Slučaj je tako namjestio da je istovremeno film „Paviljon“ Dine Mustafića, koji se snimao u zatvorenom zeničkom hotelu Internacional, krenuo u regionalnu kinodistribuciju, dok je Asocijacija arhitekata u BiH pokrenula peticiju za očuvanje izvornog izgleda spomenutog hotela. Kojeg čekaju obnova i otvaranje. Naravno, uz jedinu moguću pomoć koju arhitekti mogu dobiti, a to su ljudi iz Zenice koji su svjesni vrijednosti modernističke arhitekture tog grada, te šira kulturna javnost kojoj je jasno zbog čega bi hotel Internacional trebao biti zaštićen, a stigla je i podrška Nacionalnog komiteta ICOMOS-a u BiH. Asocijacija arhitekata i ICOMOS izražavaju identičnu zabrinutost koju ovdje vrijedi citirati:

„Nacionalni komitet ICOMOS-a u Bosni i Hercegovini uputio je apel za očuvanje i odgovorno upravljanje arhitektonskim naslijeđem, a u vezi s planiranim intervencijama na hotelu Internacional u Zenici. Hotel Internacional, djelo arhitekte Slobodana Jovandića – laureata Borbine nagrade za arhitekturu – izuzetno je značajan primjer modernističkog naslijeđa u Bosni i Hercegovini. Njegova arhitektura odražava period intenzivnog urbanog i društvenog razvoja Zenice, te predstavlja integralni dio identiteta grada. NK ICOMOS u BiH smatra nužnim da se planirani radovi usmjere na: očuvanje arhitektonskog integriteta i izvornog izraza objekta, sprečavanje svake vrste nadogradnji ili intervencija koje bi dovele do gubitka njegove prepoznatljivosti, provođenje procesa obnove u skladu sa važećim urbanističkim regulativama i međunarodnim smjernicama zaštite modernističkog naslijeđa.“

I ovdje treba odmah reći da nikad, pa ni sad, kad se o urbanističkim i arhitektonskim zahvatima u prostoru i na postojećim objektima radi, suštinski problem nije u investitoru. Svakome tko daje novac za nešto, ako se ne radi o čistoj filantropiji, glavni je interes da što prije dobije povratak investicije nazad i ostvari što veći prihod. Na isti način na koji jeste logično u interesu lokalnoj zajednici i njezinim političkim predstavnicima da hotel radi kao hotel, umjesto da predstavlja zatvoreni i zapušteni objekt u srcu grada.

Međutim, kao i uvijek, odgovornost oko očuvanja memorije, te kulturne baštine grada i zajednice, primarno leži na samoj toj zajednici i njenim političkim predstavnicima, ali i na nacionalnim zavodima i institucijama, zaduženim za očuvanje spomenika i kulturne baštine.

I čitav problem ovog društva, pa i države, leži u tome što institucije očito ne funkcioniraju onako kako bi trebale, a uslijed toga nemaju ni povjerenje građana u vlastiti rad.

Jer da nije tako, ne bi ni bilo potrebe da se putem peticija i uzbunjivanja javnosti pokuša spasiti nešto što predstavlja nedvojbenu kulturnu baštinu, biser modernističke arhitekture i memoriju Zenice. Slična stvar odnosi se i na sve ideje o rušenju Skenderije i izgradnju nekog bezličnog kompleksa na njenom mjestu.

Suvremena Bosna i Hercegovina pati od tri kronične boljke koje njeno društvo i nasljeđe još intenzivnije razaraju i udaljavaju od bilo kakve ideje života u uređenoj državi s profesionalnim institucijama koje rade svoj posao.

Prva je njezina ustavna struktura, podijeljenost i zakopanost u priču o ratu i suočavanju s prošlošću, zahvaljujući kojoj svaka aktualna životna tema, poput ove, jednostavno ne uspijeva izboriti interes šire javnosti. A iz istog razloga i ne postoje snažne državne institucije, uslijed čega se svaki ovakav problem ispostavlja kao neko lokalno ili kantonalno pitanje.

Druga kronična boljka leži u bajci o tome kako sve što je postojalo u socijalističkom razdoblju treba odbaciti i kako su investicije i investitori motori razvoja, a to više nikako nisu vlasti i njihovi planovi, te projekcije razvoja s interesima građana u središtu.

Konačno, treća boljka leži u ciničnoj nacionalističkoj stvarnosti koja se ubila od poziva na poštivanje tradicije i povratka istoj, ali samo ako se ne radi o tradiciji radničkog pokreta i socijalističkog modernizma. Kad se dođe do njih, onda odjednom više ne vrijedi poziv za poštivanjem tradicije, a one se, štoviše, otpisuju kao da nisu dio domaće tradicije. Sve to, unatoč tome što Bosna i Hercegovina na čiju se tradiciju državnosti pozivaju, tu tradiciju upravo temelji na državnosti socijalističke, modernističke i radničke Bosne i Hercegovine.

A upravo je Zenica u cjelini, sa svojom željezarom, ekonomijom, arhitekturom, razvojem i planom razvoja grada, ogledni primjer onoga što je ta Bosna i Hercegovina bila i kako je zamišljena. To je, uostalom, sjajno prepoznato u, sad već kultnoj, dokumentarnoj seriji „Betonski spavači“, u produkciji HRT-a.1

Oslobođenje, 03.10.2025.

Peščanik.net, 09.10.2025.


PODRŽITE PEŠČANIK

________________

  1. Reakcija na tekst Dragomira Olujića Oluje: „Meni najlepša priča iz izgradnje socijalističke Jugoslavije: „Devet godina nakon Drugog svjetskog rata, 1954., Gradski narodni odbor Zenice formirao je stručnu komisiju, a komisija napravila „Program izgradnje društvenog standarda“. Prema tom programu, planirano je da se u naredne četiri godine, prije nego mir napuni deceniju i pol, izgradi: • 3.388 stanova s 254.100 metara kvadratnih stambene površine; • nova zgrada gimnazije sa 17 učionica; • nova osmoljetka s osam učionica; • muzička škola sa 16 prostorija; • osmoljetka u Tetovu sa 16 učionica; • biblioteka sa 780 kvadrata; • industrijska škola; • pet čitaonica, dvoje jaslice i dva obdaništa; • zgrada unutrašnjih poslova i dvije milicijske stanice; • zgrada Gradskog narodnog odbora; • praonica rublja, • toplo kupatilo; • pet mostova; • 100 poslovnih trgovačkih radnji; • reprezentativna kavana; • pekara kapaciteta 20.000 kg hljeba; • hotel; • bioskop; • novo pozorište; • sportsko plivalište; • glavna i rejonske tržnice; • kanalizaciona mreža…“ Tako je Zenica postala grad kakav danas poznajemo. Ili, kako u knjizi „Moja fabrika“ piše Selvedin Avdić, dugogodišnji novinar i autor sjajnog romana „Sedam strahova“: „Samo devet godina nakon rata nova vlast uspjela je izgraditi još jedan grad! Radnički, ne pretjerano lijep, ali grad!“
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).