Facing it, Captain McWhirr. Always facing it. That’s the way to get through.
Džozef Konrad

U predgovoru za re-izdanje memoarske knjige Hitch-22 Kristofera Hičensa, a koji je napisan krajem januara 2011., stoji i sljedeća rečenica: Kada je ova knjiga objavljena, upravo sam bio navršio šezdeset i jednu godinu. Ovo pišem u trenutku kada, sudeći po mojim ljekarima, ne mogu biti siguran da ću doživjeti svoj idući rođendan. Na svu sreću, ispostavilo se da su ljekari pogriješili i ja sam, igrom slučaja, Hitch-22 kupila upravo 13. aprila – na autorov šezdeset i drugi rođendan.

Kristofer Hičens je dovoljno poznat u liberalnim krugovima i dovoljno omražen u fundamentalno-konzervativnim da bih se upustila u površno predstavljanje, tako da ću se ovom prilikom fokusirati na neke, kako bi rekli pajtonovci, sasvim drugačije detalje iz njegove biobibliografije. (Kao, naprimjer, porodičnu legendu da su mu prve riječi bile „Ajmo u klub na piće!“)

Vrlo je neobično iskustvo čitati ispovijest autora koji je svjestan da je svaki novi dan, zapravo, bonus track, ali kako on nije patetičan u vezi toga, neću biti ni ja. Čovjek koji mrzi da ga zovu „Kris“ svoje memoare počinje opisom grupne fotografije na kojoj je 2008. greškom potpisan kao „pokojni Kristofer Hičens“. No, ova situacija koja bi se doslovno mogla opisati kao neprovjerena glasina o smrti, Hičensa je podstakla da napomene da je svjestan da je „neko, negdje već napisao provizornu objavu o [njegovoj] smrti,“ te da je i sam bio u prilici kada su mu tražili isto za ljude koji su još živi (ali, da to nikada nije učinio). Pri tome navodi bizarnu anegdotu kada je britanski pjesnik Stiven Spender bio kod svog prijatelja V. H.Odna na večeri, u trenutku kada su Odna iz magazinaTime nazvali da kolegi Spenderu napiše nekrolog. Nakon što ga je Odn osorno pitao ima li kakvu ideju o tome šta bi želio da mu napiše, Spender je, zaključuje Hičens, mudro shvatio da mu ne treba reći da je on za istu tu redakciju već napisao nekrolog Odnu.

U svakom slučaju, ako predgovor i jeste o smrti, ova briljantna knjiga od nepunih petstotinjak stranica je vitalno štivo u kojem je svaka, bilo politička analiza ili književna referenca, na svome mjestu. Autor u prva dva poglavlja piše o svojim roditeljima, ćutljivom mornaričkom oficiru kojeg zove „The Commander“, čiji je jedan od rijetkih savjeta sinu bio taj da se čuva žena sa tankim usnama, ali da treba tražiti one sa razmaknutim očima. Majka Ivon, koja ga je naučila da voli knjige, nije htjela da joj sinovi budu obilježeni „jevrejskim pitanjem,“ pa je to od njih krila sve do svoje neobične smrti kod Akropolja. Užasnuta čamotinjom engleskog posljeratnog predgrađa, za života je odlučno izrazila želju da, „ako u ovoj zemlji postoji viša klasa, Kristofer će biti u njoj.“ Hičens je promijenio nekoliko škola, samim tim što je „plavokosi dječak, mali za svoje godine i s krajnje ženstvenim trepavicama, a koji je ravnodušan prema sportu i najsretniji kada je u biblioteci“ podložan buliranju. Zbog tog iskustva mu se danas, kako piše, Odnovo poređenje engleskih internata sa totalitarnim režimom, sa svojom sistematičnošću i kapricima, čini potpuno primjereno.

Kasnije oksfordske godine su mu, osim krijumčarenja Raselovih knjiga u kapelu, prvih eseja, polemika i protesta, zatim poznanstava s nekim od najistaknutijih disidenata tog vremena kao što je Lešek Kolakovski, donijele i prijatelje za čitav život. Hičens u jednom od zadnjih poglavlja (Nešto o sebi) kaže kako mrzi ono klišejizirano pitanje – ako ne vjeruje u boga, u čemu onda vidi smisao života. (U predgovoru za zbornik tekstova Portabl ateista: najvažnije štivo za nevjernika, Hičens odgovor na ovo iritantno pitanje sažima na sljedeći način: ateisti su uvijek zagovarali da je ovaj svijet sve što imamo, i da je naša međusobna dužnost da ga učinimo najboljim mogućim. Teizam, međutim, ne može da se nosi sa ovako neprihvatljivim zaključkom.)

Visoko na listi prioriteta ovog čovjeka su, dakle, prijatelji i ova je knjiga priča o njima koliko i o samom Hičensu: o pjesniku Džejmsu Fentonu (kojem je knjiga i posvećena), o piscima Martinu Ejmisu i Ijanu Mekjuanu (bog nije veliki nosi posvetu upravo njemu), zatim Salmanu Ruždiju za kojeg kaže da nema šta nije pročitao iako mu je maternji jezik urdu, Suzan Zontag koja je izdržljivija i od Hičensa tokom cjelovečernjih sjedeljki i s kojom je, od svih mjesta na svijetu, tokom rata u BiH, bio u Zenici. Ništa manje nisu impresivni ni, uslovno rečeno, epizodni likovi, bilo da se radi o ljudima koje je sretao u Imigracionom uredu ili podrumskoj kafani u Londonu, fotografi i novinari s kojima je radio, sve do diktatora koje je
intervjuisao. Pri tome, Edvard Said nije samo ugledni profesor u autor famoznog Orijentalizma, već i pedant koji se razumije u žensku modu (svojoj ženi kupuje odjeću, jer ona nosi samo ono što joj on izabere, a Hičensovoj supruzi je pomogao da kupi novu torbu nakon što joj je stara ukradena).

Naravno da Hitch-22 nije samo defile manje ili više poznatih i uticajnih osoba. Hičens piše da je upravo tokom svog školovanja na Oksfordu počeo da uviđa značaj neposrednog kontakta sa navodnim autoritetima. Što više im se približite, predlaže on, da biste shvatili od kakve su japije zaista napravljeni i nerijetko ćete biti iznenađeni da su, naprimjer, ljudi koji navodno upravljaju zemljom, zapravo, neupućeni idioti. Hičens piše da mu je ova spoznaja bila od ključne važnosti u razvoju karaktera, ali i da ga je vjerovatno učinila drčnijim i samouvjerenijim i više nego što treba.

Hičensove londonske 1970-te obilježava „faktor Fenton“, odnosno, poznati britanski pjesnik rođen iste godine i čovjek sa kojim je proveo beskrajne sate u neobičnim i bizarnim jezičkim igrama, ali i tokom tradicionalnih ručkova petkom. To je i vrijeme kada objavljuje neke od svojih prvih političkih tekstova (ali i prikaz Hobsbaumove knjige u New Statesmanu) i, svakako, aktivnog učešća u Socijalističkoj radničkoj partiji. Teorija postepeno prelazi u praksu i tih godina je u prilici da, kako kaže, vidi svoj prvi rat – onaj u Belfastu – a da mu za to nije trebao ni pasoš. Iako nije nedostajalo prilika u kojima je mogao ostati kraći za glavu, Hičens piše da su upravo Belfast i Sarajevo gradovi u kojima je umalo nastradao. (Ali zaista, ne kao Hilari Klinton pod navodnom metom snajpera).

Zapravo, postojala je situacija kada je Hičens dobio po turu i to od Margaret Tačer, za koju je u jednom svom tekstu bio napisao da je „neočekivano seksi“. Situacija je skoro nevjerovatna, ali čovjek kaže da ima svjedoke: nakon što joj je na nekom društvenom okupljanju postavio pitanje oko Rodezije i Zimbabvea, britanska premijerka ga je navela da se sagne i prosto ga opalila dokumentima smotanim u cilindar („Naughty boy!“).

One koji prate Hičensov lik i djelo neće iznenaditi da je u ovim memoarima literatura zastupljena skoro jednako kao i politika. Tu je, dakle, Hičensu mrzak Bil Klinton, ali i epizoda kada je s Ejmisom išao da posjeti Sola Beloa (što je i sam Ejmis ranije opisao u svojim memoarima), zatim ima u ovoj knjizi Kube, Iraka, Amerike, ali su važne referentne tačke i Odn, Orvel, Oskar (Vajld).

Pored opisa njegovog odnosa sa tadašnjim Ramsfeldovim zamjenikom Polom Volfovicom ništa manje nije impresivno ni njegovo iskustvo sa J. L. Borhesom. Kako piše, tri je razloga imao da posjeti Buenos Ajres te 1977. Prvi je da pokuša da otkrije šta se desilo Jakobu Timermanu, uredniku novina La Opinion koji je bio kidnapovan od strane vladavine tadašnjeg predsjednika generala Videle, pri čemu je drugi razlog bio intervju sa ovim sadistom (koji je, kako piše, nakon svrgavanja s vlasti bio rado viđen gost Henrija Kisindžera). Treći razlog
dolaska u Argentinu je bio da upozna svog literarnog heroja Borhesa. Timermana nije pronašao, ali zato jeste, u njegovom eruditsko-anglofilskom staklenom zvonu, već slijepog Borgesa koji je inicirao lascivne jezičke igre. Detalje Videline vladavine o kojima piše Hičens je teško prepričavati, nešto od toga podsjeća na višegradski horor u hotelu Vilina vlas; zbog ovog južnoameričkog iskustva, Hičens piše da mjesecima nije bio u stanju da jede meso.

1970-te su ujedno i doba kada, po vlastitom priznanju, prestaje biti „zgodni Christopher ’Robin’ Hitchens“, kako su ga u nekim novinama zvali, i postaje  „debeljuškasta trockistička izdajica.“ O navedenoj (fizičkoj) transformaciji svjedoče i fotografije priložene u ovom izdanju njegovih memoara (Atlantic Books) i naprosto upada u oči da je, u rasponu od čitave četiri decenije, osim u formalnim okolnostima, autor uvijek raskopčane košulje. Na fotografijama autora pratimo od faze „portret autora kao mladog čovjeka“ u dobi od svega nekoliko mjeseci, zatim njegovih prvih televizijskih debata, susreta s različitim političkim figurama i diktatorima, do fotografije snimljene tokom večeri u njegovom domu kojoj su prisustvovali Ričard Dokins, Danijel Denet i Sem Heris („Four Horsemen“).

Jedna od stvari koja pažljivije čitaoce može (dodatno) da oduševi u ovoj knjizi jeste Hičensova poslovična moć zapažanja i generalno pažnja koju posvećuje detaljima. Recimo, način na koji opisuje američki pasoš i upoređuje ga s britanskim ili ko je sve ukopan na jevrejskom groblju u poljskom Vroclavu. Ili, semantička razlika koju pravi između imenica remorse i regret (prvo je žaljenje zbog nečega što smo učinili, dok je regret žaljenje zbog onoga što nismo učinili).

Važno je i to da su neke privatne autorove spoznaje formulisane iskreno ali, što je značajno, bez viška patosa. Priča o momku iz Kalifornije koji se zvao Mark Dženings Dejli i koji je poginuo u Iraku je značajna za autora lično, jer je Dejli bio pod jakim utjecajem njegovih tekstova koje je linkovao na MySpaceu. Opis samog Dejlija i upoznavanje njegove porodice je jedno od najpotresnijih dijelova ovih memoara (nešto slično navodi i Dokins u predgovoru za srpsko izdanje Iluzije o Bogu), pri čemu Hičens ističe da, ako postoji neki smisao pisanja, on je u tome da se prenesu priče o ljudima kao što je pokojni Mark Dejli i njegova porodica.

Ovaj autor koji se može pohvaliti činjenicom da ga je telefonom nazvao u javnosti nikad viđeni pisac Tomas Pinčon, ne propušta priliku da u ovoj knjizi potvrdi svoje ranije demonstrirane animozitete. Kako kaže, „došao sam do manjeg otkrića koje mi je poslužilo u analizi krupnijih političkih zvjerki kao što je moj savremenik Bil Klinton: ako ste u stanju da održite govor u javnosti ili napravite bilo koji potez na podijumu, onda se sigurno neće desiti da večerate ili odete u krevet sami.“ U knjizi daje i kraći prustovski upitnik koji je jednom ispunio za svoje kolege iz Vanity Fair, a u kojem kao savremenike koje prezire navodi pomenutog Kisindžera, Papu Racingera i sada već rahmetli Osamu Bin Ladena.

U suprotnoj kategoriji stvari koje su mu, pak, drage su „grape and grain“, a preko pitanja alkohola (što, usput rečeno, dolazi od arapske riječi al-kuhl) ne prelazi tako olako. I dok izražava čuđenje što svako ko dolazi da ga intervjuiše donosi flašu viskija, kao, da ga odobrovolji, ipak tvrdi da je njegova reputacija u tom smislu pretjerana. Potom koristi priliku da mladima napomene da nipošto ne piju na prazan stomak i kad voze, a i naglašava da je iz nekog razloga stvarno gore vidjeti pijanu ženu nego pijanog muškarca. Ako ovi savjeti mladim konzumentima alkohola i jesu djelomično kemp, nije kemp kada napominje da se još na fakultetu bio učlanio u debatni klub i forsirao samoga sebe da govori u javnosti, jer je tokom jednog kratkog perioda bio počeo da muca (u fusnoti napominje da ovo može da bude podsticaj svima onima koji tokom razvoja imaju sličnih problema).

Naravno da u ovoj knjizi koja ima odlične prve rečenice poglavlja ima i nas, odnosno, krajeva bivše Jugoslavije o čijoj ulozi u ratu se Hičens uvijek nedvosmisleno izjašnjavao. Na jednom mjestu navodi kako je u mejl prepisci pitao Noama Čomskog da li se slaže sa E. Hermanom za kojeg su „Jugoslavija“ i „Srbija“ skoro isto, te dodaje „da pojasnim: reći da su Sjedinjene Države bombardovale „Jugoslaviju“ mi se činilo pogrešnim. Reći da je diktatorski nastrojena i ekspanzionistička „Srbija“ bombardovala ostatak Jugoslavije mi se čini tačnim.“ Miloševića upoređuje sa Padukom iz Nabokovljevog romana U znaku nezakonito rođenih, a spominje i intervju koji je s Milovanom Đilasom vodio u njegovom skučenom
beogradskom stanu.

Na moje oduševljenje, Hičensova memoarska knjiga je puna nekih sasvim osterovskih slučajnosti, od one da je žena koja je odgojila njegovog prijatelja Fentona u poznim godinama predavala u Izraelu, u istoj anglikanskoj školi u koju je išao i Edvard Said, zatim scene kada je prijatelj porodice poginulog M. J. Dejlija na polici ugledao Hičensovu knjigu o Orvelu i dodao da je njegov otac bio onaj američki trockista koji je Orvelu priskočio u pomoć kada je pogođen od strane fašističkog snajpera u grlo, do epizode sa zelenom kartom. Autor, naime, posebnu pažnju posvećuje svom odnosu prema Americi, kao autora, čovjeka i kao ljevičara te opisuje svoje iskustvo sa složenim postupkom dobijanja državljanstva.

Jedne noći se, kako piše, vraćao sa televizijske debate i u taksiju je započeo razgovor sa taksistom kojeg opisuje kao „Bosanskog Muslimana koji je smatrao da je američka vojna intervencija spasila njegovu zemlju od podjele i genocida.“ Zatim ga je vozač pitao je li postao državljanin, na što je Hičens odgovorio nešto prilično neodređeno. Vozač je rekao svom putniku da ne bi trebalo da odustaje i dodao: „Amerika nas treba“. Kao potvrdu ovog entuzijazma, utrapio mu je vizitku nekog navodno dobrog advokata za imigracije. Hičens je nakon par dana i nazvao tog advokata i, nakon što se predstavio, žena s irskim akcentom ga je pitala da li je to onaj Kristofer Hičens koji je napisao onu knjigu o Majki Terezi (naslov sve govori – Misionarska poza: Majka Tereza u teoriji i praksi). Spreman, kako kaže, na to da je u pitanju osoba koja je odgojena u katoličkom duhu, Hičens je namjeravao da prekine vezu i traži novog pravnog zastupnika. No, kad je potvrdio identitet, žena je rekla; „U tom slučaju, ova će firma biti presretna da vas zastupa, i to pro bono.“

Moram dodati da ono što mi je posebno važno jeste činjenica da je upravo Peščanik u Srbiji objavio Hičensovu knjigu bog nije veliki. Međutim, autor pogovora Milan Vukomanović koji je očito nesklon Hičensu, naziva ga kontroverznim provokatorom, Don Kihotom, implicitno i licemjerom, nalazi mu „greške u argumentaciji“ i, iako mu priznaje erudiciju, ističe da Hičens ipak nije „enciklopedista“ (!).

Ova praksa na opremi knjiga ovog autora koji je imao to zadovoljstvo da bude đavolji advokat prilikom beatifikacije Majke Tereze, zapravo i nije tako rijetka. Hičens napominje da ga često optužuju da je sklon kontriranju i da mu je izdavač to isto bio stavio na jednu od njegovih prvih knjiga (i dodaje da je imao priliku da to ismije u uvodu prvog poglavlja). I nastavlja: „Šteta je što u našoj kulturi ne postoji riječ u svakodnevnom jeziku koja bi opisala opozicionara ili barem osobu koja se trudi da razmišlja svojom glavom. (…) Čak mi se ni u mladosti nije dopadalo da me nazivaju ’pobunjenikom’: tu kao da se pokroviteljski insinuira da je ’preispitivanje autoriteta’ samo ’faza’ kroz koju sam prirodno prošao. Upravo suprotno. Bio sam relativno pristojan i kulturan momak, a svoje sam bitke birao više promišljeno nego što sam bio vođen hormonima. Dakle, prilično sam ponosan na to da su mi moje bolje i promišljenije rasprave donijele barem neko poštovanje: poštovanje kojeg bih bio lišen da sam propustio šansu – kako to Francuzi zadovoljno kažu – da držim usta zatvorenim.“

Vrlo često je, završava Hičens, test nečije posvećenosti određenoj stvari upravo volja da osoba ostane fokusirana i „onda kada stvari postanu dosadne, da rizikuje ponavljajući stare argumente ili da odradi još jednu rundu sa neprijateljski raspoloženom ili (što je još gore) ravnodušnom publikom“.

Mislim da ovo posljednje razumije (većina) autora i posjetioca ovog portala, posebno jer nije baš najuzbudljivija stvar na svijetu ponavljati i upozoravati na stare laži koje prijete da postanu istinama i donkihotovski šamarati vjetar. U društvu gdje polomljeni prozori, kako je jednom rekao Čarls Simić, zjape takvi i po trideset godina, svako malo smo u situaciji da nam „pukne film“. Inače, ova fraza o pucanju filma je sasvim anahrona za epohu u kojoj živimo. Filmovi za fotoaparate, kao i klasične sijalice, se sve manje proizvode, ali svijeta kojem puca film i kojem se ne pale lampice šta i kako dalje, sve je više.

Ipak, postoji treća spravica vrijedna pažnje a to je – toplomjer. Odnosno, kako piše Hičens, iako su određeni argumenti stari, oni ipak imaju tu moć da čovjeka učine mladim. I dodaje da nekad poželi da sa sobom nosi rektalni toplomjer, s kojim bi mogao da provjeri je li postao stari prdonja („an old fart.“). Ovo je dobro imati na umu, posebno jer u ovom dijelu svijeta barem obični toplomjer nije skup.

Peščanik.net, 14.05.2011.