Kavurma

Ja bi sve njih da premeste prugu
pola metra ulevo
ja bi sve njih da jedu kavurmu
i da krune kukuruz
ja bi sve njih na jedan brod
pa marš u pizdu materinu
Milena Marković, Čija nana crnu vunu prede

Kavurma su ovčije iznutrice koje se u novije vrijeme po mesnicama prodaju u obliku masnjikave kocke. Kavurmu u ishrani upotrebljavaju šire narodne mase jer je jeftina. No kavurma je holesterolska bomba i kavurma smrdi.

Film Srđana Dragojevića Parada (2011) je kavurma.

Namijenjena je širokim narodnim masama i, kao i kavurma u mesnici, Parada će imati svoje mjesto u izlogu regionalne kinematografije. Nažalost.

Parada je holesterolska i antiestetska bomba za individuu koja nastoji da živi intelektualno zdravim životom, da misli svojom glavom, da katkad nešto pogleda i pročita, da zna šta treba da ne gleda i ne čita.

Paradu gledaju i gledaće je mnogi, kao što mnogi i jedu kavurmu jer nemaju para ni energije za pravo meso.

Pri tome, kavurma nema svoje mjesto na svečarskim stolovima jer je sramotno i neprilično dati je gostima.

Tako je i Parada sramotan i uvredljiv film.

Tragikomedija, kako je zvanično okarakterisana, je film koji je ni sasvim tragičan ni sasvim komičan. Pri tome je još i pretenciozna tragikomedija, što se vidi u prvim minutama ove sluzave priče.

Režiser i idejni tvorac filma se zaista potrudio da u promociji te, konačno, odabirom same tematike filma, iskaže svoju privrženost ljudskim pravima i tendencijama Evropske unije. Ova je olimpska pravičnost već na početku evidentna kroz etimološko objašnjenje riječi: četnik, balija, ustaša – koje se međusobno mrze – i peder, kojeg, biće, mrze svi. Iste će kategorije biti lajtmotiv filma, a njeni personifikatori glavni junaci.

Zaplet je, kako je do sada već poznato, kombinacija bizarne inverzije o homofobima koji štite pedere, priče o lokalnom kriminalcu s dušom i kvazi-društvene satire o lokalnim bajama i nacistima u čemu je Dragojević pokušao da podžoni Šišanje Stevana Filipovića.

Ovoliko klišeja na filmu nije viđeno još od… pa, još od Dragojevićevih ranijih filmova. U Paradi, dakle, ima mnogo pištolja, svi se na njih furaju: i gangsteri, i sponzoruše koje nose tigrasto, i majka narkomanka od nacista koja po defaultu još uvijek voli muškarca koji ju je ostavio.

Ima i jedna lezbejka u filmu. Zanima li vas kako izgleda? Kao vlažni san alfa-mužjaka kakav je, recimo, Limun: plava je, zgodna, trepće okicama, urbana je, fino pleše i u filmu ima desetak rečenica.

No narativni trigger čak i nije loš. Kriminalcu Limunu (Nikola Kojo) ustrijele psa kojeg on potom uspaničeno dovozi u veterinarsku ordinaciju gdje ga – pod pretnjom pomenutim pištoljem – spašava doktor Radmilo (Miloš Samolov). Ipak, u ovoj pseudo-gajričijevskoj priči već u roku od osam minuta saznajemo ko je kome šta u filmu, na kojim je klišejima baziran i zašto je film snimljen (zbog para, što se može shvatiti u najširem mogućem smislu).

Radmilov partner Mirko (Miloš Jeftić) je wedding-planer i njegova mušterija je Limunova djevojka Biserka (Hristina Popović), koja je uspješan spoj streetwise kučke i romantične žene. No nije Limunov jedini problem svadba i njena organizacija: sa sinom, inače istaknutim skinsom, ima napet odnos što je skoro pa arhetipski (patrijarhalni) obrazac odnosa između oca i sina.

No preglumljivanje čak i od strane dobrih glumaca, kao što je Hristina Popović, zbunjuje jer Parada nit je holivudski kemp kao Tarantino – za što treba ipak delikatan humor, niti je Parada balkanska crno-humorna drama u stilu Slobodana Šijana – za što treba dara. Dragan Nikolić je najjača karika, ali čovjek neodoljivo liči na mog starog pa sam tu možda pristrasna.

Ali, ako bi se Dragojevićevi tripovi i mogli preživjeti uz nadu da se prvi (filmski gej) mačići bacaju u vodu, teško se guta kolateralna šteta.

A kolateralna šteta je šovinizam i nacionalizam teške kategorije koji je na neobičan način našao svoje mjesto, kako u bioskopima, tako i u fondovima Evropske unije i stranih ambasada koje su finansijski podržale Dragojevićev film.

Dakle, da razriješimo pitanje žanra – ovo nije film, ovo je vic: kriminalac Srbin brani pedere uz pomoć svojih prijatelja Hrvata (a.k.a. četnik), Muslimana (a.k.a. balija) te Albanca (a.k.a.Šiptara). Tu su i, vjerovali ili ne, Crnogorac, i on ima zlatan lanac oko vrata i rospiju od žene, te Sandžaklija (Saša Petrović) kojem u filmu nešto fali, najvjerovatnije hromozoma.

Hrvat, dakle, izgleda ko maskota s Eva sardina (Goran Navojec), musliman (Dejan Aćimović) ko ovaj sad što je pucao po američkoj ambasadi u Sarajevu, samo stariji, a Šiptar (Toni Mihajlovski), naravno, smiješno priča i nosi tradicionalnu albansku kapu keče. Pri tome Azem gaji orlove za krijumčarenje ilegalnih supstanci koje prodaje međunarodnim mirovnim snagama. Klišejima i simplifikaciji nigdje kraja: na prelasku granice sa BiH u mjestu zvanom „Izachich“ Dragojevićeva družba (u daljem tekstu DD) nailazi jedino na vojne transportere i džamije, a ni Kosovo ne izgleda ništa šarmantnije. Po dolasku u Hrvatsku, DD dočekuju babe koje im prepoznatljivim pokretom ruke išarete da će bit zaklani. Tu je i kratki pseudodokumentaristički, skoro čarličaplinovski insert o vječnoj love/hate između Srba i Hrvata koji ni u najdramatičnijim okolnostima ne gube ljudskost i smisao za humor. Tako kroz Limunov flešbek vidimo kako je usred puškaranja svom Hrvatu umjesto bombe dobacio kolut toalet papira. Režiser koji u ovakvim trenucima očekuje bilo empatiju ili razumijevanje geopolitičke situacije u bizarnom (realističnom?) kontekstu je jedna vrlo specifična pojava u filmskom svijetu.

Nakon što se ispile iz Dogvila tj. Zaostraoga, prilikom ulaska u Beograd Limun četniku i baliji objašnjava mit koji je svojevremeno pratio njihovog saputnika Albanca kad je došao u glavni Grad: nakon što se zaposlio u zoološkom vrtu, zebra je dobila triper jer su pored njene guzice našli filtere Jugoslavije.

Na premijeri su, to je bilo na TV Prvoj, bile mnoge ličnost iz javnog i kulturnog života Srbije i prije projekcije ih je nahvatalo da kažu koju o samom filmu. Komentari su se svodili uglavnom na to da su došli-da-podrže-ideju-liberalne-Srbije-ali-da-su-svjesni-da-ista-nije-spremna-na-ovakvo-umjetničko-ostvarenje.

Ovaj nedvosmisleni Dragojevićev vic u vicu o Albancu koji kara zebru i zarazi je triperom je značajnija poruka filma od, u šećernu melasu obavijene priče o toleranciji.

Hello Kitty na privjesku za ključeve? Homofob koji uči homoseksualca da pije viski sa spuštenim malim prstom!? Musliman, Hrvat, Albanac i Srbin koji bratski brane homoseksualce?

Prinesite plastične kese iz Višnjica dućana.

U ovoj horor-treš verziji koja je spoj Čarobnjaka iz Oza i filma Glup, gluplji, malecki automobil ružičaste boje, s kojeg se začudo niko nije sjetio da izbriše uvredljive grafite, na kraju jedva može da primi likove jednodimenzionalne ko list papira. Ako i jesu nekad ratovali jedni protiv drugih, to nije razlog da ih ne udruži profit (Limun svojim drugarima obećava velike novce za objezbjeđenje Prajda), a sveopšte veselje kulminira idiotskim scenama gdje zgurani u pomenuti pink autić DD pjeva hit Južnog vetra Ne može nam niko ništa jači smo od subine…

Sada upozorenje, jer slijedi spoiler: ova Liga izvanrednih džentlmena se na kraju – zbog idealizma a ne para – sukobljava sa zlim vukom, a to su skinsi pri čemu dobiju po nosu, ali DD su sebi pravednički još draži zbog toga.

Film ima i patetičan kraj kakav se viđa još jedino u turskim sapunicama: pretučen na Prajdu od strane policije, zgodni peder umire (na bijelom kovčegu je njegov portret u stilu Brune koji ubija svako potencijalno suosjećanje kod gledaoca). Ne, to nije kemp – za kemp treba koliko stil, toliko i samosvjesan humor, odnosno, autoironija. U finalu (proročkih „godinu dana kasnije“), dakle, Radmilo hoda ulicama grada i pored njega je, ni više ni manje nego Limun koji je shvatio da su i pederi ljudi. Radmilo prosipa pepeo u zrak, a kese iz Višnjice mogu da prime sadržaj iz napaćenih gangstera.

(Posebna je poslastica odjavna špica, gdje se režiser zahvaljuje onima koji su mu dali podršku i zavaljuje ga onima koji to nisu učinili.)

Naravno da je prvi regionalni film s gej tematikom mogao biti bolji i za to je postojala vrlo prosta formula: da ga ne radi Srđan Dragojević. Ali kako stvari ne funkcionišu tako, s obzirom da se svako umjetnički izražava kako je njemu ili njoj volja, lopta se može prebaciti i na drugi teren i zapitati se zašto se prije ovog čovjeka niko drugi nije dosjetio, kopao i prokopao svoje i napravio jedan pošten film o balkanskoj gej populaciji? Pretjerano je bilo očekivati Planinu Broukbek Ang Lija ili Kids are all right, ali nešto daleko manje uspješno bi moglo proći.

No u bioskopu kod Bulevara su se mnogi smijali, najviše oni sportisti kojima je bilo i najneprijatnije. Neki su, prema vlastitom priznanju, i zaplakali a neki su pederima opsovali, možda ne baš majku, ali su poželjeli da im je daleka kuća.

Osoba s kojom sam gledala film je rekla da se cijelo vrijeme trajanja filma Parada osjećala kao da je neko podjebava. Vjerujem da će se mnogi kojima je ova tematika bliska, ako i pogledaju film, osjećati upravo ovako ili još gore. To je situacija kao kada na žurki, recimo, neko ko je deklarisani kreten slaže da mu je omiljena pjesma Voli te tvoja zver a ti znaš da laže, da je za tu pjesmu čuo faktički prekjuče, ali je nanjušio da je u momentu kul reći da je ta pjesma dobra i da je voli. Metafora je prešla u stvarnost, pa mi se zbog Parade, zapravo i to desilo, jer na samom početku istotetovirani Limun pun ožiljaka pjeva upravo pomenutu pjesmu, neobičan jedan mix zapravo.

No jednako problematično kao i spominjanje Šiptara, zebre i Jugoslavije (cigareta) u istoj rečenici jeste sama persona Limuna koji je ovde kriminalac s dušom. Nimalo ne iznenađuje da takav borderline karakter ima sindrom boga, pa na taj način i odlučuje o životu i smrti ne samo svoje kriminalne niše već i gej zajednice. Konačno, ovo nije film o dobrom pederu, već o dobrom kriminalcu.

Iako je u pitanju televizijski lik, uzmimo za primjer Tonija Soprana – on je takođe kriminalac koji ima sindrom boga, homofob je i šovinista. No razlika između Limuna Srđana Dragojevića i Tonija Soprana Dejvida Čejsa je razlika između privida punoće i punoće, umjetnosti kojoj je u podtekstu predumišljaj i umjetnosti kojoj je motivacija sama umjetnost, a tu je konačno i razlika između talenta za građenje tabloidnih i talenta za građenje psihološki kompleksnih likova.

Ko što bi nacistički simpatizer možda poštedio život svog knjigovođe Jevreja ako bi mu pomogao da zaobiđe porez, tako i Limun u Radmilu vidi ljudski potencijal ne larpurlartistički, zato što je osoba ili jer je dobra osoba, već nakon što se Radmilo pokaže korisnim i oždrebi Rokovo magare.

Kao imperator u filmu Gladijator Ridlija Skota, dok su pogledi svih u areni upereni u njega, Limun u pseudo-epifanijskoj sceni daje thumbs-up da Radmilo živi. Jer se pokazao korisnim. Prisutnima je skinuo tovar s leđa nakon što je pomogao da se rodi tovar.

(Vrijedi navesti scenu iz Gladijatora kada se prefrigani trgovac, držeći poslovnog partnera za jaja, žali da je prevaren: „One žirafe koje si mi prodao neće da se pare. Samo hodaju, jedu i ne pare se. Prodao si mi… queer žirafe. Vrati mi moje pare.“)

Ako je ranije vrijedilo da je jedini dobar peder mrtav peder, u Paradi dolazimo do zaključka da je jedini dobar peder koristan peder. Tako i Radmilov partner ima priliku da iskupi svoju jadnu egzistenciju, jer će se Limunu odužiti tako što će mu isplanirati vjenčanje.

No šta je s onim gejevima koji su bez posla, koji nemaju džetseterske funkcije u društvu, s onima koji su nevidljivi i, na kraju krajeva, nekorisni kako za Limuna, tako za društvo? Da li bi oni dobili priliku da s Limunom, ili s onima koje on predstavlja, sjednu na rub bazena i popiju viski?

Pa će Limun Radmilu reći: „Dobar si ti. Sad si izlečen.“

Izlečen od čega?! Zbog ove je replike, Prajd na kraju Parade Pirova pobjeda.

Peščanik.net, 10.11.2011.