zatamljene naslovnice poljskih novina
Foto: Wojtek Radwanski/AFP via Getty Images

Ovako nešto se još nije desilo u Poljskoj: 10. februara novine i magazini obustavili su štampu, medijski sajtovi su zamračeni, a desetine radijskih i televizijskih stanica prekinulo je emitovanje. Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, ukidanja cenzure i sloma Sovjetskog Saveza, poljsko građansko društvo ponovo brani svoju teško osvojenu demokratiju od države, rešene da je poništi.

Odluke protiv kojih poljski nezavisni mediji sada protestuju ugrozile su im opstanak kao i srodnim medijskim kućama u Rusiji i Mađarskoj. Zapravo, kako je javno priznao zamenik premijera Jaroslav Kačinjski, stvarni poljski vladar, to je obrazac koji je njegov režim preuzeo od Mađarske pod premijerom Viktorom Orbanom. Stoga se vredi prisetiti mađarskog iskustva, da bi se razumeo protest tišine poljskih medija.

Pošto se vratio na vlast 2010, odlučan da konsoliduje ono što je nazvao iliberalnom demokratijom, Orban je primenio „salama“ taktiku Matjaša Rakošija, takozvanog mađarskog Staljina, kojom je uspostavljao komunističku vladavinu posle Drugog svetskog rata. U borbi protiv „klasnog neprijatelja“, Rakošijevi komunisti postupno su smanjivali slobodne institucije, odrezak po odrezak, sve dok od njih nije ostao samo omot. Orban je ovu taktiku prilagodio 21. veku, a Kačinjski ga u tome prati.

Prvi odrezak, i nekad i sad, bili su javni mediji, pretvoreni u glasnike vladajuće partije Zakon i Pravda (PiS). Poljski zvanični mediji sada emituju neprekidni niz laži i kleveta, nalik majstorima propagande Jozefu Gebelsu i Andreju Ždanovu. Sledeći na redu za politizaciju i potčinjavanje vladajućoj partiji bili su ustavni sud, javno tužilaštvo i institucije kulture. Korak po korak, demokratska država kojom vlada zakon transformisala se u autoritarno Potemkinovo selo.

Po uzoru na ruskog predsednika Vladimira Putina i Orbana, kontrola javnih medija i odanost provladinih sajtova i novina više nisu dovoljni, pa režim svoju pažnju okreće gušenju nezavisnih medija. Nije dovoljno falsifikovati istoriju i prikrivati korupcijske skandale. Nije dovoljna serija sudskih tužbi protiv kritičara vlasti, koje ponekad pokreće vlada, a ponekad pojedinci ili grupe na vladin zahtev. Sve medijske organizacije koje nisu pod kontrolom režima i ne služe njegovim interesima moraju biti uništene.

Kada se sve to uzme u obzir, planirani porez na oglašavanje, koji je pokrenuo aktuelne proteste medija, tek je još jedan odrezak salame. Porez nije samo teško, diskriminatorno finansijsko opterećenje, već je i oružje za suzbijanje kritike i slobodne reči.

Opstanak većine nezavisnih medija zavisi od prihoda od oglašavanja, koji su u ekonomiji pokošenoj pandemijom već značajno umanjeni. Oduzimati od tih medija još novca prinudiće ih na otpuštanje novinara i rezanje budžeta za osnovne poslove, kao što su provera činjenica iz saopštenja vlade i istraživanje nepočinstava funkcionera. Posebno je uvredljivo to što će prihod od poreza na oglašavanje biti preusmeren na provladine medije.

Tvrdnja vlade da se namet pre svega odnosi na američke tehno gigante, koji izbegavaju plaćanje poreza na promet u Evropi, očigledna je laž. Krajnje servilna prema bivšem američkom predsedniku Donaldu Trampu, vlada je odbila da oporezuje tajkune Silicijumske doline. Za propisivanje ovakvog poreza potrebna je saglasnost mnogih država, posebno onih u Evropskoj uniji. Poljska nema šanse da bude delotvorna protiv američkih tehno giganata bez EU, od koje se režim otuđio.

Režimski napad na ekonomske temelje slobodnih medija nije ništa manji atak na demokratiju od juriša na američki Kapitol koji su 6. januara preduzele Trampove pristalice. U pozadini oba događaja nalaze se laži, retorika nasilja i pervertiranje politike i javnog života. I poljska vlada je demonstrirala svoj prezir prema vladavini zakona i ljudskim pravima, da ne pominjemo nezavisne medije. Dokaz su obilje skandala, raširena korupcija (čak i u borbi protiv pandemije), pretvaranje školskog programa u nacionalistički kič i upotreba policije kao sredstva za zaštitu režima.

U osnovi te politike, bilo gde u svetu, nije samo strah od slobode i istine, već želja da se taj strah usadi u naša društva. Svi poljski sudovi treba da budu pod kontrolom kao oni u Moskvi, koji će protivnicima Kremlja suditi, presuditi i izreći kaznu u rekordnom roku, kako je to pokazao nedavni slučaj Alekseja Navaljnog. Svi poljski mediji treba da budu jednoglasni, kao oni što veličaju Putina ili Orbana.

Jedan kolega, pronicljivi posmatrač savremene politike, rekao mi je: „Kao analitičar, reći ću ti da neprijatelji slobode mogu da pobede. Kao građanin, tražiću da mi obećaš da ćeš učiniti sve da se to ne desi.“

Obećavam, odgovorio sam.

Project Syndicate, 16.02.2021.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 19.02.2021.

SLOBODA MEDIJA