Happy day, when, all appetites controlled, all poisons subdued, all matter subjected, mind, all conquering mind, shall live and move the monarch of the world. Glorious consummation! Hail fall of Fury! Reign of Reason, all hail!
Abraham Lincoln, 1842.

Tri sam knjige ponijela u Ameriku. Prva je autobiografija Christophera Hitchensa Hitch22. Druga je najmanja zbirka priča Davida Sedarisa koju sam kupila u Varšavi i tako ga zavoljela. Treća je knjiga I drugi su pjevali o ratu još jednog autora kojeg sam zavoljela mnogo, mnogo ranije a to je Muharem Bazdulj. U kofer sam stavila i par vlastitih knjiga naravno, ali to ne računam u ovu listu. Također, Andrića nisam uzela jer njega nosim u sebi.

Prebacivala sam ove knjige od Zapadne do Istočne obale, iz jedne vremenske zone u drugu, od kampusa, preko hotela, od jednog do drugog stana. Naravno, nedostajala mi je i još mi fali moja biblioteka iz Sarajeva, kako iz praktičnih razloga, tako i kao mjesto gdje mogu da odmorim pogled: moja Meka u trenucima čemera.

S jeseni sam otkrila knjižaru Kramer u Dupont Circleu koja je ona drugačija od ostalih knjižara u gradu: očigledno da je knjige birala živa osoba a ne kompjuter, osoblje se ne libi da vam srdačno preporuči naslov koji im se dopada, a u stražnjem je dijelu cafe čija je akustična muzika petkom komplementarna evropskoj atmosferi Kramera. Odmah sam pronašla posljednju knjigu Juliana Barnesa sa potpisom i roman posvećen Hitchensu koji je napisao njegov prijatelj Ian McEwan.

Mislila sam da se dobro nosim sa mojom fantomskom bibliotekom, sve dok u dijelu knjižare koji vodi prema cafeu nisam vidjea Hitchensove sabrane eseje Arguably, isto izdanje koje i ja imam a koje sam, kada je objavljeno, tražila od prijateljice da mi pošalje iz New Yorka. Znam gdje mi je knjiga stajala u kući i znam šta je bilo podvučeno. Ovako, posmatrajući novu knjigu, imala sam dojam kao da sam srela osobu koju dobro poznajem, sa kojom sam provela neke divne trenutke, ali koja se mene više ne sjeća.

Nakon što sam shvatila da mogu da slušam samo dva predavanja na Univerzitetu Maryland, počela sam pažljivu selekciju, što je bio uzbudljiv ali nimalo lak zadatak jer sam od preko 500 kurseva trebala da odaberem one čiji mi sadržaj, profesor i termin odgovara do u detalj. Prvo predavanje na koje sam otišla u zgradu Tydings bilo je ono pod nazivom “Šta roman čini.” Otišla sam bez uobičajene prethodne pripreme o profesoru i sadržaju kursa jer je to bio period kada sam tražila stan.

Prije nego što ovaj u kojem sada živim u Silver Springu nije bio slobodan, preko odličnog websitea Airbnb.com (isti sam koristila i u Los Angelesu, a za što imam da zahvalim Srđanu koji se preselio na Terazije i sada ide na časove italijanskog) iznajmila sam stan u kvartu Washingtona koji se zove Columbia Heights. Kada sam u avgustu tu sletjela iz Kalifornije, nisam imala pojma gdje se nalazim, plus što sam imala jetlag manjeg kalibra. Trebalo se, u opakoj akceleraciji, prilagoditi istočnoj obali, nakon utopijske i nestvarne zapadne. Bila je to tranzicija iz škole u profesionalni svijet, iz studentskog doma u stambeni kvart, iz mirnog univerzitetskog grada u glavni grad, tranzicija iz fikcije u stvarnost.

Tako je i odluka da iznajmim stan u Columbia Heights bila kao u filmu S. Frearsa “Karijeristkinje” gdje lik kojeg glumi pokojna K. Carthlidge, važne odluke donosi tako što otvara knjigu sestara Bronte i naslijepo prstom udara po njenim stranicama. Gledala sam lokacije na websiteu i, kako zbog cijene stana, tako i zbog lokacije, odlučila sam se za stan na Columbia Heights. Iste večeri iz privremenog smještaja u hotela u univerzitetskom College Parku kontaktirala sam vlasnika.

Nakon što sam u zgradi Tyding saslušala predavanje Johna Aucharda o engleskom romanu, sišla sam niz amfitetatar da se upoznam i porazgovaram sa predavačem. Razgovarali smo o Henryju Jamesu, što je tema njegovog kursa a što je bila prva stvar koju sam tokom fakulteta naivno i ambiciozno uzela da prevodim. Potom, skoro na rastanku sam ga pitala da li je slučajno poznavao Christophera Hitchensa. Auchard je zastao, pogledao me i rekao: Hitch je bio moj blizak priatelj. Bio sam uz njega na samrtnoj postelji. Ja sam mu potom rekla za one tri knjige koje sam ponijela sa sobom, na što je on rekao da za druga dva autora ne zna, ali da mu se obavezno javim jer želi nešto da mi pošalje. Naredni ponedjeljak sam na mail dobila sken govornika na Hitchensovom memorialu, kome su prisustvovali njegovi prijatelji, ujedno i iznimne javne ličnosti a čitali su odabrane Hitchensove eseje (Peter Schneider je govorio o Bosni). Imala sam pomiješane osjećaje: uzbuđenje zbog takvog kontakta i materijala i, po ko zna koji put, tugu zbog činjenice što Hitchens više nije živ.

Nakon ovoga je prošlo nekoliko sedmica. Ja sam uzela druga dva kursa, jedan na Government & Politics pod nazivom Evropska istorija od kumunizma do Evropske unije kod briljantnog profesora Vladimira Tismanenua, koji me prihvatio ne samo kao Fulbright/Humphrey studenticu, već kao svoju kolegicu, naročito kada smo shvatili da imamo čitav niz zajedničkih prijatelja iz evropskih književnih krugova. Znala sam da propustim važne panele i konferencije u DC-ju da bih jurila do Tydings zgrade da ga čujem i lagala bih da kažem da mi nije laskalo to što se tokom predavanja Vladimir često više oslanjao na mene nego na svog (asistenta) Paola.

Drugi kurs sam imala na Odsjeku za englesku književnost kod eklektične aktivistkinje i teoretičarke Linde Kauffman, porijeklom iz Kalifornije, koja je govorila o odnosu između književnosti, medija i države a koja je prijateljica sa piscima koje ja poznajem iz časopisa New Yorker. Džaba sam se dvoumila, znala sam odmah da ću uzeti njen kurs, jer je velikim dijelom govorila o distopijama (M. Atwood, K. Ishiguro, Don de Lillo) a što je ne tako davno bila tema moje magistarske teze. Kauffman mi je skrenula pažnju na Bookfest koji se svake godine održava na prostoru National Malla i gdje sam imala priliku da vidim i čujem Margaret Atwood. Čitav festival je bio odličan, no teško je reći zašto sam drugi dan od preko sto autora otišla da čujem baš Christophera Buckleya i Davida Finkela, vjerovatno zbog njihovih biografija i knjiga koje su predstavljali. Prvi je bio pisac govora u administraciji Busha starijeg i danas je autor bestselera o DC-ju, drugi je urednik u Washington Postu koji piše odlične istraživačke knjige o veteranima iz Iraka i Afganistana. Nakon čitanja sam prišla da se upoznam i sa Buckleyem i sa Finkelom, ispostavilo se da su obojica bili bliski prijatelji Christophera Hitchensa.

Dva mjeseca kasnije, bio je Kurban-bajram i ja sam u kampusu na klupi iza Tawes zgrade gdje imam predavanja čekala prijatelja iz grupe, mog Egipćanina koji je obećao bajramski ručak takoreći na travi jer je bio prelijep jesenji dan. Nešto ranije sam svratila do mog poštanskog sandučeta u ofisu da uzmem kovertu koju mi je ostavio John Auchard. Prije nekoliko dana mi se javio mailom nakon čega sam mu dala adresu mog Humphrey ureda i skoro zaboravila na to. Dok sam čekala prijatelja, iz torbe sam izvadila žutu kovertu i otvorila je: unutra je bio primerak Times Literary Supplementa. Pomalo zbunjena, počela sam da listam novine, tražeći ni sama ne znam šta, možda neki od Hitchensovih eseja. Našla sam par zanimljivih stvari, ali Hitchensovo ništa i čak sam pomislila da, ili sam prolupala ja ili Auchard. Na susjednoj klupi je sa svojim laptopom sjedio dečko koji je pokušavao da se uloguje na univerzitetski server, fontana je u to vrijeme još radila a lišće na drveću je mamilo da se izvadi kamera i slike postave na facebook. Poslala sam poruku prijatelju gdje se tačno nalazim i počela da razgledam kovertu. Potom sam vidjela markicu sa adresom za pretplatnike. Auchard mi je poslao Hitchensov primjerak TLS-a. Bila sam stoga beskrajno dirnuta ljubaznošću tog čovjeka koji mi je poslao tako važnu stvar i moj doživljaj Washingtona mi učinio još bližim. Kada, naime, izgubiš važnu osobu, sve što je njemu ili njoj pripadalo postaje relikvija. Trebalo mi je nekoliko dana da Auchardu napišem mail i ta je korespondencija jedna od stvari zbog kojih znam da sam na pravom mjestu u Americi. Nakon što sam se to bajramsko popodne sabrala, izvadila sam mobitel i na Google maps potražila adresu sa markice za pretplatnike. Ispostavilo se da je Hitchens živio samo nekoliko blokova od mjesta gdje je bio moj prvi stan u Washingtonu.

Na adresu nisam otišla odmah. Prvo, to je samo zgrada a ja nisam manijak pa da obilazim oko adresa poznatih ljudi koji, pri tome, nisu ni živi. Ipak, Hitchens za mene nije samo poznati pisac koji više nije živ, pa sam tako jednu nedjelju krenula preko četvrti Adams Morgan („latino četvrti gdje se miješaju oni iz Etiopije sa onima iz El Salvadora, ali gdje niko ne dominira“), prošla Grill from Ipanema, srela tamnoputu ženu na čijoj je majici pisalo Proud to be Roma i na kraju pronašla adresu sa pretplatničke markice. Nisam na prvu znala šta da radim, kada sam već došla tu pred njegovu kuću, jednostavnije nego što sam mislila. Bilo mi je neobično da se zgrada bredberijevskih kontura zove Wyoming, pa sam se sjetila Taličnog Toma, od svih stvari. Popravila sam suknju, i zakoračila preko ceste ka luksuznoj zgradi bez posebnih ukrasa na fasadi.

Nije mi običaj da narušavam javni red i mir, posebno ne u Americi, ali sam spontano uhvatila dršku vrata. Naravno, bio je zaključano no nakon par trenutaka pojavila se kućepaziteljica koja me je pustila u lobi zgrade što liči na manji teatar. Šta sad, mislila sam u sebi, ali sam znala istovremeno da nema šanse da se samo okrenem i vratim. Nakon što su se vrata zatvorila za mnom, gospođa me ljubazno pitala da li sam tu stanarka. Ja sam rekla da nisam, već da sam samo u prolazu. Ako je žena mislila da sam malo prolupala, tada to nije pokazala. Potom sam rekla da je tu živio meni važan pisac. Lice joj se istog trena razvedrilo: Mr Hitchens! Rekla je da svima mnogo nedostaje, da je živio na petom spratu gdje njegova supruga i kćerka još uvijek stanuju. Kada je spomenula peti sprat, shvatila sam da je bilo dovoljno. Naravno, Hitchens je napisao čitavu knjigu o sebi, i ujedno odlučio šta je za javnost a šta nije. Peti sprat se nigdje ne spominje, i to s razlogom. Rekla sam kućepaziteljici da sam, da ne komplikujem, sa Univerziteta Maryland, čisto da je uvjerim da nisam tikva bez korjena i dodala da mi je drago da sam tu. Zahvalila sam se ženi na ljubaznosti i napustila zgradu Wyoming.

Istog je trena počela da pada kiša.

Mislila sam da ću pravo kući jer je sa svakim mojim korakom nebo iznad Calorame postajalo sve olovnije. No, nisam mogla tek tako da napustim tu ulicu i mislila sam na Hitcha kojem su obližnji park i niz zgrada bili uobičajeni prizor. Iako je bolest dio njegovog života, mislila sam na zdravog Hitchensa. Njegova je knjiga Mortality bila prva knjiga koju sam uspjela da dovršim nakon smrti moje mame prošle godine; razlika u odnosu spram bolesti ove meni dvije bliske osobe tako je drastično različita ali je ishod, i pored svega, porazno isti. Ono što meni preostaje jeste da u sebi, i van sebe, pomirim ove dvije kulture koje se i sa radostima i sa nesrećama nose svaka na svoj način…

Đavo, hajde da tako kažem, taj mi dan nije dao mira pa sam u zadnji tren ušla u knjižaru u umjetničkom kvartu Adams Morgan, a koju sam sasvim slučajno primijetila. Razgovarala sam sa vlasnicom antikvarnice, Britankom, koja mi je rekla da je Hitch tu često dolazio te da su otkupljivali od njega knjige koje su mu mnogi slali. Dodala je i da je njen suprug često išao kod njega kući gdje su uz čašu viskija razgovarali o književnosti te da su obojica umrli u nekoliko mjeseci razlike.

Nisam, dakle, slutila da ću na drugu godišnjicu Hitchensove smrti biti u Washingtonu. S druge strane, sve je tako normalno, da sam davno prestala da se čudim.

No shvatila sam Hitchensa, Engleza u Americi kako sam sebe naziva, tek kada sam došla u Washington, ali isto tako i efekat koji je njegov prisustvo ovde imalo i još uvijek ima. Desilo se i to da ga u nekim stvarima bolje razumijem, no da se u nekima više ne slažem sa njim. Hitchensa (više) nema u Washingtonu tamo gdje bih očekivala, ali se zato pojavljuje na najneočekivanijim mjestima. Prije tri večeri sam izašla sa čovjekom koji ima doktorat na UCLA, poznaje dobro književnost i radi kao stručnjak za međunarodne odnose za Ministarstvo odbrane, sa subspecijalizacijom za Balkan. Porodična istorija mu je za roman no na kraju sam se s njim, tu u cafeu Washington Posta, u neposrednoj blizini brazilske ambasade, dva sata prepirala zbog i oko Hitchensa, iz razloga koji su previše opštepoznati da bih ih sada ponavljala.

Poglavlje Hitchensove autobiografije Hitch 22 pod nazivom Drugi identitet, knjige o kojoj sam za Peščanik pisala ranije za epigram ima moto stih Walta Whitmana iz Vlati trave (Who are you indeed who would talk or sing to America). Čitala sam ovo poglavlje prije dolaska a čitala sam ga i ovih dana, na godišnjicu njegove smrti. Hitchens, između ostalog, ovde piše o tome kada je u Ameriku prvi put došao sa stipendijom Balliol Univerziteta u dobi od dvadesetak godina, o prelasku iz jednog svijeta u drugi, piše o tome šta je oblikovalo njegov odnos prema ovom kontinentu, o svom prvom oduševljenju Amerikom (Hospitality, easy riding, and easy flying), ali i krajnostima (“ili je premoderna, bez dvoraca i katedrala i smisla za istoriju ili je nedovoljno moderna, sa previše divljine i sirovog u ponašanju), o svom snu da vidi Manhattan, o odnosu između Britanije i Amerike, o Washingtonu u vrijeme kada su oko Union Station i Capitol Hilla još uvijek bili vidljivi tragovi pobuna iz 1968, o Washingtonu u odnosu na New York (To become Washingtonian is to choose a very odd way of becoming an American). Na kraju je u oktobru 1981, s jednim koferom i polovičnom ponudom da piše za The Nation, kupio jednosmjernu kartu, da bi trideset godina kasnije napisao za Ameriku – parafrazirajući Georga Orwella – Iznad svega, moja zemlja. Hitchens postavlja pitanje kako to da je Amerika najkonzervativnije, ali i najliberalnije društvo na zemlji”, ali priznaje “osjećaj slobode koji nikad ranije nije doživio”, a što je nešto sa čime se potpuno slažem.

Dupont Circle metro je stanica na crvenoj liniji ispod Connecticut Avenije i jedna je od najprometnijih u Washingtonu. Na južnom ulazu u metro stanicu u granitni zid koji okružuje pokretne stepenice i ujedno na mjestu gdje se ljudi sastaju i razilaze, uklesani su stihovi Walta Whitmana iz pjesme The Wound Dresser:

Thus in silence in dreams’ projections,
Returning, resuming, I thread my way through the hospitals;
The hurt and wounded I pacify with soothing hand,
I sit by the restless all the dark night – some are so young;
Some suffer so much – I recall the experience sweet and sad…

Bez obzira na koju stranu grada idem, uvijek izlazim na ovom dijelu metro stanice Dupont Circle, čisto da bih, izranjajući iz podzemlja, na kraju uvijek mogla da ugledam Whitmana a, kroz njega, i Hitchensa.

Peščanik.net, 15.12.2013.