Još od notornih pamfleta dr. Miroljuba Jevtića s kraja pretposljednje i početka posljednje decenije prošlog vijeka, nije u medijima i javnosti “jugoslovenskog istorijskog prostora” bilo odvratnijih orijentalističkih (u saidovskom smislu) ispada od onih koje u proteklih nekoliko godina ispisuje Denis Kuljiš. Stvar je eskalirala u posljednjih pet-šest mjeseci, ali je počela mnogo ranije. Taj dragi gost pojedinih sarajevskih serklova poodavno se već proslavio govoreći u kontekstu bosanske književnosti o “ilahijskim volutama”, “dugočasju ramadanskog posta” i “kilimima”, a odnedavno je glavna tema njegovih kolumni u Nezavisnim novinama bošnjačka politika koja je za njega “puna manira, uljudna i savitljiva, kao najbolja oštrica”. Sam Kuljiš se poslije citirane fraze, kvaziautoironično pita je li u njegovom učitavanju “sadržana jedna orijentalistička predrasuda”, ali mu izgleda nije palo na pamet da oštrica teško može biti savitljiva; savijena može, ali to je već nešto drugo.
Ovakve i slične brljotine su zapravo ono što Kuljiševe tekstove čini vrijednim čitanja. Naime, zabavni su, makar i nehotično. Teško je prisjetiti se nekog ovdašnjeg autora koji se toliko trudi imitirati erudiciju, a toliko je, kolokvijalno govoreći, šupalj. Kako to obično biva, ta se intelektualna praznina ispoljava u formi uobraženosti. Tako je jedanput Kuljiš odlučio održati čas iz književnosti Dževadu Karahasanu secirajući natenane sami početak Karahasanovog romana “Sara i Serafina”. Početak romana dešava se, naime, kako Karahasan doslovno kaže, “u bečkoj kafani hotela Evropa”. Svjetski putnik i zapadnjak Kuljiš ovako pokušava dezavuirati Karahasana: “Najviše ubija što je kao ambijentalni dekor naracije upotrebio kavanu bečkog hotela Evropa. Nije svaka bečka kavana evokativna – ova u Evropi, skroz je bez veze, nalazi se na Kertnerici i tu zalaze samo turisti, jer je bezlična i skupa, nema nikakvu kulturno-povijesnu auru. Da je rekao Kavana Central, ajde-ajde, iako je i Central, vjerno renoviran, malo mrtav, bez duše, ili da je rekao Sperl, koji je starovremenski, a kvartovski, ili Oswald und Kalb, gdje je pod od dasaka, a imaju tursku kavu koju donosi turski gej-konobar nalik na Hercule Poirota, koji se drži tajanstveno ne kao Poirot, nego kao Charlie Chan, ili da je spomenuo mitsku Hawelku, gdje se motaju studentice, pije se kiselo vino na bokale i uvijek je strahovito zadimljeno, a nedostaje samo doktor Freud…” Tužni Kuljiš koji se stilom trudi imitirati Krležu i glumi upućenika u bečku ugostiteljsku ponudu nije, nesretnik, shvatio da Karahasan govori o bečkoj kafani (sarajevskog) hotela Evropa, a ne o kafani hotela Evropa u Beču.
Na sličan se način Kuljiš nasukao i nekidan, u najnovijoj epizodi svoje kolumnističke sapunice “Katastrofične vijesti iz Vilajeta”. Upinjući se iz sve snage da dokaže kako su “stvari u Sarajevu u priličnoj mjeri otišle do vraga”, Kuljiš je napravio falsifikat, golem i bizaran čak i za njegove standarde. Uhvativši se za usputnu opasku (u televizijskom intervjuu Bakira Hadžiomerovića sa Sašom Lošićem) o mogućnosti da se na stotu godišnjicu Sarajevskog atentata održi neka vrsta velikog međunarodnog skupa koji bi obilježio taj jubilej, Kuljiš je sastavio ovakav fantazmagorični pravdoljubivi monolog: “Kojem je samo idiotu mogla pasti na um takva bolesna ideja? Što se ima slaviti u Sarajevskom atentatu? Tim je terorističkim činom – ubojstvom vrlo liberalnog pripadnika habzburške dinastije, nadvojvode Franje Ferdinanda, započeo najkrvaviji rat u europskoj povijesti, koji je istodobno razorio austrougarsku tvorbu što je za pedeset godina izgradila i stvorila apsolutno sve što i danas imalo vrijedi u toj nesretnoj zemlji (uz ostale, Austrougarska je izmislila i etablirala bošnjačku naciju). Atentat na sarajevskim ulicama u kojem je poginula i trudna Franjina žena, češka pučanka Sofija Hotek, izveli su pripadnici srpske terorističke organizacije Mlada Bosna, po instrukcijama i s oružjem koje im je pribavio sam načelnik Vojne obavještajne službe srpskog Đeneralštaba, pukovnik Slobodan Dimitrijević Apis, šef organizacije Crna ruka, proruske ekspanzionističke klike, koja, u današnjim okvirima, nalikuje na Al Qaidu. Kakve pozitivne poruke nalaze u toj žalosnoj epizodi današnji organizatori rock koncerta koji bi u Sarajevu trebalo da ujedini mlade, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost? Što tu nalaze? Evocira se teroristički čin, što svjedoči o idolatriji nasilja, otkriva agresivna regresija kolektivne svijesti, antieuropski sentiment, političko sljepilo i manjak inteligencije, kao stupidna interna šala koju razumiju samo drugi defetisti i slični pijani besposličari iz tijesnih čaršijskih sokaka…”
Teško je izabrati odakle početi analizu ovog rijetko glupavog proznog odlomka. To je zapravo razrada teza koje je ne tako davno na velika zvona razglašavao jedan Kuljišev dežmekasti (on sam ga je tako nazivao) proteže. Najprije, niti je Prvi svjetski rat najkrvaviji u evropskoj povijesti (eventualno dotadašnjoj, ali Kuljiš to ne kaže), niti je Austro-Ugarska vladala Bosnom pedeset godina (nego četrdeset), niti je Franjo Ferdinand bio “vrlo liberalan”, niti je njegova žena bila trudna (toj grofici koju Kuljiš naziva pučankom je u vrijeme atentata bilo 46 godina, a ljekari su joj 6 godina ranije, nakon što je rodila mrtvorođenče, savjetovali da više ne zatrudnjuje), niti se pukovnik Dimitrijević poznat i kao Apis zvao Slobodan (jer se zvao Dragutin) i moglo bi se ovako do prekosutra. Sve to je, međutim, manje važno. Osnovni je problem da je Kuljiš izmaštao kako postoji razlika u viziji Mlade Bosne koju ima on i one koja je dominantna u današnjem Sarajevu, odnosno u, kako Kuljiš neizlječivo-orijentalistički veli, “tijesnim čaršijskim sokacima”. Kuljiševski doživljaj Mlade Bosne kao “srpske terorističke organizacije” na “sarajevskoj sceni” je institucionaliziran. Kad bi to bilo drukčije, ni Kuljiš ne bi mogao ovdje glumiti eksperta koji dolazi u pastoralne posjete “evropskom Kurdistanu” i pokroviteljski, s tuđmanovskih visina, jednoj zemlji i narodu, kao da je za to ovlašten, potvrđuje evropsku perspektivu kao jedinu. Takav kolonijalni duh i neutemeljeni prezir onomad je u bosanskoj omladini i upalio iskru borbe za slobode i zajedničku jugoslovensku državu, iskru iz koje se razgorio i Sarajevski atentat.
Oslobođenje, 16.05.2011.
Peščanik.net, 17.05.2011.