Njemačka u XIX. stoljeću nije imala imperijalno carstvo koje bi se moglo usporediti s britanskim ili francuskim. Pokušaj da se ovaj “zaostatak” nadoknadi, u dva je navrata u XX. stoljeću neslavno propao. Ali Njemačka je oduvijek imala znamenite arheologe, istraživače, pustolove… Forster, Schliemann, Humboldt samo su neki primjeri. Što su pak ti iskopali, ili samo opisali, mogli bismo smatrati nekim nadomjestkom za ono što Njemačka nije imala: imperij.

Otud se u “domeni Dahlem”, u Berlinu, mogu vidjeti upravo fantastične zbirke izložaka koji potječu od prastanovnika Južne Amerike. Na Muzejskom otoku (Museum-Insel) nalazi se čuveni muzej Pergamon, s frizevima pergamonskog ortala, i drugim neprocjenjivim arheološkim blagom. Da je taj muzej postojao u predratno doba svjedoče minuciozni opisi pergamonskog friza u “Estetici otpora” Petera Weissa.

No središnji je muzej Muzejskog otoka bio Novi muzej, otvoren usred XIX. stoljeća, po idejama, vrlo teatralnim, Friedricha Augusta Stülera: svaka epoha imala je kod njega svoju inscenaciju, bio to faraonski Egipat, antička Grčka ili imperijalni Rim. Publika šetala je iz epohe u epohu, praćena monumentalnim freskama koje su oslikali tada moderni slikari. Je li ovaj ili onaj kip sadrena imitacija, ili je stvarna iskopina, malo tko se stvarno brinuo, kao što za kazališnu inscenaciju nije važno da ovaj ili onaj predmet bude pravi, a ne patvorina. Inscenacije su imale ilustrirati nepredak ljudskog roda, od keltske sjekire do topa.

U muzej Pergamon, dok sam živio u Berlinu, zalazio sam često, ne samo zbog fascinacije Weissovim romanom. Ali Novi muzej bio je tada zatvoren; u novije doba pak, prekriven skelama. On je naime u drugom ratu prilično porušen. DDR nije imala sredstava, ili možda političke volje, da ga obnovi, pa se propadanje nastavilo. Trajalo je ono cijelih 70 godina. U listopadu 2009. Novi muzej, nakon gotovo desetljeća restauracijskih radova, ponovno je otvoren za publiku. Bio je to društveni i kulturni događaj prvog reda u kojemu, međutim, nitko nije bio pregažen, niti je ostavljen kisnuti na otvorenom kao kravlji kolač.

Naravno, čim sam mogao, otišao sam pogledati Novi muzej. Dočekala me kraljica Nefertete koja ovdje stoluje nakon što su je oteli iz Egipta. Naravno, tu su i druga blaga neprocjenjive vrijednosti, naprimjer Schliemannova trojanska srebrnina, keltska koplja, bogovi svih mogućih panteona… od Amona do Heliosa, da ostanemo samo kod bogova sunčanih.

U rukama Engleza

Novi muzej restauriran je po idejama i pod nadzorom engleskog arhitekta Davida Chipperfielda. Nijemci su bili odlučili staviti sudbinu Muzeja, koji je nacionalna svetinja od izvanrednog značaja, u ruke stranca. Vjerojatno ih je pri tome vodila ideja da će stranac biti opušteniji spram pritisaka “imperijalne tradicije”, ma što to bilo. Chipperfield, međutim, malo što je dao rušiti. Njegove betonske interpolacije, spartanski škrte, stoje na onim mjestima koje se građevinski nikako nije moglo spasiti. Što su odnijele bombe, to je odneseno, vjerojatno je mislio arhitekt. Ali je zato ostavio svaku pukotinu u preostalim zidovima: Muzej je inscenacija samoga sebe, on jasno pokazuje svoje rane, za koje njemački kritičar ne propušta primijetiti da su “samoskrivljene” (citiram Hanna Rautenberga, “Die Zeit”). Možda se neki njemački arhitekt ne bi bio odlučio za takvu “drskost”. Engleski je sigurno dugo i temeljno promišljao prvotnu svrhu, i prvotnu gloriju Novog muzeja, kako ona svjetluca iz srca pretprošlog stoljeća, koje je još moglo vjerovati u “linearni napredak” čovječanstva. Sve dok se nisu stale pušiti klaonice prvog rata, elite su skoro bezgranično vjerovale u taj famozni bezgranični napredak koji kao da osiguravaju novovječna tehnika i znanost. Današnji kustosi (tojest čuvari, nadglednici) baštine skupljene u depozitoriju muzeja ne mogu više vjerovati u taj linearni napredak; uostalom, to jedva da je bilo moguće još od Ipresa, još otkako je na francuske i belgijske vojnike njemački generalštab dao baciti plin (iperit).

Od tog događaja do Hirošime vodi ravna crta (linija) i to je sav “linearni napredak” koji možemo “priznati”. Ti današnji kuratori nužno su morali odbaciti hegelovsku ideju napretka (“napredovanje u svijesti o slobodi”), što ju je već i sam Hegel “smrznuo” u “liku i djelu” pruske države koju je “obogotvorio”. Povijesni postavi i epohe i danas su doduše odijeljeni, ali ne po načelu pravocrtnog napretka. Možda se neki dublji komentar krije u činjenici da su prethistorijski ostatci i grobovi praljudi – na vrhu obnovljenog zdanja; ne dakle u utrobi “piramida”! Kroz povijest se može flanirati tako da se u nju spuštamo prema sadašnjosti. Sadašnjost nas iznenada oslovi kao trag raspadnute bombe koja se potpisala na zidu, rukopisom šrapnela, nagoretinom… Mumije i kosture koji ovdje spavaju bombe nisu mogle dvaput ubiti, ali su ipak uzdrmale njihovu “vječnost”.

Mala cijena za vječnost

Na ovaj ili onaj način radi se ovdje o “vječnosti”, i to bi bila provodna tema ovog veličanstvenog postava koji time tematizira samoga sebe, sam muzej. On se na vrlo promišljen način, koji je oplemenjen suradnjom arhitekta i kuratora, ovdje i sam arheologizirao. Ruševnost samoga zdanja dokumentira prolaznost svega zemaljskog (Rauterberg); no s druge strane, baš je tom arheologizacijom sve ono prolazno učinjeno neprolaznim.

Konačno, čovjekova želja da pobijedi strah od smrti jedinstvena je egipatskom faraonu i onom čovjeku moderniteta koji umire u bolnici okružen aparatima što mu ne mogu pomoći, iako izgledaju jako impresivno. Ne izgledaju li piramide impresivno, pa ipak one kriju u svojoj utrobi mrtvo sjeme koje više ne može niknuti? To je vjerojatno sažimajuća tema ovog postava. Tko ga želi uistinu promotriti, taj mora od svojeg preostalog roka na Zemlji odvojiti cijeli jedan dan, minimalno. Za vječnost to je mala cijena.

Rekoh, davni je majstor Friedrich August Stüler dao oslikati središnje stepenište veličanstvenim dekoracijama na povijesne teme – koje su vrhunile u tadašnjem povijesnom trenutku Njemačke kao samo dovršenje Hegelova apsoluta: samoinscenacije pruske države. Bombe su u drugom ratu tu bile nemilosrdne, a posao je dovršio Englez: Hladne betonske plohe, na koje se još nije potpisao nijedan slikar, izgledaju kao prognani Bauhaus. Povijest je tu nijema, neispisan list. Restaurator nije mogao obnoviti muzej potpuno u duhu “restauracije”. “Tako se i u tome pokazuje ambivalencija kao navlastita snaga samoga zdanja: Čak i u njegovu zaklinjanju u vječno, ne gubi samo to zdanje nikada svijest onoga prolaznog.” (Die Zeit).

Ljepota je došla

Iz jedne staklene kutije uhvatila me, kako se tiskam među uzbuđenim mnoštvom, svojim pospanim a prodornim pogledom, jednooka egipatska kraljica. Ona se već gotovo cijelo stoljeće bori s medvjedićem za status maskote grada Berlina. Iskopali su je u Egiptu godine 1912., ispod poda nekakve radionice, a na dan Svetoga Nikole, pa nije čudo da su je sretni nalaznici smatrali poklonom bradatog sveca koji razveseljuje dječicu. Iskopao ju je njemački egiptolog Ludwig Borchardt i na prevaru prošvercao iz Egipta. Inspektor egipatske vlade nije čak ni otvorio sanduk u kojem je ležao ženski kip od gipsa. Mora se sumnjati na korupciju. Današnje egipatske vlasti jako rade na tome da se Nefertete vrati Egiptu. U stručnoj javnosti kraljicu, sasvim neviteški, napadaju mnogi. Ima ih koji misle da je jako čudnovato što njezino lice tako snažno podsjeća na ideale ljepote bečke secesije! Neki misle da se radi o podvali, a da je pravi model kraljice egiptologova supruga!

Ima, međutim, Nefertete i svojih vitezova koji brane njezinu ljepotu i neponovljivost. No baš je u toj pretpostavljenoj neponovljivosti jedna mala “nezgodacija”. Egipatskom inspektoru, čak i da je otvorio sanduk, ukazao bi se kip od sadre. Borchardt je međutim znao da se ispod gipsa krije kipić od kamena. I uistinu: tek prije cigle tri godine, kompjutorska tomografija provedena u bolnici Charité (u Berlinu, to je bolnica u kojoj je umro Bert Brecht, onaj koji nije ugrađen u piramidu) pokazala je da se ispod sadre krije kameni portret žene u godinama, pospanih očiju, s borama ispod njih. Stari je kipar “poboljšao” ovaj kalup, jer to je bio samo kalup! Izveo je “face lifting”, izravnao nos (plastična kirurgija), silikoni ostaju neprovjerljivi. Tako je nastala Nefertete , oglašena kao kipić Echatonove supruge, koja je, kažu kronike, na dvoru “nosila hlače”. Taj kipić, otkriven tomografski, nije nikada napustio atelier egipatskog majstora Echatonova ili Tutankamonova doba. No mora se ići s pretpostavkom da je Nefertete umnožena stotinama puta. Što bi na to rekao Andy Warhol, što Merlinka?

A što je to stostruko umnažanje spram današnjih umnažanja slavne kraljice? U prostoriji gdje ona stoluje jasno je označeno da se ne smije fotografirati. “Digitalci”, međutim, neprekidno su sijevali.

Pokušajmo ovo razumjeti. Njezino ime na njezinu prastarom jeziku znači: “Ljepota je došla!” A taj trenutak ne valja propustiti.

Novi List, 28.03.2010.

Peščanik.net, 29.03.2010.

Leave a Reply