Kurdska žena iz Kirkuka 1922.

Kurdska žena iz Kirkuka 1922, foto: Wikimedia

Jedan od najstarijih naroda na Bliskom istoku i najveći narod na svetu bez države. Kurdistan – zemlja Kurda – je naziv za planinski kraj neodređenih granica između gorja Ararata, Taurusa i Zagrosa u jugoistočnoj Turskoj, severoistočnom Iraku, severozapadnom Iranu i severoistočnoj Siriji. Važniji gradovi su: Dijarbekir, Bitlis, Van, Mosul, Kirkuk, Kermanšah. Zbog svojih bogatih rezervi vode i nafte (uz bakar, gvožđe, hromit) ovaj nekada zabačeni i besputni region postao je danas privredno i strateški izuzetno važan.

Sama reč Kurdistan prvi put se javlja u islamskim tekstovima 12. veka. Poreklo Kurda je neistraženo. Pod drugim imenima se prepoznaju u Bibliji i Kuranu. Smatraju se potomcima Medijaca koji su 612. godine pre n. e. osvojili stari vavilonski grad Ninivu (blizu dan. Mosula) i osnovali Medijsko carstvo, što je našlo odjeka i u današnjoj kurdskoj nacionalnoj himni. Pre prodora islama Kurdi su bili zorastrijanci, a manjinom hrišćani. Islamizacija Kurdistana, oko 630. godine, značila je veliku promenu u istoriji ovog naroda. Propadanje Sasanidaskog carstva, poslednje vladajuće dinastije predislamske Persije, i nezadovoljstvo u Kurdistanu, kao i u drugim graničnim područjima, doprineli su brzoj islamizaciji Kurda, koji su se brzo integrisali u islamsku civilizaciju izašavši tako iz svoje dotadašnje izolacije.

Više od hiljadu godina pripadaju Kurdi islamskoj zajednici (umma), pa je njihova istorija deo islamske. Oni su, međutim, sačuvali i svoje etničke i jezičke osobenosti. Često su se dizali na oružje protiv abasidskih halifa, pa su uspeli da sačuvaju izvesnu nezavisnost pod sopstvenim dinastijama, a stupali su u vojnu službu bagdadskih i seldžučkih vladara. Sultan Saladin, veliki muslimanski borac protiv krstaša kurdskog je porekla, kao i mnogi učeni ljudi. U „zlatnom veku“ arapske kulture učestvuju i Kurdi; nastaju gradovi, podižu se škole. Nakon mongolske invazije (sredinom 13. veka) dolazi do opšteg opadanja i Kurdi ponovo dospevaju u izolaciju, koja će potrajati sve do kraja mongolske vladavine na ovim prostorima. Otuda tek od početka 16. veka Kurdi ponovo doživljavaju procvat u kulturnom i privrednom pogledu, nastaju novi emirati i lokalni centri moći. U međuvremenu su se u susedstvu konstituisale dve moćne suprostavljene države, šiitsko-safavidska Persija i sunitsko Osmansko carstvo. I obe su nastojale da ovladaju Kurdistanom, što je ovom narodu davalo još manje mogućnosti da stvori autonomno društvo. Tako od 16. veka Kurdistan postaje poprište borbi između Osmanlija i Persijanaca. U ovim sukobima Kurdi su se, iz verskih razloga, opredeljivali za sunite Osmanlije, koji su im, uz to, za razliku od Persijanaca, davali više autonomije unutar Carstva (pojava koja je prisutna i na našim balkanskim prostorima). Posle jedne serije ratova dolazi, 1639. godine, do podele Kurdistana između dva carstva. Podela je, međutim, ostala nominalna; lokalni emiri upravljali su i dalje svojim naslednim državama (hukumet) u rangu sandžak-begova. Dolazi čak i do izvesnog privrednog i kulturnog uspona. U srednjem Kurdistanu nastaju gradovi Bidlis (Bitlisi), Dijarbekir i Džazira. Prvi put se koristi kurdski kao književni jezik (do tada su se kurdski naučnici i pesnici služili arapskim). A u književnosti toga vremena, naročito u delu Ahmedi Hanija (1650-1707) javljaju se prvi put zameci kurdske nacionalne svesti, koja će se potpuno razviti u 19. veku, i to u osmanskom, većem delu Kurdistana. Pesnik Ahmedi lamentira nad nejedinstvom kurdskih emira (koji vode i međusobne borbe) i žali se na vladavinu stranaca, Persijanaca i Turaka, koji kurdske sukobe vešto koriste za učvršćenje svoje vlasti.

U 18. veku započinje oslobodilački pokret, uz uzdizanje lokalnih emira. Na centralističke reforme Turske, u narednom veku, Kurdi odgovaraju ustancima. Krajem veka, međutim, nastaje jedan novi intelektualni sloj. Nosioci reformi postaju, pre svega, sinovi emira i plemenskih starešina koji su se bili vratili iz vojnih i evropskih škola u kojima su stekli moderno obrazovanje, ali bili i izloženi rastućem evropskom uticaju. Godine 1898. izlaze prve kurdske novine, što je još više doprinelo razvoju kurdske nacionalne svesti. Politički program nove elite bio je veoma umeren.

U toku Prvog svetskog rata jedna kurdska liga preuzela je na sebe zadatak da uspostavi autonomnu nacionalnu državu Kurdistan na prostoru Dijarbekir-Bitlis. Po diktiranom miru u Sevru Kurdistan je postao autonoman, s tim da kasnije dobije nezavisnost. Ali, snovi Kurda o jednoj domovini ostali su neispunjeni, jer oni na konferenciji u Lozani (1923) nisu uvršteni među manjine. U novonastaloj Republici Turskoj postali su turski državljani koji su zajedno sa islamskim, ali etnički i kulturno različitim grupama, kao što su Čerkezi i Lazi, uključeni u tursku naciju (kasnije će se za Kurde javiti i naziv Planinski Turci), što je 20-ih i 30-ih godina dovodilo do ustanaka.

I u Iraku – kome je nakon Prvog svetskog rata pripao znatan deo Kurdistana – oni takođe dižu ustanke tražeći nezavisnost. Podržavaju ih pogranična turska plemena Irana i Turske. A u Iranu, u toku secesionističkog pokreta provincije Azerbejdžan (1945) Kurdi su obrazovali (uz pomoć Sovjetskog Saveza) nezavisnu republiku sa centrom u Mahabadu (koju će vlada u Teheranu ubrzo likvidirati).

Borba Kurda za autonomiju naziva se u Turskoj separatizmom (neko vreme bila je zabranjena i zvanična upotreba njihovog jezika), a 1979. je uvedeno vanredno stanje i na istoku zemlje je došlo do oružanih sukoba. Radnička partija Kurdistana (PKK) Abdulaha Odžalana, nešto poput Vijetkonga, imala je najpre svoj komandni centar u Siriji odnosno Libanu, a nakon Drugog zalivskog rata proširila je svoj uticaj na zaštićenu zonu u severnom Iraku. Vojne akcije PKK u Turskoj prestale su 1999. na poziv utamničenog Odžalana. U izveštaju istražne komisije turskog parlamenta (iz 1998) navodi se 3.428 razorenih sela i tri miliona Kurda izbeglica. Civilno stanovništvo bilo je dvostruko ugroženo, s jedne strane od radikalne gerile (pešmerge), a s druge strane od vanrednih mera turskih vlasti i akcija vojske.

I u Iranu se Kurdi smatraju samo Irancima i moraju da se bore za svoju kulturnu autonomiju. Homeini je 1979. pozvao na sveti rat protiv Kurda.

Svoj danak daće Kurdi i u vreme Prvog zalivskog rata; zbog podrške kurdskim gerilcima od strane iranske vojske, Sadam Husein će 1988. baciti na kurdski grad Halabju otrovne bombe od kojih je stradalo preko 5.000 civila, pretežno žena, dece i starih ljudi. Stanovništvo je hapšeno, mučeno, deportovano; tada je potpuno razoreno oko 4.500 sela.

U Drugom zalivskom ratu, padom Sulejmanije (april 1991) pred nadirućim iračkim trupama kurdsko stanovništvo traži spas u bekstvu. Oni će se vratiti (njih 250.000 iz Turske) nakon uspostavljanja zaštićene zone iznad 36 paralele (na osnovu Rezolucije 688 UN). Tu je Kurdima pružena zaštita od napada Sadama Huseina, kao i mogućnost da žive i rade u svojim selima, uz sopstvenu upravu.

„Ovo je prvi put u kurdskoj istoriji da gledamo kako padaju bombe ne na nas već na naše neprijatelje“, kazaće nakon otvaranja severnog fronta u završnom iračkom ratu komandant elitnih jedinica Vadžih Barzani.

A kad je reč o broju Kurda, njihovom jeziku i veri smatra se da ih u Turskoj, Iraku i Iranu živi između 24 i 27 miliona (ima ih još u Siriji, zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i Avganistanu). Kurdski (veoma bogat i razvijen jezik) pripada indoevropskoj grupi jezika, odnosno iranskim jezicima. Piše se na 4 alfabeta (arapskim, latinicom, ćirilicom i jazidi pismom) i ima nekoliko dijalekata od kojih se najviše (60%) govori kurmandži.

Većina Kurda (oko 70%) su muslimani suniti, 15% su aleviti (obožavaoci Muhamedovog zeta i četvrtog halife Alija), a u Iranu i Iraku žive još i šiitski Kurdi (fejli), pa (u Jermeniji) jezidi (sinkretistička religija sa predislamskim kultovima), kao i neznatne skupine hrišćana. Žene uživaju veću slobodu nego kod susednih naroda i ne nose veo.

Pomenimo, na kraju, da je kurdskog porekla (iz Tikrita) bio i čuveni Saladin (tačnije Salahadin: 1138-1193), egipatsko-sirijski sultan i osnivač dinastije Ejubiba, koji je ujedinio Egipat sa Sirijom, Hedžazom i delom Mesopotamije. Preoteo je od krstaša Jerusalim (1187), što je dovelo do Trećeg krstaškog rata. U vreme njegove vladavine grade se putevi i nasipi, podižu nove građevine, pa je njegovo ime tradicija održala kao simbol junaka, darovitog vojskovođe i sposobnog vladara. Nemački pesnik Lesing pominje ga u delu Natan Mudri kao pametnog i verski tolerantnog vladara, a ime Saladin ušlo je čak i u nemački onomastikon.

Peščanik.net, 04.04.2019.