What’s Hecuba to him, or he to Hecuba,
That he should weep for her?
Hamlet, II, 2

Samo djeca i odrasli koji su infantilni misle da je sve što vide na tv-ekranu tačno. Isti mogu da misle da imaju posebnu vezu sa javnim ličnostima koje nikada nisu sreli.

Znam tačno kad sam se prestala bojati filmskih horora. To je bilo 90-ih zbog, je li, opštepoznatih istorijskih okolnosti.

U travničkoj videoteci Palma je krajem 80-ih bila impresivna kolekcija turskih filmova, ali i sasvim solidan izbor horora. Principom 3+1 gratis, brat i ja smo odgledali sve dijelove Strave u ulici brijestova, zatim Petak 13 te čak pola sata Zle krvi. Robert Ingland je ime koje mi i danas izaziva jezu.Vlasnik Palme je bio simpatičan tamnoputi lik s neobičnim i malo smiješnim akcentom, nešto kao Herkul Poaro. No njegova dalja karijera nije nimalo smiješna. Iza rata je uspješno proširio svoj biznis i danas se u gradu mogu vidjeti Palmine trgovine sa frižiderima, mikserima i masažerima za noge. Iznad jedne od tih radnji je i čajdžinica u kojoj se puše nargile s aromom jabuke, kajsije, višnje.

Sredinom 2005. godine, Abuladhim Maktouf, biznismen, vlasnik firme Palma i „bh državljanin iračkog porijekla“ je optužen za ratne zločine. Kako se navodi u optužnici, Maktouf je za vrijeme oružanog sukoba u srednjoj Bosni „nezakonito hapsio, zatvarao i uzimao taoce“. Zajedno sa odredom El-Mudžahid, 18. oktobra 1993. je oteo pet civila hrvatske i srpske nacionalnosti pri čemu je jedan od njih u toku te operacije ubijen.

Ova „paravojna formacija“ je, po iskazima svjedoka, bila poznata po svojoj originalnosti pa su svoje žrtve tjerali da, između ostalog, ljube odsječene glave drugih zatvorenika. Prijateljici je zajednički poznanik, koji je sve to preživio za dlaku, pričao detalje ovog pseudosamurajskog obreda.

Presudom žalbenog vijeća 4. aprila 2006. godine Abduladhim Maktouf, vlasnik predratne videoteke Palma je proglašen krivim za navedeno kazneno djelo i pravomoćno osuđen na pet godina zatvora. Kuhinje po gradu će dugo da krasi takozvana bijela tehnika koju je on uvezao.

Čovjek koji je iznajmljivao horore maloj djeci je, dakle, i sam postao jednim od junaka u takvom scenariju.

A šta je sa poznatim osobama, bez obzira iz kojih struktura one dolazile?

Svakako da njihov status selebritija i osoba od globalnog interesa javnosti čovjeku nekako ograničava empatiju. I izaziva određenu dozu skepse.

Kenediju se srušio avion? Što nije išao pješke.

Ejmi Vajnhaus ukomirana na stejdžu? Pa sigurno nije od anemije.

Stivenu Hokingu ukrali invalidska kolica? Porše će mu, ako poželi, dizajnirat nova.

Ali, Kristofer Hičens?

Kada sam postala svjesna da je Kristofer Hičens zaista umro, bio je to prvi put da sam se rasplakala zbog smrti osobe iz javnog života. Ukratko, za mene je Hičens značio, prvo loš pa zatim dobar uticaj, da bi potom eskalirao u privatno i profesionalno nezaobilaznu referencu. A to podrazumijeva i poštovanje čitave konstelacije autora i publikacija, od Vajlda do Vanity Fairea.

U novom predgovoru za svoju autobiografiju Hitch-22, o kojoj sam ranije pisala, Hičens je ismijavao nekrologe, svjestan da njegovih sigurno ima već na lageru. Kao moto je naveo i Džojsa koji je napisao Read your own obituary notice; they say you live longer. Gives you a second wind. New lease of life.

No ironija ne isključuje zbilju i to što se smijemo smrti i bolesti u lice ne znači da smo imuni na njih.

Svoj uvod za Penguinovo izdanje knjige Crno janje, sivi soko Rebeke Vest iz 2007. Hičens počinje osvrtom na Andrićev roman Na Drini ćuprija i ovaj kraj svijeta naziva svojevrsnom Atlantidom. No ima tu još naziva koji su čak i zgodniji.

Na jednom mjestu on za Rebeku Vest kaže da, iako je njen put po Balkanu hrabar i donkihotovski čin, a njeni stavovi paradoksalni, ipak se nije opustila toliko da upotrebi riječ – „vukojebina“. Vukojebina se, pojašnjava Hičens odnosi „ne na seksualni život ljudi već životinja. Vukojebina – koja se koristi da opiše udaljeno, jalovo ili nedostupno mjesto – doslovno znači vučje jebalište (woolf-fuck) ili, tačnije, ono mjesto gdje vukovi idu da kopuliraju.“

Uz opasku da bi ovaj termin i njegove implikacije Rebeku Vest nesumnjivo dojmile, Hičens dodaje da se izraz – prikladan za prikaz Crne Gore u knjizi Zemlja bez pravde Milovana Đilasa – lako može iskoristiti da se „njime opiše mjesto koje je generalno, da tako kažem, sjebano. Ovo je najuobičajeniji utisak o Balkanu, kako sada, tako i nekada, i Vest je smatrala da je njena zadaća da razotkrije i da nahvali dostojanstvo i kulturu koja je bila u suprotnosti sa ovom predstavom.“

To što u našoj šarmantnoj „vukojebini“ postoji penetracija interneta od 51.76%, odnosno, to što ukupan broj Internet korisnika na Balkanu iznosi 10.442.000 (izvor Huge Media), tu „vukojebinu“ ne čini ništa manje udaljenijom i jalovijom.

Tako da sada, dok žalim za Hičensom, vjerovatno isto tako žalim i nad sudbinom prostora kojem je on posvetio svoje vrijeme i tekstove i, još važnije, nije baratao klišejima i pehrizio se nad zavađenom braćom Srbima, Hrvatima i Bošnjacima.

Ipak, ako i jesam sentimentalna, zbog toga mi nije iscurio mozak i ako negdje pročitam da je Kristofer Hičens „otišao“, mislim da ću se ispovraćat. S druge strane, moram da spomenem i to da, kada sam u jednim dnevnim novinama svojevremeno pročitala da je Hičens smrtno bolestan, moja prva pomisao je bila Samo da ne počne vjerovat u boga!

Tako je to, za jednu osobu je novinska vijest pitanje života i smrti a za drugu stvar principa…

Hičensov odnos prema vlastitoj bolesti je za mene lično bio jednako predmet fascinacije kao i njegovi tekstovi. A to mislim kao neko ko potiče iz kulture čiji je jedan od principa suočavanja sa problemima sublimacija i guranje stvari pod tepih. Negovorenje, bilo o bračnim problemima, bilo o bolestima, za posljedicu ima da i najbezazlenije stvari dobijaju karakteristike epskih razmjera. Generalno je mišljenje da stari i bolesni u ovom dijelu svijeta ne trebaju da izlaze a kamoli da se slikaju. I još nakon hemoterapije. (Takođe, tanka je granica između ne-skrivanja u bolesti i egzibicionizma, kao u slučaju američke režiserke Barbare Hamer.)

Nešto od ovoga me je okupiralo u srijedu dok sam sjedila na odjelu za onkologiju – srećom, samo kao pratnja.

Prostorija ispred aparata za zračenje i hemoterapiju je bila ispunjena ljudima svih godina, društvenog sloja i porijekla, što samo dodatno ukazuje na to da je rak the great equilizer.

Neki su vrijeme do svog termina kratili čitanjem knjiga, neki razgovorom o čudotvornom djelovanju sjemenki lana a neki su piljili u plazmu – ne keks, već televizor – iznad naših glava. Većina ih je preplašeno iščekivala dolazak tehničara kojem će da predaju karton s datumima terapija.

U jednom trenutku sa televizora se začula Lenonova Imagine.

Šta ono kaže Lenon? Zamisli da nema raja, pakla, zamisli da nema zemalja i granica…

Čuti ovu najateističkiju od pjesama na odjelu za onkologiju je, iz moje perspektive, bila najprirodnija moguća stvar.

Kao u knjižari City Lights u San Francisku vidjeti Lorensa Ferlingetija ili kao piti vode kad si žedna.

Ali dok je za mene Imagine, dakle, jedini mogući saundtrek za onkologiju, za neke je to, međutim, samo pjesma.

Isto je i sa Hičensom – dok je za neke on bio samo ime i slika na ekranu ili papiru, za druge su njegovi tekstovi bili jedini mogući način kako se može tumačiti (a)teizam (od deset lektora, devet će ih bog u naslovu njegove knjige u tekstu prepraviti u riječ sa velikim slovom), demokratija, totalitarizmi i horori 20. i 21. vijeka.

Da nije bilo ovog posljednjeg đavoljeg advokata, baš bi me boljelo dupe za slučaj jednog Maktoufa koji danas, rehabilitovan, vjerovatno nikoga ne zanima.

Ali ono što, na kraju krajeva, ne mogu da zamislim jeste svijet bez ljudi kao što je Ričard Dokins, čiji je briljantni citat iz Unweaving the Rainbow Hičens stavio kao moto svojih memoara:

“Mi ćemo umreti i to nas čini srećnicima. Većina ljudi nikada neće umreti, jer nikada neće biti rođena. Broj potencijalnih ljudi koji bi mogli biti na mom mestu i koji nikada neće ugledati svetlost dana premašuje broj zrna saharskog peska. (…) U čeljustima ove zapanjujuće verovatnoće našli smo se ti i ja, u svoj svojoj običnosti.”

/We are going to die and that makes us the lucky ones. Most people are never going to die because they are never going to be born. The potential people who could have been here in my place but who will in fact never see the light of day outnumber the sands grain of the Sahara. (…) In the teeth of these stupefying odds it is you and I, in our ordinariness, that are here./

A to vrijedi čak i u vukojebini.

Peščanik.net, 17.12.2011.