Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Otac i majka dečaka ubice izvedeni su pred sud. Zna se o kom je dečaku reč i ko su mu otac i majka, kao što se zna i šta je dečak ubica tačno uradio. Imena i prezimena su ovde suvišna. Suvišno je i stalno iznova se vraćati na masovno ubistvo od 3. maja u osnovnoj školi u centru Beograda. Mi smo i dalje u tom 3. maju i odatle kao zajednica ne umemo da izađemo.

Suđenje roditeljima ne bi trebalo da nas se tiče. Iako je sudija odlučio da suđenje zatvori za javnost, iz vesti smo saznali da su roditelji rekli da nisu krivi. Malo je verovatno da su oni sina svesno podizali da postane ubica, da su mu namerno utuvili da tuđi životi ništa ne vrede. Da su tako radili, oni bi zaista bili krivi. Pored toga bili bi i monstrumi. Pred sudom bi oni morali da odgovaraju za propuste koje su nesumnjivo kao otac i majka napravili. Zapustili su dete i to je bilo pogubno. Ali, predstavljati ih kao monstrume, to liči kao da se želi skrenuti pažnja s propusta koje su napravili i drugi (mislim naravno na državu i njene službe, pre svih).

Sumnjam da je i to dete ubica oduvek bilo monstrum. (Šta je ono sada, sasvim je drugo pitanje.) Niko za taj strašni 3. maj nije kriv, pa čak ni ova nesrećno i nakrivo nasađena država. Bio je to tragičan sticaj sumanutih okolnosti. Ima smisla govoriti o propustima koji su vodili ka tom pogubnom sticaju okolnosti, ako hoćete – o kardinalnim propustima i roditelja, i prosvetnih radnika u školi, i države. Ispustili su dete i dete je postalo ubica. Za te propuste pored oca i majke moraju onda položiti račun i drugi.

Zato kažem da suđenje ocu i majci ne bi trebalo da nas se tiče. Za svoje propuste oni su već platili ogromnu cenu, a tek im predstoji plaćanje. I koliko god da plate, kakvu god kaznu da dobiju i šta god budu morali da plate na kraju parnice koju su protiv njih pokrenuli roditelji pobijene dece, tim nesrećnim roditeljima to neće značiti ništa. Za njih nema ni utehe ni naknade štete.

Sve se to tiče njih samih. I svako od njih nosiće taj svoj krst zauvek. Ako možemo da im pomognemo, tu smo. Ali, da „zahvaljujući“ medijima rovarimo po njihovim ranama, to nema nikakvog smisla i time umesto da pokažemo empatiju zapravo demonstriramo krajnju bezobzirnost. A opet, mediji kao udarnu vest donose – počelo suđenje, i ko je šta rekao, i kako će i koliko svako od optuženih biti kažnjen.

Zašto mediji nešto što ne bi smelo da nas se tiče hoće da nam nametnu kao stvar od opšteg interesa? Evo, razmislite, kako god da budu osuđeni otac i majka, da li će to umanjiti šanse za nova nasumična masovna ubistva u Srbiji? Ne moramo da nagađamo o tome – znamo da neće. Sudske kazne, makar bile i najstrašnije naprosto nemaju taj učinak. Da li nam se suđenjem onda hoće pokazati da država ima odgovor i da se 3. maja nije raspala?

Sva je prilika da to jeste namera ovog režima i njemu lojalnih (bezmalo svih) medija. Više ne govorim o ocu i majci dečaka ubice i o roditeljima pobijene dece. Sada govorim o nama. Država, to jest tekući režim, razdražio nas je i podstakao da tražimo osvetu. Formula je jednostavna – 3. maj nas je sve pogodio. Iako naša deca nisu stradala, ponašamo se kao da jesu i hoćemo osvetu i za našu (nepobijenu) decu. To nam se hoće dati ovim suđenjem.

Ali, nama to nije potrebno. Mi znamo da se ova država raspala davno pre 3. maja. Da je bila pristojna, možda se masovno ubistvo u osnovnoj školi i moglo osujetiti. Nije bila. Dogodilo se masovno ubistvo. To je bio najstrašniji poziv na uzbunu, da se nešto mora odmah menjati. Ali, tekući režim nema kapacitet ni pamet ni interes da se bilo šta menja. Pa se umesto promena nudi privid države u vidu sudskog procesa. To bi trebalo da nam odvuče pažnju, do neke sledeće tragedije.

Glavni javni tužilac višeg javnog tužilaštva, notorni Nenad Stefanović ima ulogu da isporuči privid. Čovek s brdom afera na svojim leđima, usudio se da najavi proces, kaže da „očekuje zakonito i fer suđenje“. Pobogu, u pristojnoj zemlji, kakvo bi drugačije moglo biti suđenje? Ali, nije Stefanović tu zbog zakona i pravičnosti, on je tu zbog spektakla, da napravi vatromet, da se sakrije iza težine predmeta pred sudom.

To da se on postavio kao najavljivač suđenja i jemac za ispravnost procesa, već samo po sebi budi sumnju. Ali, da ponovim, to se tiče optuženih i tužilaca. Nije dobro da se uključujemo u taj proces i pratimo ga. Ne smemo dozvoliti da nam država potvrđuje svoje postojanje tim procesom, sve i ako on bude fer i zakonit, u šta treba sumnjati. Verovatnije je da će se njime utaživati medijski izazvana želja za osvetom.

Umesto što nam podmeće sudnicu, državu bismo morali pitati za škole. Ako nam je stalo da se 3. maj ne ponovi, to onda nije stvar suda, nego baš škola. I umesto što sad pretresamo zakone i kazne, trebalo bi da pitamo državu šta je konkretno uradila za osnovnu školu „Vladislav Ribnikar“, jer je to ogledno mesto sposobnosti države da reaguje i rešava najteže probleme.

A onda, šta je država uradila u svim školama u Srbiji da postanu bolja i bezbednija mesta za decu? Povećala broj policajaca u školama i oko njih? To je prevara, kao i medijska prezentacija sudskog procesa. Policajci ništa ne mogu da učine za škole, pa ni da spreče mogući novi masakr. Umesto jačanja policije, treba osnažiti škole i sve koji u njima rade. Samo što je to ozbiljan, dugotrajan i skup posao. A ova vlast za to nema ni znanja, ni pameti, ni strpljenja, ni interesa. Pa nam umesto svega toga nudi sudski proces kao svojevrsni morbidni rijaliti. Molim vas, nemojte to da čitate.

Peščanik.net, 30.01.2024.

3. MAJ 2023.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)