Mnogo je stvari koje se mogu zamjeriti Sarajevo Film Festivalu.

Od cijena ulaznica (posebno u odnosu na, recimo, festival Palić gdje su filmovi jednako kvalitetni, ali su projekcije besplatne), amaterstva festivalskog biltena i detalja s prevodima (ove godine je srpski film Beli, Beli svet preveden kao Bijeli, bijeli svijet!), nedostatka ozbiljne festivalske dokumentacije kao što to, opet, ima Palić sve do forsiranog elitizma crvenog tepiha i žurki s pozivnicama.

Ali sve to nekako pada u drugi plan kada su građani i građanke u prilici da pogledaju bugarske, ruske, francuske, egipatske, korejske, italijanske, regionalne i druge sjajne filmove koji se svake godine prikazuju na SFF-u. Simpatično je takođe i kad u Zlatarskoj ulici možeš sresti Šarlot Rempling, u gradskom baru Kevina Spejsija i nabasati na Mikija Rurka pred radnjom sa ćilimima. Za sve to se može zahvaliti radu i trudu ekipe na čelu sa Mirom Purivatrom koja već 18 godina fura svoj film da je (i) Sarajevo relevantna platforma za ovu vrstu umjetnosti.

Ali ono što naprosto upada u oči jeste licemjerje koje je ove godine iskazano u dodjeli počasnog Srca Sarajeva iranskom režiseru Džafaru Panahiju. Ovog su čovjeka, čiji je film Bijeli balon prikazan na prvom SFF-u 1995. godine, u Iranu osudili na šest godina zatvora i dvadeset godina zabrane umjetničkog djelovanja. U obrazloženju na ceremoniji otvaranja SFF-a u Narodnom pozorištu je preneseno i Panahijevo pismo u kojem se, između ostalog, zahvaljuje na nagradi a prisutni su ovo, kako i pristaje, nagradili aplauzom.

U biti je ova dirljiva i kolegijalna odluka sasvim na mjestu.

Ali tu je nešto ipak propušteno. Kao informacija zašto je Panahiju zabranjeno da snima. Možda zato što je iranski državljanin a s Irancima nema zajebancije kad su u pitanju ljudske i umjetničke slobode. Iran je, pri tome, i fundamentalistička država u kojoj je Allahovo slovo iznad zakona.

Tako, dok se s jedne strane osuđuje represivni režim koji ljudima ne da snimaju filmove, s druge strane i Sarajevo Film Festival ide niz dlaku propisima koji se baziraju na istoj literaturi.

Da podsjetim, i ove je godine filmski festival u Sarajevu pomjeren par sedmica ranije zbog predstojećeg ramazana. Da se ne bi uznemiravali vjernici. Hipotetska pretpostavka je valjda da će osjetljivi vjernici na Trgu Suzan Zontag vidjeti Vima Vendersa kako pije Hajneken sa ovdašnjim narodom pa će automatski pasti u bandak; kao da ti vjernici ne mogu na kablovskoj naići na pornić ili vidjet bilbord na kojem se reklamiraju kupaći kostimi. Ako se i bune, neka, nije svijet ugođen da bi se bilo vjernici bilo oni koji ne vjeruju osjećali komforno.

O ovom žongliranju sa terminima SFF-a i ramazana se u medijima pisalo i komentarisalo, a Islamska zajednica je likovala. A za sve one kojima je bog samo idiotska referenca iz rimejka Vendersovog filma koji poručuje da postoji mogućnost da si živ i kad umreš, pomjeranje bilo čega zbog hirova vjerskih zajednica je uvredljivo i naprosto van pameti.

Dakle, kako je to bog čiji su predstavnici u Iranu osudili Džafana Panahija na šest godina zatvora okrutan, dok u Sarajevu se prema hirovima tog istog boga odnosi s poštovanjem? Bog je jedan isto kao i internet, i on dolazi u paketu sa svim svojim mračnim i veselim karakteristikama.

No počasno Srce Sarajeva Džafaru Panahiju je pokušaj uprave SFF-a da se (ostali svijet) podsjeti i uvjeri da građani BiH nisu isti kao oni u Iranu i da naprosto ne razmišljaju kao Iranci.

Potreba da se osudi (iranski) režim koji je Panahija bacio u zindan vjerovatno potiče iz svijesti o tome da i, pored svega, alkohol u Sarajevu teče na sve strane, da žene pokazuju jednaku površinu gole kože kao i bilo gdje u sekularnoj Evropi, i da ljude u BiH ne zatvaraju ako ne misle isto ko reis. Pri tome, kako piše Naomi Klajn, planeta je danas podijeljena između boga tržišta i boga islama i ovaj je čin pokušaj dokazivanja da u SFF-u nisu baš odabrali boga islama. Jesu li odabrali boga tržišta? Pa jesu, ali…

Iduće godine će se SFF vratiti na svoj stari termin u zadnjoj sedmici avgusta. Back to basics, što bi rekla sad već pokojna Ejmi Vajnhaus.

Zbog razlike u lunarnom i solarnom kalendaru proći će još više od 20 godina dok se ramazan ponovo ne poklopi s avgustom i izvornim terminom održavanja SFF-a. Ko živ ko mrtav za dvadeset godina, no da li je preoptimistično nadati se da Islamska zajednica do tada neće imati apsolutno ništa sa utvrđivanjem termina Sarajevo Film Festivala te da generalno neće biti tako osjetljivi?

 
Peščanik.net, 28.07.2011.