Do decembra 2009. broj korisnika interneta u Egiptu je bio 17 miliona, što je 22% od ukupne populacije zemlje koja ima 80 miliona stanovnika. Kao što je poznato, onlajn novinarstvo je bilo značajan faktor u generisanju političkih promjena u Egiptu i, shodno tome, i nezavisni printani mediji su aktivno učestvovali u praćenju aktivnosti Muhameda ElBaradeja koji 2010. formirao opozicijsku i pro-demokratsku NAC (National Asociation for Change). Interes javnosti je povećan naročito kada je ElBaradej lansirao kampanju za prikupljanje milion potpisa, onlajn i uživo, za podršku konstitucionalnoj reformi. Početkom 2011. Godine, ElBaradej je za javnost potvrdio da je njegovom kampanjom do kraja 2010. prikupljen taj milion potpisa za podršku ustavnim reformama uglavnom putem interneta.
Nego, pustimo sad ElBaradeja, da vidimo šta je sa tim milionom. Za zemlju veličine Egipta – koji ponavljam, ima 80 miliona ljudi – skupiti toliko potpisa je sasvim na mjestu.
Nedavno samo saznali da inicijativa Rekom-a da u roku od nekoliko mjeseci skupi milion potpisa na prostoru bivše Jugoslavije nije uspjela. Ako uporedimo ove cifre, ideja o skupljanju milion potpisa na prostoru bivše Jugoslavije koja je po zvaničnim ciframa imala 22 miliona stanovnika se zaista čini pretencioznom. Pri tome, kao u onom vicu u kojem veterinar dođe kod doktora medicine i na njegovo pitanje šta ga muči, veterinar mu odgovori Lako je tako!, neko takođe sada može da dobaci lako je sada komentarisati inicijativu Rekoma.
Međutim, radi se upravo o tome da sami projekat itekako ima smisla, samo pada na nekim detaljima. Kao ovaj milion.
Naravno, milion je zavodljiva cifra. Jedan od globalno najpopularnijih kvizova poziva ljude upravo da budu milioneri tako što će da sjednu na vruću stolicu i eventualno odgovore na 15 pitanja.
Nemam nijednog prijatelja ili prijateljicu milionera, ali pretpostavljam da takvi ljudi pamte trenutak kada su dosegli svoj prvi milion. Kad ne može u životu, može u fikciji, i u tom smislu može poslužiti Andrićeva junakinja, stanarka beogradske ulice (indikativnog imena) Stiška 16a koja se postepeno povlači u „tvrđavu koja se zove milion.“ Odnosno, piše Andrić: „jedino što Gospođica čita su putopisi i novine (prvo, zbog toga što pišu o otkrićima blaga, a drugo zbog vijesti s berze). Tako će jednom u štampi pročitati da je neki američki milijarder rekao „Treba steći prvi milion; posle sve ide lako. A samo onaj nije milionar koji to neće da bude. Treba hteti. U tome je sve.“
Gospođica opsesivno počinje da štedi i mašta o svom milionu a pored ljudi iz svoje okoline prolazi kao pored „pokojnika,“ milion joj je u svakoj prilici na umu. No, štednja i ulaganja baš i ne idu kako je zamislila, djelomično zbog okolnosti a dijelom zbog njenih – kako kaže Andrić – „srednjih, ženskih i kukavičkih rešenja.“
O tome da li su „ženska rešenja“ jednaka „kukavičkim“ bi se, naravno, dalo raspravljati, no ovaj pasus iz Andrićevog romana generalno može biti zanimljiv i u smislu intenziteta fiksacije na milion.
Kao što je Rajka Radaković (a.k.a. Gospođica) fiksirana na svoj milion u ekonomskom smislu, može se reći i da je i u Rekomu postojala fiksacija na milion u čisto impresionističkom smislu, bez objektivnog promišljanja o tome da li je cifra od milion potpisa realna, odnosno, nerealna imajući u vidu prostor koji je nekad brojao 22 miliona stanovnika. Drugim riječima, ima li smisla ovaj nesumnjivo značajni projekat – koji jeste, ali istovremeno i treba biti idealističan da bi uspio – utemeljiti na prikupljanju čitavih milion potpisa? Šta fali cifri od 500 hiljada potpisa, ili samo 50 hiljada?
Idealizam Rekoma je ujedno njegova i najbolja i najgora osobina. Neki od najznačajnih ljudskih poduhvata su nastali iz idealizma ljudi s vizijom i željom za promjenama, promjenama kojih smo svi mi što živimo na prostoru bivše Jugoslavije tako željni.
Međutim, očigledno da je u Rekomovoj kampanji (bilo) potrebno više od poletnih volontera po ulicama, više od stikera po autobuskim stanicama većih gradova, više od prepoznatljivih lica u medijima i više od entuzijazma. Ovdje, u ovom dijelu svijeta, uvijek treba više nego drugdje. Ne kažem da je Rekomova kampanja elitistička, ali šta je s ljudima koji nemaju pristup internetu, koji ne gledaju i nisu u prilici da prate udarne političke emisije, šta je s ljudima koji jedva čekaju upravo jednu takvu inicijativu, onima koji bi bili voljni da na neki način doprinesu ovoj kampanji za pomirenje ali koji nisu bili ni svjesni da ona postoji i traje (i to samo par mjeseci!). Kako do njih doći? Pa, naravno, na najstaromodniji mogući način, pješke. Rešenja Rekomova ni u kom slučaju nisu kukavička – naprotiv! – ali jesu srednja.
Ovaj tekst je djelomično nastao u autobusu na relaciji Sarajevo-Travnik, i ono što je indikativno jeste da se na ekranima u vozilu tokom vožnje vrtio nekadašnji regionalni treš Hajde da se volimo. (I to sa sinhronizacijom na slovenački.) Pri tome, samo prije koji mjesec, u jednom drugom autobusu, onom od Beograda do Subotice, vozač je pustio isti film. Istina, možda ne isti dio, ali definitvno iz istog famoznog i svojevremeno u Jugoslaviji popularnog serijala.
Put u oba slučaja traje skoro dva sata i ne sjećam se da se ijednom neko pobunio što se u prevozu javnog saobraćaja pušta film u kojem sve ima predznak yu.
Države koje su nastale raspadom te Jugoslavije su dobar dio svoje političke aktivnosti podredile tome da se emancipuju od tog atributa jugoslovenski, da izgrade svoje nacionalne identitete i, drugim riječima, da institucionalizuju svoje kolektivne jadnoće.
Kao što smo se na težak način uvjerili, etnička homogenost ne donosi sreću i veselje. Pa zašto onda Rekom nije skupio milion potpisa? Kao što rekoh, milion je možda nerealna cifra, ali kad se sve sabere, uvjerena sam da nije isključeno da se u ovom regionalnom, kako je napisao Časlav Miloš, turniru grbavaca, njegovi učesnici ipak na sebi svojstven način – vole. I da je vrijeme, a na šta je ukazao i podsjetio Rekom, da se ta volja za prevazilaženjem stereotipa i animoziteta konačno i demonstrira.
Peščanik.net, 12.07.2011.
