Raspad Jugoslavije 1991-1999, FAMA
Raspad Jugoslavije 1991-1999, FAMA

Ako sa Balkana tražite samo loše vesti, lako ćete ih naći. Možete pročitati nekoliko narednih redova i preći na nešto drugo. Bosna je ponovo na ivica rata. Kosovska nezavisnost je „totalni promašaj“. Srbi su prepredeni, nepopravljivi nacionalisti, a državom vlada organizovani kriminal. U poslednjih nekoliko godina došao sam do zaključka da ljudi izvan ovog regiona zapravo žele da čuju najgore: žele crno-belu sliku, ali kao i bilo gde drugde, realnost čine različite nijanse sivog. Ne kažem da nakon četrnaest godina od završetka rata i skoro dve godine nakon proglašenja nezavisnosti Kosova ozbiljni problemi ne postoje. Radi se samo o tome da u mnogim segmentima stvari ne stoje tako loše kako se obično misli.

Evo malog primera. Pre nekoliko nedelja u Briselu je održan sastanak zvaničnika EU sa ministrima unutrašnjih poslova iz zapadnobalkanskog regiona. Pre nego što je sastanak počeo, srpski ministar Ivica Dačić odbio je da učestvuje, jer je njegova koleginica sa Kosova, koje je proglasilo nezavisnost u februaru 2008. godine, sklonila sa stola natpis UNMIK koji je postavljen ispred nje i koji se primenjivao na Kosovo pre proglašenja nezavisnosti. To je akronim nekadašnje tamošnje misije UN-a, koji sada služi samo tome da se na međunarodnim sastancima, kad treba, nešto napiše ispred predstavnika Kosova.

Nakon kraće rasprave, postignut je dogovor da se sklone sve pločice sa natpisima i sastanak je počeo. Da li bi srpski ministar, kao nekadašnji portparol bivšeg srpskog predsednika Slobodana Miloševića, koji je umro 2006. dok mu se sudilo za ratne zločine, odbio da učestvuje u razgovorima da je tu bio i predstavnik Kosova? Da li su agencije prenele da na Balkanu „tenzije rastu“? Da li je zatvorena srpsko-kosovska granica? Naravno da ne. Ali većina stranaca ne zna da Kosovo i Srbija i sve ostale strane koje su se donedavno klale sada često sarađuju. Nakon što je dovoljan broj zemalja to odobrio, Srbija je 22. decembra podnela zahtev za članstvo u EU. Tri dana pre toga, u potezu koji će imati efekta na živote mnogih običnih građana, Srbima, Makedoncima i Crnogorcima su za većinu evropskih zemalja ukinute vize, koje su im bile nametnute početkom devedesetih, kad se Jugoslavija raspala. Vize će najverovatnije biti ukinute i za Albance i Bosance tokom 2010.

1.

Kosovo je bilo (ili još uvek jeste, u zavisnosti od tačke gledišta) deo Srbije, sa pretežno albanskim stanovništvom. Po raspadu Jugoslavije, Kosovo je ostalo u sastavu Srbije, sve dok 1998. nije izbio sukob, propraćen NATO bombardovanjem koje je trajalo 78 dana. Nakon toga, srpske snage bezbednosti su se povukle i srpsku administraciju je na Kosovu zamenio prvo UNMIK, a posle i izabrani organi vlasti samog Kosova, u kojima su predstavnici preostale manjinske srpske populacije ponekad učestvovali, a ponekad ne. Od proglašenja nezavisnosti, Kosovo je priznalo 65 zemalja, ali naravno ne i Srbija, koju u tome podržavaju Rusija, Kina, Španija i mnoge druge države.

Niko ne zna koliko tačno ljudi živi na Kosovu. Srpski zvaničnici poput Olivera Ivanovića tvrde da tamo ima 1,7 miliona Albanaca i 115.000 Srba. Albanci, kao što je demograf Mimoza Duši, kažu da Albanaca ima oko 2,5 miliona. Verovatno više od trećine Srba živi u severnom delu Kosova, iznad reke Ibra, u podeljenom gradu Mitrovici i skoro sasvim srpskom regionu severno odatle, pored južne Srbije. Ostatak Srba živi u enklavama raštrkanim širom Kosova. Ti ljudi su godinama živeli u strahu, pod zaštitom stranih trupa.

Sada se to promenilo. Srbi i Albanci se ne mešaju previše, ali koegzistiraju. Od proglašenja nezavisnosti, Srbi u enklavama žive kao da su na nekakvim srpskim ostrvima, a kosovski Albanci ih manje-više ignorišu. Kosovski Srbi, sledeći instrukcije iz Beograda, prezrivo odbijaju da koriste kosovske javne službe, poput školstva i zdravstva, pa im zato te usluge plaća Srbija. S druge strane, srpskim policajcima koji su po naređenju Srbije dali otkaz, Beograd je kasnije dozvolio da se vrate u službu. Prostije rečeno, uprkos povremenom koškanju oko Mitrovice, niko više nije raspoložen za sukobe.

Zapravo, kada je reč o borbi za Kosovo, proevropska vlada srpskog predsednika Borisa Tadića zauzela je poziciju sasvim atipičnu za Balkan. On i njegove kolege se obično služe čerčilovskom retorikom i ponavljaju da se nikad neće predati; ali kada kažu „borba“, oni misle na „vidimo se na sudu“.

Ovo se pokazalo kao lukava strategija. Kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, tadašnji premijer Srbije Vojislav Koštunica, predložio je da Srbija pokrene tužbe pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu protiv Amerike i država članica Evropske unije koje priznaju Kosovo. U to vreme, Koštunica je bio u koaliciji sa Demokratskom strankom predsednika Tadića. Članovi Tadićevog tima su bili šokirani ovim predlogom. Njihov glavni cilj je bio, i još uvek je, pridruživanje Evropskoj uniji, a ne objava diplomatskog rata njenim najvažnijim članicama. Koštunicina vlada je pala, i nakon neizvesnih parlamentarnih izbora, Tadićeve demokrate su preuzele vlast. Zatim su objavili svoj plan. Zahtevaće od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija da zatraži mišljenje Međunarodnog suda pravde o zakonitosti kosovske secesije. Vuk Jeremić, ministar spoljnih poslova Srbije, ispričao mi je da, kada je jednom visokom američkom zvaničniku saopštio tu ideju, ovaj se nasmejao. Ali Generalna sklupština je u oktobru 2008. prihvatila predlog Srbije.

Cilj tog plana bio je da se zaustavi dalje priznavanje Kosova, kao i da se to pitanje izdigne iznad okvira unutrašnje politike, jer se tako videlo da vlada nešto radi, ali da njena delatnost neće prerasti u nasilje. Plan je delimično uspeo. Kosovo nije više unutarpolitičko pitanje Srbije. Što se tiče priznanja drugih država, većina zemalja koje još nisu priznale Kosovo čeka ishod haškog spora, koji je sud počeo da razmatra početkom decembra. Još se nije desilo da pet stalnih članica Saveta bezbednosti pred sudom iznese argumente o jednom procesu. To su učinile još 24 zemlje, od kojih neke i same imaju probleme sa secesionistima, kao što su Kipar, Azerbejdžan i Španija. Mnoge države su se gadno uplele. Na primer, Rusija priznaje teritorijalni integritet Srbje ali ne i Gruzije, dok većina članica EU, kao i SAD, priznaju pravo na samoopredeljenje Kosovu, ali ne i Južnoj Osetiji ili Abhaziji, koje su se ocepile od Gruzije i koje Rusija priznaje kao nezavisne države.

Sudije će najverovatnije biti podeljene ili će dati nejasan odgovor, jer su i sami zakoni o samoopredeljenju i secesiji nejasni. Poput savetodavnog mišljenja o barijeri koju Izrael podiže na Zapadnoj obali, odluka suda najverovatnije neće bitno uticati na razvoj događaja, bar ne u doglednom roku. Međutim, mnogi nisu shvatili da je Srbija pokrenula to pitanje pred sudom da bi se otarasila Kosova, a ne zato što želi da se srpska zastava ponovo zavijori nad kosovskom prestonicom, Prištinom. Najzad, šta bi Srbija radila kad bi odjednom bila primorana da preuzme vlast nad dva miliona nepopravljivo neprijateljski nastrojenih Albanaca, koji bi radije ratovali nego što bi dopustili da im se oduzme nezavisnost koju su toliko dugo priželjkivali?

Naravno, srpski lideri ovo ne izgovaraju javno, ali privatni razgovori su nešto drugo. Kroz nekoliko godina, nakon što Međunarodni sud pravde bude dao svoje mišljenje, Srbija će predložiti kosovskim Albancima zamenu severnog dela Kosova, naseljenog Srbima, za deo Srbije zvani Preševska dolina, koji je naseljen Albancima. Onda će dve države priznati jedna drugu – kako se nadaju srpski lideri – i stvar će biti rešena jednom za svagda. Kao da je to tako jednostavno.

Problem u ovom planu ne predstavljaju tamošnji Srbi ili Albanci, već Makedonci i obližnji Bosanci. Prestrašeni zvaničnici zapadnih zemalja, koje su Srbi već jednom nadmudrili pokretanjem procesa u Hagu, pitaju se šta će sprečiti raspad Bosne ako se granice Kosova budu menjale. Srpski plan je čista fantazija, kako mi je rekao jedan zapadni diplomata.

Kada sam pitao Albance u Prištini šta misle o srpskom planu, svi su ljutito odgovarali da ga uopšte neće razmatrati, ali ja sam imao utisak da su mnogima od njih ovakav odgovor sugerisali Amerikanci i ostali. Ipak bi Albanci time bili na dobitku.

U međuvremenu, kosovski lideri imaju druge prioritete, od kojih je većina dosadnija od borbe za formalnu nezavisnost. Otvaraju nova radna mesta i pokušavaju da se odviknu od slepog slušanja američkih diplomata i drugih zapadnih zvaničnika, umesto da sami donose teške odluke. Pošto niko ne zna tačan broj stanovnika Kosova, niko ne zna ni kolika je nezaposlenost. Ali potreba da se otvore nova radna mesta najvidljivija je bila u oktobru, kada se šesnaest kosovskih Albanaca, pokušavajući da ilegalno pređe granicu i dokopa se boljeg života u Nemačkoj i Švajcarskoj, udavilo u Tisi, pošto im se čamac prevrnuo između Srbije i Mađarske.

2.

Za razliku od Kosova, u Srbiju je od 2000. uloženo mnogo – tačnije preko 13,3 milijardi evra direktnih stranih investicija, iako je dotok novca znatno usporen od izbijanja finansijske krize. S druge strane, u Srbiji je u prethodnih godinu dana došlo do velikih političkih potresa, koje stranci i oni koji ne prate pažljivo tamošnji politički život nisu ni primetili.

Godinama je u srpskoj politici dežurno strašilo bila ekstremno nacionalistička Srpska radikalna stranka, pod rukovodstvom Vojislava Šešelja, kome se trenutno sudi pred tribunalom Ujedinjenih nacija u Hagu za zločine protiv čovečnosti, uključujući i ubistva i etničko čišćenje u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Nakon što je protiv njega podignuta optužnica, a on se dobrovoljno predao Hagu 2003. godine, upravljanje stranke je preuzeo Tomislav Nikolić, sa nadimkom „Grobar“, koji je zaradio tako što je nekada bio direktor preduzeća u čiju je nadležnost spadala i briga o grobljima. Radikali su tokom devedesetih bili ratnohuškačka, ekstremno nacionalistička stranka. Ali u proteklih deset godina, nakon pada Miloševića, ljudi su sve češće glasali za njih zato što su oni bili jedina kredibilna opozicija vladajućoj Demokratskoj stranci, a ne zato što žele da ratuju za Veliku Srbiju.

Kako su godine prolazile, jaz između percepcije realnosti formalnog stranačkog vođe Šešelja – iz perspektive devedesetih i ćelije na holandskom primorju – i realnosti Tomislava Nikolića, postao je preširok za samog Nikolića. Besan zbog toga što je partija sve uspešnija, ne zbog Šešelja nego uprkos njemu, i zbog toga što ga Šešelj tretira kao potrčka, Nikolić 2008. godine napušta stranku. Sa sobom odvodi većinu ljudi iz stranačkog rukovodstva i osniva novu partiju, Srpsku naprednu stranku.

Retorika Nikolićeve nove stranke ne dovodi u pitanje osnovnu, proevropsku državnu strategiju predsednika Tadića i demokrata, iako se Napredna stranka zalaže za (mirno) pripajanje Republike Srpske Srbiji. Nikolića i druge stranačke lidere sada primaju u Briselu i Vašingtonu, za razliku od onih godina kada su bili nepoželjni. „Niko više ne želi da ratuje“, kaže Aleksandar Vučić, zamenik šefa stranke, „Svima je dosta ratovanja.“

To znači da prvi put od raspada Jugoslavije u Srbiji postoji osnovni konsenzus o budućnosti zemlje. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da su radikali skrajnuti na marginu srpske politike i da su naprednjaci ozbiljni rivali Tadićevoj Demokratskoj stranci. Da su Radikali dobili izbore 2008, Srbija bi najverovatnije ponovo bila gurnuta u izolaciju. Ako naprednjaci dobiju sledeće izbore, iako je njihov pedigre mnogima odvratan, na Balkanu neće izbiti nova kriza. „Po prvi put“, kaže Marko Blagojević, politički analitičar i istraživač javnog mnjenja, „ne raspravljamo o tome šta je problem i u kom pravcu treba da se ide, već kako će zemlja najbrže tamo stići.“

3.

Nažalost, ništa od toga ne važi za Bosnu. Od Banja Luke, glavnog grada Republike Srpske, do Sarajeva, glavnog grada Bosne, avionom bi se putovalo 23 minuta. Ali na toj relaciji ne saobraća nijedan avion. Zapravo, kako se meni čini, osim jednom nedeljno za Minhen, iz Banja Luke nema nikakvih letova, čak ni za Beograd. Glavno pitanje u Bosni glasi „Kuda ide Republika Srpska?“ A odgovor je – verovatno nikud.

Rat u Bosni se završio 1995, kada je Ričard Holbruk, američki diplomata, primorao zaraćene Srbe, bosanske Hrvate i muslimane, koje sada sve češće zovu Bošnjacima, da potpišu mirovni sporazum u vojnoj bazi u Dejtonu. Tako su oformljene dve slabe centralne vlade i dva entiteta, Republika Srpska i bošnjačko-hrvatska Federacija. Prvih posleratnih godina, stvari su se kretale jako sporo. Dva sastavna dela Bosne ostala su u neprijateljskim odnosima. Onda je to počelo da se menja, uz pomoć niza visokih predstavnika međunarodne zajednice sa velikim ovlašćenjima. (Trenutno dužnost visokog predstavnika obavlja austrijski diplomata Valentin Inzko.) Načinjeni su važni koraci u delegiranju nekih ovlašćenja centralnoj vladi – uključujući vojsku i indirektno oporezivanje – kako bi se Bosna približila drugim normalnim državama. Ali sve je stalo u aprilu 2006, kada jedna od najvećih bošnjačkih stranaka, koju predvodi musliman Haris Silajdžić, nije podržala mali paket ustavnih reformi koje su gurali Amerikanci. Od tada je atmosfera u Bosni sve gora.

Silajdžić tvrdi da je RS stvorena etničkim čišćenjem i genocidom, i da bi je zato trebalo ukinuti. Njegov najveći neprijatelj, Milorad Dodik, nabusiti premijer Republike Srpske, kaže da taj entitet mora zadržati sva ovlašćenja garantovana Dejtonskim sporazumom – u suprotnom će se otcepiti. Silajdžić kaže da je jednom prilikom upitao Dodika da li želi Veliku Srbiju, na šta je ovaj odgovorio: „Ne, hoću sopstvenu državu.“ Prema rečima jednog zapadnog diplomate, Dodikov plan je da „imitira“ model Mila Đukanovića, crnogorskog premijera, koji je 2006. godine izdejstvovao otcepljenje Crne Gore od Srbije, uništavajući državne institucije poput centralne vlade i ekonomske i fiskalne politike „tako što ih je aktivno blokirao, a onda tvrdio kako ne funkcionišu.“

Dodik dočekuje goste u novoj i šljaštećoj zgradi vlade u Banja Luci. Do pre par godina, RS je bila siromašniji entitet, ali to više nije tako. Velike privatizacije, posebno prodaja glavnog operatera mobilne telefonije, donele su mnogo novca. Vlada u RS je mnogo funkcionalnija od federacije, jer se radi o jednoj jedinici, za razliku od deset malih kantona u federaciji. Dodik je kritičan prema svemu što ima veze sa Bosnom i Sarajevom, i ističe da narod u Bosni „nikad nije podržao“ bosansku državu, i da „Bošnjaci nikad nisu prihvatili Dejton.“ Zatim dodaje: „Mi u Republici Srpskoj ne nameravamo, niti planiramo da se odvojimo od Bosne i Hercegovine, ali želimo da se naša prava poštuju. Možete napraviti najbolji mogući politički model, ali ako za njega nema političke volje, onda je to besmisleno. O tome se radi u Bosni i Hercegovini.“

Poslednjih nekoliko godina, Bosanci se oko svega spore. Dodik traži da se ukine funkcija visokog predstavnika, a bošnjački lideri u Sarajevu to ne žele. Ni Evropljani, Amerikanci i Rusi ne vide isto budućnost Bosne. Dva sastanka održana u oktobru, kojima su predsedavali Karl Bilt, ministar spoljnih poslova Švedske, i Džejms Stajnberg, zamenik državnog sektretara SAD, organizovana su kako bi se prevazišao spor sprovođenjem određenih ustavnih reformi. Sastanci nisu bili uspešni, ali međunarodni zvaničnici tvrde da je „proces“ otpočeo.

Da se Bosna nalazi negde drugde, na primer tamo gde je Moldavija, ili na Kavkazu, onda bi svima davno dosadila i ostavili bi je da sama rešava svoje probleme. Ali Bosna je okružena zemljama koje se polako kreću ka članstvu u Evropskoj uniji i, sa mogućim izuzetkom Srbije, članstvu u NATO. Prošle godine su u NATO ušle Hrvatska i Albanija. To znači da je mnogo toga na kocki. Srpski predsednik Boris Tadić jasno kaže da je protiv deljenja Bosne, „i to ne samo zbog Bosne, nego i zbog nacionalnih interesa Srba.“ Ovim hoće da kaže kako bi uništavanje Bosne proizvelo nestabilnost na Balkanu i uznemirilo novu sarajevsku državicu, koja bi kasnije mogla da privuče Al Kaidu i druge ekstremiste, od kojih neki i sada žive u Bosni.

Ako bi se Bosna raspala, propao bi sav trud koji je srpska vlada poslednjih godina uložila u rehabilitaciju Srbije kako bi se od nje napravila primamljiva destinacija za strane investitore, uključujući i Ruse. Danas pred Srbijom stoji još samo jedna prepreka na putu evropskih integracija – hapšenje preostala dva haška optuženika, od kojih je onaj važniji general Ratko Mladić, predvodnik bosanskih Srba tokom rata. Drugi je Goran Hadžić, vođa Srba iz Hrvatske.

Postoji realan rizik da će se Bosna raspasti ako se nešto ne preduzme.

4.

Kako onda mogu da tvrdim da na Balkanu stvari ne stoje tako loše? Uprkos problemima koje sam naveo, posebno onima u Bosni, u državama bivše Jugoslavije na delu je druga vrsta dinamike: u poslovanju, kulturi, društvenom životu i politici. Mnoge veze, prekinute tokom devedesetih, ponovo su uspostavljene neposrednim kontaktima, posebno u privredi. Slovenačke, hrvatske i srpske firme investiraju izvan svojih zemalja u ostale eks-jugoslovenske države; muzičari iz jedne zemlje redovno gostuju u ostalima, a velike kompanije poput srpske Zastave, koja proizvodi Fiat automobile, kupuju delove iz drugih bivših jugoslovenskih republika. U članku koji sam u avgustu objavio u Economist-u, smislio sam kovanicu za taj region – Jugosfera.1 Zanimljivo je da su ovaj naziv prihvatili mediji i da je naišao na odobravanje u Ljubljani i Skoplju. Izgleda da se ljudima dopao.

U stvari, već sam 2006. godine opisao ovaj fenomen, doduše u embrionskom obliku, u svom poslednjem članku za ovaj list.2 Sada se približavanje koje sam tada primetio dramatično ubrzalo, i glavna razlika je u tome što je Srbija sada mnogo normalnija zemlja. Danas sve države bivše Jugoslavije, uključujući i Kosovo, međusobno mnogo trguju, iako je Kosovo u Jugosferi poseban slučaj, jer većina građana govori albanski, a ne jezik koji se nekad zvao srpsko-hrvatski.

U regionalnoj politici razlika je u tome što se bar jednom nedeljno svi, od lekara preko guvernera centralnih banaka i ministara, do policijskih službenika, sastaju i rešavaju zajedničke probleme, čime se izgrađuje poverenje i uspostavljaju regionalne mreže. Veliki deo ovih aktivnosti pokreće Regionalni savet za saradnju iz Sarajeva, koji je počeo sa radom 2008. godine. Tačno je da pojedine države ponekad ne učestvuju u radu jedne ili druge regionalne organizacije, ili da tu učestvuje i neka druga država, poput Moldavije, ali mnoge pozitivne inicijative u regionu potiču upravo iz Jugosfere.

Ovo nije toliko očigledno delimično i zato što se ovaj deo sveta često naziva politički neutralnim terminima poput Jugoistočna Evropa ili Zapadni Balkan. Na primer, Hrvatima je posebno odbojan izraz „Jugosfera“, jer su se u ratu borili protiv Jugoslavije, ali primetio sam da tragaju za novim, politički korektnim terminom – sviđa im se bilo šta što sadrži pridev „jadranski“. Kao i Slovenci, Hrvati imaju kompanije poput Agrokora, koje posluju širom bivše Jugoslavije, a i na čelu Regionalnog saveta za saradnju je jedan Hrvat. Uz delimično, ali ne i potpuno, prihvatanje albanske populacije, bivše jugoslovenske republike imaju previše toga zajedničkog da ne bi sarađivale, a imajući u vidu opadanje broja stanovnika i slične probleme privredne modernizacije – za to imaju mnogo razloga.

Naravno, Jugoslavija se neće vratiti. Ali isto tako, nije se planiralo osnivanje neke jedinstvene  skandinavske države samo zato što su Skandinavci intenzivno sarađivali u Nordijskom savetu pre nego što su ili ušli u EU ili uskladili svoje zakone sa evropskim. Isto se može reći i za saradnju zemalja Beneluksa pre njihovog ulaska u EU. Naravno da ljudi na Balkanu nisu Skandinavci, a kad bi se Belgija raspala, njeni se građani ne bi poubijali kao Bosanci. Ali uprkos svim problemima koje sam pomenuo, u regionu se odigrava mnogo toga što uliva nadu i što se ne prepoznaje kao takvo. Nadajmo se da Bosanci neće zabrljati.

Dok ovaj broj odlazi u štampu, dobre vesti se mogu pročitati u izveštaju jednih turskih novina, koje se pozivaju na izjave ministra spoljnih poslova Turske: „Bosna i Hercegovina i Srbija su se složile da obnove bilateralne veze, što će staviti tačku na trogodišnje zamrznute diplomatske odnose, a to je rezultat neformalnih pregovora koje je inicirala Turska.“ Da li će, kako je rekao turski ministar spoljnih poslova, „reč ‘balkanizacija’ ubuduće označavati stabilizaciju“, ostaje da se vidi.

Tim Judah: At Last, Good News from the Balkans

The New York Review of Books, 11.03.2010.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 02.03.2010.

KOSOVO

________________

  1. Taj članak je delimično rezultat istraživanja za rad koji sam napisao za Evropski institut Londonskog ekonomskog fakulteta (LSE) pod nazivom “Jugoslavija je mrtva: Živela Jugosfera”.
  2. Serbia: The Coming Storm, The New York Review, 19.10.2006.