Ovo je možda najniža tačka na okupiranim teritorijama: krov kuće porodice Abu Akar u izbegličkom kampu Al Aida nadomak Vitlejema, koji su vojnici Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) zauzeli početkom nedelje. To je ujedno i možda najfantazmagoričnije mesto na okupiranim teritorijama.

Na ovom krovu odigralo se neobično okupljanje: izraelski vojnici pod komandom „majora Jezida“, jedan druski oficir, aktivisti koordinacionog odbora „Narodne borbe“ iz kampa, nekoliko stanara kuće i jedan jevrejsko-američki fotoreporter iz ultra-ortodoksne porodice, koji je došao kao dete da proslavi bar micvu na Zapadnom zidu, kasnije posetio Izrael na Birthright putovanju i donedavno boravio u Al-Aidi iz solidarnosti.

Neverovatan grupni portret: druski oficir, jevrejsko-izraelski vojnici, palestinski aktivisti i jevrejsko-američki fotograf, okupljeni na krovu okupirane kuće u izbegličkom kampu.

Desetine vojnika i policajaca koji su se probijali kroz sokake kampa i preko krovova zgrada zasuti su kamenjem sa ulice. Vojnici su odgovorili mecima, šok bombama i suzavcem. Povremene gromoglasne eksplozije potresale su zgrade, s vremena na vreme bi neki kamen udario u cisternu s vodom na našem krovu.

Ulica ispod nas bila je prekrivena praznim patronama, granatama suzavca, gumenim mecima, „tutu“ čaurama (0,22 inča) i drugom municijom. Vojničke puške, zaprepašćujuće raznovrsnih tipova, postavljene su na improvizovanoj poziciji na krovu, zajedno sa zaštitnom opremom.

Nešto ranije je jedan 12-godišnji dečak, Kaled Saker, ranjen na ulici ispod nas – meštani kažu da je mentalno hendikepiran, vojnici kažu da je u ruci imao kamen. Sada se nalazi u bolnici u obližnjoj Beit Džali, u nozi mu je metak obložen gumom. Dan ranije lakše je ranjen jedan vojnik.

Ali, usred svega ovoga na krovu se odvijao spontani razgovor.

Povela se reč o vojnoj službi majora Jazida u IDF-u, vojsci koja puca na decu kad bacaju kamenje.

„Da li ste vi cionista?“, obrecnula se na Jazida Dijana Alzir iz Ramale, koordinatorka za komunikaciju Narodnog odbora. Da, odgovorio je on, jeste cionista. „Onda bi trebalo da znate da se cionizam zasniva na jevrejskoj državi, i da će i vas proterati“, rekla je ona.

Alzir, militantna i odlučna devojka školovana u Britaniji, nije popuštala. „Šta pomislite kada se pogledate u ogledalu? O čemu razmišljate kad legnete da spavate? Da ste danas pucali na decu? Da ste zauzeli palestinsku kuću? Da li ste zadovoljni sobom? Time što radite? Vi i ovi vaši ste vojna mašina kojoj je rečeno da puca i ubija. Pogledajte šta nosite i kako ste naoružani – a mi smo teroristi?!“

Jazid se nelagodno osmehivao. Pokušao je da bude uljudan i strpljivo odgovorio: „Ne brinite, spavam mirno i savest mi je čista. Barem nemam posla sa Palestinskom samoupravom.“

Aktivista iz kampa, Muntasar Amira, direktor obližnjeg društvenog centra čiji je krov vojska takođe zauzela, kaže da se vojnicima nikad niko nije obraćao ovako kao ovde, na krovu kuće Abu Akara.

Ova nadrealna scena odigravala se drugog dana ozbiljnih nemira u izbegličkom kampu. U noći između četvrtka i petka, mladići su probili rupu u razdvojnoj barijeri koja guši ovaj mali kamp i razdvaja ga od susednog naselja Gilo i ostatka Jerusalima. Rupu u zidu stanovnici kampa nazvali su „Kapija slobode“.

Od tada čuvari Izraela nisu ni oka sklopili: velike vojne i policijske snage ušle su u kamp, dok su izraelski radnici popravljali otvor pomoću velikih mašina.

Ova lokacija, tik do Raheline grobnice i iza luksuznog hotela Interkontinental, već dugo je poprište borbe. Okolne osmatračnice crne su od gara molotovljevih koktela, zidove prekrivaju borbeni grafiti a ulice su zatrpane čaurama. Pre godinu dana pisao sam o jednom dečaku, Salahu Amarinu, koji je ovde ubijen sa osmatračnice.

Parola „Gernika 1936 – Palestina 1948“ ispisana je velikim slovima na razdvojnom zidu, a ogroman „ključ povratka“ visi iznad kapije kampa. Iako je Vitlejem u izvesnoj meri prosperitetan, seme narednog ustanka seje se nadomak grada. Ove nedelje izgledalo je kao da je izbila intifada.

Al Aida nije naoružani kamp kao izbeglički kamp u Dženinu. Ovde je otpor narodni a ne nasilni, koliko god je to moguće, ako ne računamo kamenice i Molotovljeve koktele. Naravno, i samo prisustvo vojnika i policajaca izaziva otpor.

Škola s druge strane zida, koju vodi UNRWA, agencija za izbeglice Ujedinjenih nacija, zatvorena je ove nedelje zbog ovih događaja, kao i društveni centar. Dok smo se približavali otvoru na zidu – u međuvremenu je probijena još jedna rupa – prišla nam je naoružana policajka. „Odlazite“, zarežala je na uvežbanom engleskom, „Odlazite smesta.“

U subotu ujutro, vojnici su ispalili ogromnu količinu suzavca kroz otvor, stvarajući dimnu zavesu iznad kampa.

Vojska je evakuisala trospratnu kuću familije Abu Akar u nedelju. Pre toga je svih 45 ukućana, uključujući i decu, zatvoreno u stanove. Naređenje da napuste zgradu, koja je proglašena zatvorenom vojnom zonom, došlo je u podne.

Osam muškaraca iz zgrade privedeni su u policijsku stanicu u Rahelinoj grobnici i pušteni su tek kasno u noć. Žene i deca su odvedeni kod komšija. Jedan stanar, Dia Abu Akar, ostao je u pritvoru.

„Da li imaju ovlašćenje da uđu u kuću i da je zaplene? Da li se tako ponašaju i u doseljeničkim kućama? Neka barem pokažu nešto napismeno“, kaže Mahmud Džavahara, aktivista iz susednog sela.

Murad Abu Akar, 27-godišnji otac dve devojčice, jedan je od onih privedenih u nedelju. Pušten je u ponoć. Suzavac je prodirao u kuću preko puta, jedna fotelja se zapalila, i ukućani, takođe članovi familije Abu Akar, otišli su dok se situacija ne smiri.

Kad smo mi stigli tog dana, jedan džip je uleteo u susednu ulicu i zaustavio se uz škripu kočnica. Na džipu se nalazio moderni bacač koji može da ispali više granata suzavca istovremeno. Brzo smo prešli ulicu, u strahu da nas ne pogodi kamen, i popeli se na krov kuće Abu Akara, koja je sada pretvorena u vojno uporište.

Vojnici su šetali između kontejnera s vodom. Jedan je zavijao cigaretu. „Gde je kuglica, Openhajmer?“, upitao je jedan vojnik svog druga kada im je još jedna crna kuglica proletela iznad glava. Ljudi su virili kroz prozore na ulici.

„Kakav je osećaj kad držiš pušku?“ upitao je vojnika Amira direktor društvenog centra. „Da li se osećaš kao ljudsko biće?“

Opet se začula pucnjava. Četrnaestogodišnji Muhamed Khaled došao je na krov i pokazao nam ožiljke na stomaku i grudima. Ranjen je ovde pre godinu dana mecima obloženim gumom.

Sve je više vojnika pristizalo na krov. Jedan nas je slikao mobilnim telefonom.

Alzir je pitala majora Jazida da li je čuo za druski pokret prigovarača savesti. „Vi ste Arapin“, napala ga je, „Ne vidite ništa osim svoje puške. Pogledajte nas i pogledajte sebe, pa mi recite ko je terorista.“

Na to je Amira dodao: „Sve staje u jednu reč: okupacija. Nisu potrebne dve reči. Samo jedna. Okupacija. Razmislite o činjenici da ispaljujete suzavac ljudima u kuće. Ja imam bebu kod kuće. To bi moglo da je ubije. Razmislite o tome. Ali niko od vas ne razmišlja. Obučili su vas da ne mislite. Oni neće da vi mislite. To je problem. Naša jedina poruka za vas glasi: razmislite o tome šta radite. O činjenici da i mi imamo i decu i žene i starce, baš kao u Gilu.

Ne treba nam ništa više – samo da počnete da razmišljate. Pogledajte se noću. Zapitajte se zašto ste ovde i zašto vam je potrebno sve ovo oružje. Znate li zašto? Zato što ste okupatori. Vaša vlada vas vodi žedne preko vode. Ispričajte svojim majkama šta radite pa idite i uložite prigovor savesti.“

Major je ovde izgubio strpljenje i naredio je svima da odmah siđu s krova. I to je uradio uljudno.

Vojnici su šetali gore-dole po stepeništu kuće Abu Akara, kao da je njihova.

Izrael, kaže Amira, hoće treću intifadu, ali naoružanu i nasilnu, a ne onakvu kakvu hoće ovdašnji žitelji, narodnu i nenasilnu.

Novi vojnici pristizali su u ulicu, među njima i komandant brigade Etzion, sa metalnim šlemom. Reč „Panteri“ bila mu je izvezena na kragni košulje koja je provirivala ispod pancira.

 
Gideon Levy, Alex Levac, Haaretz, 30.03.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 08.04.2014.

IZRAEL