Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Beograđani ne mare preterano za knjige i pisce. Ili ih možda ipak strastveno vole? Dobro, ova hipoteza nedoumice začeta je samo na jednom primeru. Prvi put u istoriji Beograda, građani su vijali pisca po ulicama da ga dodirnu.

Andrić je u svoje doba slobodno šetao centrom grada do svog venca, pisci su bezbrižno stvarali remek dela zalivena špricerom u svojoj kafani kod Bude. Branko Ćopić je dugo, neometan ni od koga sedeo u Tašmajdanskom parku. Elfride Jelinek je pazarila u Čumetovom sokačetu, dok je sokače još radilo, Davičo podskakivao da bi ga primetili, Orhan Pamuk mirno večerao u Skadarliji. Vesna Dedić piše novu knjigu Oh, kako čeznem za tvojim dodirom!

Očarani narod pojurio je samo za Vesić Goranom, uz prigodnu glagolsku galamu namenjenu nedostižnim zvezdama. Ipak je to znameniti pisac, član partije, i masa je poludela i pojurila za njim. Pramen kose, rukav od kaputa, nogavica, kragna, rever, kravata, veš. Bilo šta što se raskupusa i otkine od velikana, neprocenjivo je.

Bili su to zvezdani trenuci srpske literature, konačno se pojavio pisac izvan svake ravnodušnosti, koga je valjalo sačuvati od obožavalaca. Pokazalo se da Vesić ume da potrči. Doduše, patkasto, šljampavo i zdepasto, pingvinski gegavo poput Marka Đurića, ali ipak je trk spasao genija od masovnog izliva ljubavi.

Uneli su ga izmoždenog u suteren Progresa, gde se govorilo o teško merljivom značaju dela napisanog o Beogradu i za Beograd kao takav, i o autoru najviše. Mada se šuškalo da je G. Vesić uposlio najmanje jednog najamnika da piše pod njegovim časnim imenom.

Izgleda ipak da je to besramna kleveta, delo takvog nivoa ume da napiše jedino Vesić.

Zapaženo je prisustvo poznavalaca nacionalne literature, u čiji ukus ne može biti sumnje. Sa nedostižnih visina spustio se na nivo Vesića, dogodio se Milovan Vitezović, predsednik UKS. On je prvo otvorio Vesićevu knjigu, obasuo je panegiricima, pohvalio njegov stil i neuporedivu sposobnost da se tema otkrije jedino tamo gde je nema. A potom je otvorio Sajam knjiga.

No, nešto pre toga, istu knjigu, u koju je Vesić uložio sav svoj dar, neko je javno spalio. Bio je to nacistički pir, kažu Vesićevi poslodavci, iza koga bi mogao da stoji jedino Đilas. Taj je čovek inače sklon da uništi sve što u Srbiji vredi. Ali, ne vide se lica piromana, niti naslov hartije koja gori. Samo ruke i plamičak.

Da nije ta književna vatra Vesićev samokritički čin? Ili je gospodar pakla možda isprobavao svoju novu lomaču, da sa Simonovićem iz Grocke trenira ozbiljnije paljevine.

Ako Vesić jeste posumnjao, valja poštovati pisca koji ne veruje u svoje delo, i misli da je to obično smeće. Mnogi su skloni da se slože sa ovom ocenom, mada se u svakom đubretu krije nešto vredno.

Šta bi to moglo da bude? Pisac koji oslobađa smeće svog neprijatnog prisustva, i ubrzano sazreva u književnika eruptivnog dara.

Vesić Goran, koji će dogodine u ovo doba – ako pre toga ne sruši halu 1– otvoriti Sajam.

&

Juče javilo sa nadležnog mesta – a šta ste drugo očekivali – da tata Stefanović nema veze sa prodajom oružja. I da sin Stefanović, nema veze sa tatinim poslom. Obojica nemaju veze ni sa čim, a uzbunjivač Obradović ne izlazi iz kućevnog pritvora. Bio bi još u kavezu, da se slučajno nije pročulo.

Kad je čuo klevetu, tata je rekao: Sine Nebojša, ispraćaj trupe u Krušik da poapse izdajnike. Otkrili su državnu tajnu da ja prodajem mine, a to može da se odrazi na odnose sa nama prijateljskim zemljama. Neka od njih bi mogla da povuče povučeno priznanje Kosova.

I ja bih, da imam oca, poslao zbog njega policiju, da imam policiju. Budući da nemam ništa od toga, niti ću imati, ne mogu da prodajem čak ni plastične pištolje. Ne mogu da budem izdajnik, sve je odavno izdato. Ne znam više nijednu tajnu, sve što je ovde najužasnije, javna je stvar. Posao stranog plaćenika je uzaludan, niko ništa ne plaća. U nedelju je predsednik, kako mi je dojavio komšija – uzbunjivač u zgradi – bio na raznim televizijama, što uživo što namrtvo, više od 5 sati.

Podatak da ovde, u Srbiji, obitava takav narcis, ovisnik o svojoj ružnoj slici pred nama, morao bi da bude stepenovan kao državna tajna. A ipak, taj prizor je beskrajan, gore od toga je saznanje da ima ovisnika o ovisniku, i oni mu se neprekidno raduju, tapšu ručicama i ne trepću, iako je on sve teži za bilo kakvo posmatranje.

U samo jednom beskrajnom nastupu, branio je Vesića, osudio palitelje, citirao Hajnea, napao Obradovića, zapretio Albancima, obećao dalji napredak, opravdao Stefanoviće, proglasio voditeljku Jovićević za sveticu, „koja ima devojčicu od 19 godina“.

Tužilac je pokrenuo postupak protiv čoveka koji je ukazao na lopovsku bandu. Mislim da je to korak dalje u konačnom ukidanju vladavine prava i ljudskih sloboda. Mislio sam da i uzbunjivač ima neka ljudska prava pred lopovskom bandom. U normalnim državama zatvor je za bandu, u ovoj banda drži zatvore i zatvara one koji pomažu da banda bude unutra.

Danima se trudimo da kolektivnim umom razumemo kako je ovo moguće. Dakle, kako je moguće da mafija u državnim zatvorima čuva nejake, nenaoružane borce protiv nje?

Samo zbog toga što smo daleko pre toga pristali da svi budemo u tom zatvoru, uvereni da nam je dobro, dok tako zarobljeni, melanholični i autistični neprekidno slušamo propovedi podivljalog upravnika.

&

Dodatno sam istraživao razloge zašto nam se sve ovo događa, zbog čega nemamo snage da se zaštitimo. Čime smo zaslužili nasilje režima nad društvom, da li je naša pospanost večna, koji su alati za spas, ima li kraja svemu ovome. I ko je do toga doveo: onaj sam, ili svi mi, akumulacijom zajedničke nemoći?

A odgovor mi je neprekidno bio pred nosom, čak sam propustio da ga iznesem pred vas u tekstu od petka. Ali mi je ipak izmakao i još ga tražim.

Đilas je napisao otvoreno pismo Vesiću, Obradović lepio cedulje sa pozivom na bojkot, Lutovac nestao u akademskom lavirintu DS-a. Deda iz Prve proleterske, oslobodilac Beograda koji ima tačno 90 godina, zahvalio je Vučiću na svojoj dugovečnosti. Medvedev bio i otišao. Primila ga čak i Ana.

Marko Vidojković u banjalučkoj Buci na svoj način brutalno objašnjava šta je nama Mile Dodik i šta polumrtvu Srbiju jede iznutra.

Hajnrih Hajne se ponovo izjasnio protiv paljenja knjiga.

Samo se Sergej nešto ućutao.

Peščanik.net, 22.10.2019.

KRUŠIK

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)