institucija, bez ikoga sem sebe i svog uverenja u razum. Jer, vatre se pale u nečija dva oka.

Peščanik.net, 11.11.2011.

GRČKA KRIZA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)