Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Šta će nama uopšte merila naprednjačke estetike, i kako ih razumeti? Možda to nije ni moguće, jer je odnos lepog i ružnog u nebrojenim ovdašnjim primerima nastao kao proizvod fanatične mržnje prema drugačijem.

Preporučujem, bar za ovu priliku, monografije Umberta Eka, Istorija lepote i Istorija ružnoće, sjajno opremljene knjige, čiji su likovi, sabrani sa svih strana ljudske istorije, usklađeni po delikatnoj meri velikog pisca. Lepota je samo ono što nismo u stanju da vidimo odmah, kaže on, ono što neizvežbanim okom smatramo lepim, to je samo simetrija. Lepota ružnog je neprocenjiva.

Pročitao sam tekst Gorana Markovića pod naslovom „Bumbar“. Moguće je da mu je taj nadimak, koji inače nikada nije imao, udelila Udba, kako sam kaže, pa da su ga iz njihove arhive prepisali priprosti naprednjački vikari u skupštini. Takva bi paralela sa bučnim insektom stavila do znanja da naprednjački skupštinski trust budala i estetskih sudija smatra kako je Marković štetan po njihov svet, suvišan i ružan.

Veliki reditelj se naravno ne žali nikome, on je samo pokušao da kaže gde se nalazimo i kakvi nam pojavni oblici života određuju merila. Ali on postavlja pitanje koje može da izazove nedoumicu i u okviru filmske ili literarne estetike: Zar sam ružniji od Martinovića, Rističevića i Maje Gojković, na primer!

Ovo je pitanje potpuno čisti odgovor.

U parlamentu, koji je davno pretvoren u štalu, trojica naprednjačkih seoskih birova, uvaljanih u lajna, zagađuju sve oko sebe. Atlagić, Martinović i Rističević, ako sam dobro zapamtio ta znamenita prezimena. Njihova je misija potpuno čista u svojoj odvratnosti. Svim zajedničkim snagama pokušavaju da dosegnu misaoni sklop svog poslodavca i sekrecije koje izlaze kao proizvod takvog uma. Naravno da ne uspevaju, jer im je nadređeni daleko talentovaniji u gadostima svake vrste.

Zbog toga je njihovo podvižništvo već na granici koja se teško podnosi i jedan je od modela sveopšteg nasilja. Da nabrojimo dela iza kojih stoje. Atlagić je iz ko zna koje zverojebine uspeo da se dovalja i uhvati Beograda. Martinović je vodio buran, promiskuitetan politički život. Voleo je Šešelja, uvežbao njegov šprahfeler do savršenstva.

Ali ovaj nije mnogo mario za njega. Martinovićev salto mortale u parazitskoj potrazi za novim organizmom čak ni fizički nije podnošljiv. Servilnost prema Vučiću nastala je na ambiciji da pretekne Babića, očaranog saznanjem da vođa nikada ne ide na pišanje: „Ja vam se divim i mentalno i fizički!“

Martinović već dugo sprema superiornu izjavu, ili nedostižnu stilsku figuru divljenja, koja se naravno tiče fizioloških funkcija voljenog. Ali je još nije formulisao: nijedna od onih koje ima ne čini mu se dostojnom svoje strastvene ljubavi.

Treći amigos, nepodnošljivi i nestišljivi halakač i mislilac nesuvislosti, Rističević, začudo nema ama baš nijedno delo. Sad je u naponu snage i sve čini da postigne ono o čemu sanja i postane mučniji od sebe samog. I to uspeva uvek kad progovori.

Sva trojica dolaze iz opšte estetske sfere, koja je ovde nastala prirodnim ukrštanjem nacizma, realsocijalizma, palanačke prostote i Jatagan mahale. U tome je Vesić Vučićev Alber Šper, majstor kičerski projektovanih ili prepravljenih dosadnih trgova bez zelenila. Razlika je u tome što je Šper ipak bio arhitekta, a Vesić štetočina samouk, baštenski patuljak koji je osvojio Beograd. Takvu rugobnost sasvim prirodno podržava Vučić, a njegova izjava da je na Trgu Republike Vesić sve uradio kako treba jeste apoteoza ružnoći u njenom naprednjačkom klimaksu. Vesić je zlo i jedino veće zlo od njega ume to da pojmi kao simbol sopstvenog zlatnog doba.

U sportu, kulturi, javnoj sferi uopšte vlada estetika rugobnog. Nije to neprocenjiva vrednost ružnoće, o kojoj govori Eko, nego prekrajanje života i čekićarenje po njemu, uništavanje vrednog, stvaranje novog sveta usklađenog sa idejama koje su po svojim izvorima i po učinku nezamislive i sasvim maloumne.

Kao i svuda, i tu smo bez snage za otpor. Oni koji ga pružaju, ili bi mogli to da učine, postaju meta naprednjačkog taloga, koji se savršeno dobro oseća u mulju. Odatle i obračun sa Goranom Markovićem i pokušaj da ga udarna trojka uvuče u svoj brlog.

Ne verujem da je Atlagić gledao Variolu veru, ili Nacionalnu klasu, ili čitao Beogradski trio, niti da je uopšte razumeo o kome govori sa toliko mržnje. Uspostavljaju se nova vrednosna merila u srpskoj varijanti rajha. Sami će snimati svoje filmove, pisati knjige, graditi trgove, čupati preostala stabla, oćelaviti Veliko ratno ostrvo.

Ako se ovi naprednjački trudbenici druže izvan posla, mogli bi da pogledaju novi film Gorana Markovića, Delirium tremens. Može im zatrebati. Bez pijanstva neće preživeti otrežnjenje.

Naprednjačka teorija ružnoće ima nekoliko slojeva. Ružno je sve ono što ne pristaje na njih, ili im se protivi. Sve što je bolje, pametnije, časnije i čistije. A to je sve što nisu oni sami. Ružni su im ljudi, nedostižni za njih. Ružna je pomisao da ih jednoga dana neće biti ovde, i da će ponovo postati ono što zaista jesu: niko i ništa.

Šta im je onda lepo? Dopadaju se sami sebi, uživaju u svojim zločinačkim pustolovinama; svaka velika laž može biti šarmantna i dražesna. Sve što vide smatraju svojim plenom, uvereni da to u njihovom vlasništvu dobija posebni sjaj. Divna je zabluda da su večni, uživaju u liku svog kralja, koji ne bi ušao ni u jednu Ekovu monografiju: za lepotu premalo, za ružnoću previše.

On je vrhunac njihove estetike i sudija lepote i ružnoće. Odvratni prizor odakle atlagići uzimaju za sebe onoliko prljavštine i zla koliko im je potrebno.

Peščanik.net, 19.09.2019.

Srodni link: Goran Marković – „Bumbar“


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)