Saobraćajni znak Stop izrešetan mecima
Foto: Predrag Trokicić

Mučilo me je pitanje zašto se Vučić odlučio da upotrebi onako veliku silu i 7. jula krene u rat protiv demonstranata koji su se spontano okupili ispred Narodne skupštine. Okupili su se zato što nisu hteli da ponovo prihvate rigoroznu meru totalnog zatvaranja za naredni vikend (policijski čas od petka u 18h do ponedeljka u 05h) koju je Vučić tog popodneva obelodanio. A poverenje u državu je već bilo izgubljeno, jer se lagalo o stanju epidemije štimovanjem broja zaraženih i umrlih iz usko stranačkih interesa koji nemaju veze sa zaštitom javnog zdravlja. Vučić je sutradan odustao od te mere. Već se jednom povukao sa zatvaranjem studenskih domova čim su studenti izašli na ulicu, a sada je morao da se povuče pred besom mladih demonstranata različitih fela. Gnev okupljenih je bio izrazito političan i nabijen emocijama (nezaboravna je scena mladića koji je izašao sa majkom da ožali svoga preminulog oca koji nije dočekao respirator i kroz suze izgovorio „Ovo je za ćaleta“) na šta je Vučić reagovao osvetoljubivo, uz jasnu poruku: kad vas sad umlatim neće vam više pasti na pamet da me rušite. Ovih nekoliko julskih ustaničkih noći neće biti zaboravljene.

Zlostavljanje i upotreba prekomerne sile i masovna hapšenja signalizirali su da je Vučić izgubio živce, jer je prvi put bio suočen sa žestokom gorčinom usmerenom ka njemu, koja je nedvosmisleno izbijala iz okupljanih građana. Ove demonstracije nisu ličile na šetnje, već su Vučiću kidale nerve, pa se brzo organizovao i napravio ratni plan da demonstrante „nauči pameti“ jednom zauvek. Zato je to bio pravi mali julski rat, u kome je Vučić koristio veliku oružani silu (naoružanu žandarmeriju), hemijska sredstva (suzavac), živu silu (konjicu i pse), policajce u civilu, hamere i huligane koji su služili za izazivanje sukoba s policijom i koji su čitav sat gađali policiju koja im se nameštala da je gađaju. Da bi onda iznervirana svom silinom udarila na demonstrante.

Na žestinu julskih sukoba uticala su događanja koja nisu bila u direktnoj vezi sa demonstracijama i Vučićevim osvetničkim odgovorom. U društvu je već bila povećana napetost zbog novog talasa Covida-19, jačeg nego u prvoj fazi. Epidemija se toliko otela kontroli da je režim bio doveden u tešku situaciju, o čemu sam već pisala. Haranje virusa širom Srbije razotkrilo je Vučićevu razvaljenu i dekapacitiranu državu koja ne uspeva da zaštiti njegov „voljeni narod“. To je još nekako moglo da se pregrmi, jer nije Srbija jedina u kojoj je epidemija eskalirala, mada do toga nije moralo da dođe da je država bila opreznija, a nije bila jer se spremala da progura parlamentarne izbore za vreme epidemije. Međutim, najgori „kovid udarac“ režimu zadalo je otkriće BIRN-a: vlast je uhvaćena u laži, to jest falsifikovanju podataka o broju zaraženih i umrlih od epidemije. Svuda se čulo: ja više nikome ne verujem, sve što kažu množim sa dva, a neko sa pet, a neki sa deset. Virus se raširio i mnogi su na sopstvenoj koži i koži svojih najmilijih osetili da je Vučićeva država razvaljena i da ne može da ih zaštiti. Na sve to, neposredno posle demonstracija Vučić se pojavio držeći indeks trenerske škole, sa željom da ostvari svoj mladalački san i postane košarkaški trener.

Zamisao da postane trener oslobodila ga je na trenutak od pritiska njegove preterane moći koja je i za njega postala riskantna posle junskih izbora. On nije planirao takve rezultate koji su ga osramotili pred svetom do koga on mnogo drži. Zapravo je ostao sam u Skupštini, bez opozicije, sa starim SPS-om i desetak mandata Aleksandra Šapića koji i nije opozicija, niti se tako predstavlja. Dobio je „Lukašenko skupštinu“ koja neumitno pokazuje da je demokratija u Srbiji nestala i da naša zemlja krupnim koracima ide ka jednopartijskom sistemu. Vučić je to pokušao da spreči, ali nije uspeo. Naime, znajući da najveća opoziciona koalicija neće izaći na izbore, Vučić nije želeo takav ishod i uložio je priličan trud da napravi lažnu opoziciju. Naročito se potrudio da ima proevropsku građansku opoziciju pod nazivom Udružena demokratska Srbija (UDS). Spuštanjem cenzusa nameravao je da privuče veliki broj malih stranaka. I zaista, sijaset strančica je učestvovalo na tim mutnim izborima, ali nijedna nije prošla ni onaj mali cenzus. On je dobio vrtoglavih 188 mandata (preko 60 odsto glasova), a cenzus su prebacile još samo dve stranke: SPS i SPAS, pri čemu obe nisu opozicione stranke. Vučić se žalio svojim drugarima u slavljeničkoj noći, osećao je nelagodu, jer on sigurno nije glup političar pa da ne razume šta mu se dogodilo u Srbiji, kandidatu za članicu Evropske unije. U onom dramatičnom intervjuu sa Oliverom Jovićević na RTS-u ona ga je to pitala i rekla da je čula od njegovih ljudi da mu je bilo krivo što je ostao sam u Skupštini. Nervozno je tražio da mu kaže ko je to rekao; dva puta je to pitao.

Vučićeva jednopartijska pobeda ogolila je njegovu ličnu vlast. Dejan Jović, politikolog iz Zagreba, ovako je prokomentarisao srpske izbore: „Srbija je ušla u fazu koja predstavlja vrlo riskantnu situaciju za vlast. Jer znate, jednoga dana kad se bude htelo ponovo izaći iz jednostranačja, to će biti komplikovan proces. Za vlast će ovo značiti stabilne četiri godine, osim ako sama ne proceni da su rizici od jednostranačkog sistema veći nego rizici pluralističkog sistema, što mislim da bi bilo dosta pametno i korisno da sama shvati to i odluči“.

Isti autor je postavio pitanje zašto Vučić nije odmah sastavio vladu, kada to može sam da učini i nije mu potreban koalicioni partner. Vlada je već formirana posle hrvatskih izbora, koji su bili održani posle srpskih. Vučić pak (sumanuto) obećava da će vlada biti sastavljena u zakonskom roku, a to znači tamo nekog datuma u novembru. A kaže da se to može desiti i ranije. Šta ga koči da odmah napravi vladu čiji sastav zavisi u celini od njega. Rekao je da će u vladu pozvati i nekoga ko nije ušao u parlament, valjda da bi zapušio crnu rupu jednopartizma. Niko ne zna šta se čeka. Obavio je razgovore sa manjinama koje su ušle u Skupštinu, sa SPS-om i Šapićem. A o vladi se još uvek ništa ne zna i ne zna se hoće li je i kada biti. Da bih saznala kako se zove ovakvo stanje morala bih da prevrnem mnogo knjiga, a možda bih i tada ostala bez imena za sadašnji trenutak u Srbiji.

Peščanik.net, 21.07.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)