Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Otkako su izvršili masovna ubistva, jedan trinaestogodišnjak i jedan dvadesetjednogodišnjak se u javnosti pominju i opisuju kao monstrumi. Tako ih nazivaju političari, estradne zvezde i senzacionalistički novinari, a onda, pod uticajem ovih, i komšije, poznanici i svi konzumenti medijskih sadržaja. Pevačica Jelena Karleuša kaže: „Ovo stvorenje i monstrum ne može biti rehabilitovano i zato zaslužuje smrtnu kaznu. Neko ko oduzme tolike živote iz obesti, iz ludila, ne zaslužuje život i njegovo postojanje na ovoj planeti nema više svrhu“. Slično i Predsednik Republike, Aleksandar Vučić: „Ti monstrumi neće pobeći nigde i neće izaći nikad. Ni onaj mali monstrum, ni ovaj malo veći monstrum, po godinama samo“. Tog „malo većeg“ zločinca nazvao je i „đubretom“. Kao i Karleuša, i Vučić je predložio ponovno uvođenje smrtne kazne (iako je „nekada bio protiv“ nje, zbog čega se sada „gorko kaje“), ali je ustuknuo pred autoritetom premijerke Brnabić i njene vlade i odustao od svog predloga.

U ovim i ovakvim izjavama o monstrumima i smrtnim kaznama, čuju se odjeci rasprava koje su u Srbiji vođene pre 140 godina. U to vreme su srpski socijalisti i radikali vodili opsežnu akciju za ukidanje smrtne kazne, koja je 1888. godine rezultirala ustavnim ograničenjem njene primene (ukinuta je za „čisto političke krivice“). U polemikama koje su tome prethodile „monstrum“ je igrao važnu ulogu.

Tadašnji evropski kriminolozi, pripadnici italijanske „Nove škole“ sa Čezarem Lombrozom na čelu, tvrdili su da se zločinci rađaju kao takvi i da se ne mogu „popraviti“, pa je smrtna kazna za njih jedina efikasna mera socijalne higijene. Postojanje „rođenog zločinca“ se dokazivalo „naučnim“ argumentima: on se od „normalnih“ ljudi razlikuje kako po psihičkim tako i po fizičkim osobinama, od naročitog oblika lobanje i niskog čela do sklonosti ka tetoviranju tela, što se sve može dokazati egzaktnim merenjem i pažljivim opserviranjem. Jedan srpski sledbenik Nove škole, a svojevremeno i ministar pravde i predsednik vlade, Milenko Vesnić, naveo je ovaj primer rođenog zločinca: „Karlo Grandi, koji je od vremena na vreme ubijao decu i trpao ih na gomilu, bio je kepec još u svojoj 24-oj godini, slabog telesnog sastava i mekih mišića. On nije imao ni jedne dlake na telu, a glava i lice su mu bili kao u blesana i idiota sa podlim pogledom. Kičmu je imao iskrivljenu na jednu stranu, a leva mu je noga, na kojoj je bilo šest prstiju, bila za 1,5 santimetar kraća od desne“.

Nasuprot Novoj školi stajali su kriminolozi koji su uzroke kriminalnog ponašanja tražili i nalazili u društvenim odnosima, pobijajući „naučne“ dokaze o postojanju rođenog zločinca. Njih su u Srbiji, kao i drugde, priznavali i sledili simpatizeri levice, koju su, u Srbiji, predvodili socijalisti i, bar u prvoj deceniji svog postojanja, radikali. Upravo je Radikalna stranka izvojevala onu delimičnu aboliciju smrtne kazne (za politička krivična dela), naglašavajući (Giga Geršić), ne baš sasvim tačno, da u Srbiji „predlog o ukidanju smrtne kazne nije ponikao „u našim pravničkim krugovima, nije iznesen od strane vlade, nego se pojavljuje iz sredine samog naroda, od strane narodnih zastupnika“.

Vera koju su socijalisti poklanjali nauci bila je skoro pa dirljiva. Kako je napisao Laza Nančić: „Uništite siromaštinu, demoralizaciju i neobrazovanost, pa ćete uništiti i krađe“. O smrtnoj kazni je pisao i socijalistički list Radenik, pod uredništvom Đure Ljočića. Ta kazna bi se mogla odobriti samo „kad bi se došlo do rezultata: da se pojedinci rađaju kao lupeži i zlikovci, a to bi bio monstrum ili đubre za koje bi smrt bila metla, koja bi ih sa lica zemljinog čistila“. A kako monstrum ne postoji, „to je smrtna kazna nepravda, koju vrši društvo nad nesretnikom samo zato što i njega nije vaspitalo i oblagorodilo onako kao i druge mirne i poštene građane“.

U Srbiji je smrtna kazna ukinuta 2002. godine, posle skoro dva veka (od 1804), čemu su doprineli i sadašnji radikali pod vođstvom Vojislava Šešelja i uz asistenciju Aleksandra Vučića. Oni su glasali za njeno ukidanje u saveznom zakonodavstvu SR Jugoslavije 1993. godine, a nisu se protivili njenom ukidanju u zakonodavstvu Srbije 2002. godine. Štaviše, ukidanje smrtne kazne je bilo jedna od tačaka u programu Srpske radikalne stranke. Sada se, ako je suditi po Vučićevim izjavama, pojedini bivši radikali zbog toga gorko kaju, valjda zato što im se u međuvremenu javilo da monstrumi ipak postoje.

Peščanik.net, 09.05.2023.

3. MAJ 2023.