– Evo klupe, hajde da sednemo, hoćeš? Što ćutiš?

Ćuti.

Prišli su klupi, u senovitom uglu prostranog školskog dvorišta, ona je odmah sela, on kao da se dvoumi. Sa rukama stalno u džepovima jakne, osvrne se oko sebe, zakorači do drugog kraja klupe, zadrži pogled na cipelama, najzad sedne. Toplo je, ali on tu jaknu ne skida. Ona bude levo, on desno. Budu istovremeno i blizu i daleko.

– Ne znam, meni je samo jedno bilo i ostalo neshvatljivo i tuđe do jezivog. Mislim, ta deca koja se igraju u potpunoj tišini, ne ispuštaju glasa od sebe kao da su svi nemi, a srećna deca i vesela, kao bilo koja druga deca bilogdebilokad, zanesena igrom, u svom svetu, ničim ometana, spontana, neposredna, maštovita, u neprestanom kretanju deca. E sad, malo veća, malo sitnija, nema tu veze uzrast uopšte, vidi se da se igraju lepo i da im je dobro, ali samo se čuje zvuk lopte koja odskače sa betona. Ali samo se čuje zvuk staklenaca koji se sudaraju. Ali samo se čuje škripa krede po asfaltu. Ali samo se čuje lišće u krošnjama po kojima se skrivaju. Ali samo se čuju nečujni odroni peska u kome grade zamkove i mostiće i piramide i oaze u pustinji i baze sa ljudskom posadom na Marsu. Ali samo se čuje inače neprimetni šum odeće i obuće na tim mladim, vitkim, brzim telima i ništaništaništaviše, bez obzira da li trule kobile, ili između dve vatre, ili klisa, ili školice, mabilokojaigra, svejedno da li traje deset minuta ili celo poslepodne. Patividi. Kao da su mesečari. Kao da su mladunci pripitomljenih životinja, evolucija im nije dala moć govora. Nikadinikako ni reči, ni zuc, ni muc, bez žagora, bez cike, bez smejanja, ili plakanja, štajaznam, i to je u igri ponekad neminovno jelda? Ali ne, ništa osim te gromoglasne tišine, meni nekako zlokobne, ništa osim tog meni nepojmljivog ćutanja, e na to nema šanse da se ikad naviknem, ovde, do kraja života. U kući i u školi pričaju, i na ulici i u gostima i na rođendanima i za praznike pričaju, brbljaju, objašnjavaju, opisuju, smeju se, jauču, slažuseineslažuse, galame, šapuću, svenormalnofinoito, jasno i glasno. Ali u igri – tajac. E sad, tebi to možda ne smeta, ne znam, nikad nismo pričali o tome.

Ćuti.

Iznad njih krošnja velikog oraha. Između njih na klupi leže novine, rastvorene vetrom koga sada tu više nije bilo. On se zagleda ne u naslove, nego u zaglavlje, proveravajući datum. Možda nisu ni jučerašnje ni današnje, pomisli, možda su sutrašnje. Font kojim je datum odštampan bude suviše sitan, ne može da ga pročita.

– Osim toga, vidiš onu decu tamo, iza terena za košarku, što su im oči blistave, od zanosa igrom su im oči blistave. Deca. Ti to još ne možeš znati, iako naslućuješ, pa ću ti reći: deca su od dve vrste – rođena i nerođena. Igraju se i jedni i drugi, samo što su za nas jedni vidljivi, a drugi nevidljivi. Patividi. Tvoja deca su rođena, možemo da ih gledamo, da ih pomilujemo, da odgovaramo na njihova pitanja, da ih hranimo. Ali kao što ima dece koja su rođena, ima i dece koja nisu rođena. Evo, na primer, ti – kako ti se čini, kako ti sebe vidiš? Ne čini li ti se da si jedan od nerođenih. Baš se i ne bi moglo reći da si dobrovoljno došao ovde, zar ne, u ovaj svet. Kad ono beše, pre trideset osam, trideset devet godina, sedamdesetih? Da su te pitali, pa iskreno, ne bi napuštao svoje prijatelje, bezbrižnost, zbrinutost, je l’ tako? Ne moraš da saginješ glavu, nemaš čega da se stidiš. E vidiš, i mene su roditelji silom povukli. Ne pitaj me šta ih je nateralo. Šta ih je nateralo, neka sami kažu. Bunila sam se, odupirala, nadala se da im neće uspeti i da ću makar ja ostati, ovako ili onako, još neko vreme, pa ću im se pridružiti, čim odrastem i steknem pravo na sopstvene odluke. Ali uspelo je. Uspelo im je i obrela sam se tu, u ovoj zemlji, nesrećna, nespretna i nesnađena, kao i ti. Bila sam tek završila malu maturu i bilo mi je teško što su me otrgli od večnosti zavičaja, od večnosti detinjstva, od večnosti neiscrpnog otkrivanja, slatkog testiranja granica. E sad, vidiš da nisi nikakav izuzetak.

Ćuti.

Gleda u prazninu pred sebe. Celim se leđima pribio uz naslon klupe. Ruke su mu sad na kolenima. Učini mu se da se šake odvajaju od tela, od ivice rukava iz kojih su iznikle, i da se priljubljuju u vazduhu kao krila i da odleću kroz krošnju iznad njih. Bude mu dobro tu na klupi sa njom, a istovremeno bude mu muka. Šake se naglo vrate tamo gde su bile. Šta ću sa rukama, pomisli.

– Mora da ti je bilo bolno da se prilagođavaš na novu sredinu, kao i meni. Ovde je sve obrnuto, je l’ tako, beskonačno je konačno, slabo je jako, radosno je tužno, mnogo je malo, zdravo je bolesno, slatko je gorko, neophodno je ophodno, očekivano je neočekivano. Patividi. Nisi umeo da se orijentišeš u nepoznatom, nedostižnim ti se činilo da razumeš odnose, uzroke i posledice, skučenost, načine opštenja, razmišljanja, da sve to usvajaš, prihvataš kao svoje. Kako ti je išlo učenje jezika? Jesi li i ti, kao i ja, ispočetka gajio otpor prema jeziku? Jer kad si stigao ovde, u daleku i stranu zemlju, jedva da si prepoznavao po koju reč iz jezika ovdašnjeg stanovništva, ovih dalekih i stranih ljudi. Ali ti sad govoriš savršeno. Tvoj jezik je bogatiji od mog, ja sam brbljiva, a ti nisi, ali zato je svaka tvoja rečenica kao napisana. Eto smeška ti se brk, neka-neka. Dobro, ajde, ne smeška ti se brk, baš si mrk. Tvoj govor je skroz proziran, i uvek kažeš tako da svako razume, i dete neko i ja i svi. Sad jeste tako, ali onda nije bilo tako. Bio si rastrzan sve dok nisi shvatio da su ovde ljudi kao ti, odnekud došli, bilo svojom bilo tuđom voljom. Svako je morao da nauči da govori, da razume druge oko sebe, da se prilagodi, da savladava teškoće, štajaznam, da opšti, da se druži. Rođenje ne može da se bira, svi imamo roditelje. Ne može se ne imati roditelja, ako si već rođen, je l’ tako?

Ćuti.

Okreće lice ka njoj. Ona samo na trenutak zastane sa monologom, ali ne očekuje da joj bilo šta odgovori. Zenice su im se spojile, slepile. Budu jedno, kroz bezdane otvore zenica budu teleportovani jedno u drugo. Ali ona to ne može da izdrži, trepne. On vrati glavu i pogled ka praznini pred sobom.

– Vidi ih molim te, evo i naših sinova, eno i naša kćer se igra, u tišini. Rekoh ti, verujem da čak i nerođena deca imaju roditelje. Ne znam, ti kao da veruješ da samo tvoja deca nemaju roditelje. Koji si ti ludak. Kao da im je otac u zatvoru, na izdržavanju doživotne kazne, kao da im je otac umro od ujeda škorpije, ili tako nešto, a da im je majka u nemilosti i biće zatrpana kamenjem, božemeprosti, ili tako nešto. Eh. Nemoj tako da se prenemažeš, molim te. Verovao ili ne verovao, izaći ćeš odavde, vratićeš se. Potreban si tamo kao što si potreban deci ovde, ne samo tvojoj i mojoj deci, potreban si čitavom ovom nesretnom narodu. Ali vratićeš se, jednom, ne znam kad, samo znam da ćemo biti zatečeni, da će biti neočekivano, to je tako, to je neminovno i za tebe i za mene i za svakog drugog. Kao što si se pre trideset devet godina rodio i stigao ovde, i kroz muku se uključio, tako ćeš se vratiti odakle si došao. Seti se, kako je to izgledalo onomad, kad si nam se pridružio, pa pusti film unazad i videćeš. Seti se, doneo si poklon, nestvaran, božanstven, uključio si se, uprkos nezamislivom, pridružio si nam se, progovorio. Zavoleo si jezik. Upisao si studije jezika, ej, od svega baš si jezik izabrao za svoj poziv, patividi, oženio si se, dobio prvo dete. Onda ti se žena razbolela i umrla, vratila se, i morao si da prekineš učenje, morao si da radiš. Pa je došla ekonomska kriza, nije bilo posla, preostao je samo rad na zemlji, daleko od grada. Sreli smo se u polju suncokreta, ogrubelih ruku, ošamućeni suncem, upitala sam te nešto, spustio si glavu, baš tako kao sad, pa si je polako podigao da bi me pogledao u oči, postala sam tvoja druga žena. E sad, štaćukudću – ja, rođena na moru, kao sirena, ej – šta ću ja u onom polju suncokreta u tom času, ne znam, sambogzna. Ili ne zna, taj bog koji me je tu doveo, i tebe, da nas spoji. E sad, samo da te podsetim, ta druga žena, ta ja, rodila ti još troje dece, ej, u onoj najstrašnijoj sirotinji. Pa bi rat. Klanje, među braćom najrođenijom u ovoj od boga i od oca zaboravljenoj zemlji, građanski rat, kažu, građanskigrađanskigrađanski, ponavljaju stalno, kao da same sebe ubeđuju. Malograđanski, uzvraćao si na to. Slabo je jako, neophodno je ophodno, časno je nečasno, plemenito je podlo, hrabro je kukavički. Pa smo morali da pobegnemo od svega, u inostranstvo. I jedva smo se tamo snalazili, jedvite jade jadovasmo, ali nismo se obeshrabrili, bar nismo ubijali, niti su nas ubijali. Život je inostranstvo, govorio si. Svako ko je došao na ovaj svet je junak, govorio si, ovo sa ove strane nije za kukavice.

Ćuti.

U šakama mu se stvorila kutija cigareta i upaljač. Tapne po dnu kutije i usnama izvuče jednu cigaretu. Kutija nestaje, upaljač kresne varnicom. Plamen se pojavi tek iz trećeg pokušaja. Žar na vrhu cigarete bude narandžast. Dim koji izdahne bude nevidljiv.

– Više nismo u inostranstvu, ima deset godina kako smo se vratili, pa ipak još uvek to ponekad kažeš, da je život inostranstvo. Ili ćutiš, kao sada, a to ćutanje isto znači. Pa smo nekako prebrodili nevolje i nemaštinu, dočekali bolja vremena i evo sad si nastavnik, u filološkoj gimnaziji, predaješ maternji jezik i književnost. Imamo stan, auto, kuću na moru koju mi je moja mila baka zaveštala. I za mesec dana počinje raspust i otputovaćeš sa mnom i sa decom na more. I muž si mi i ljubavnik si mi i prijatelj si mi i kapetan našeg malog porodičnog intergalaktičkog broda si mi i umeš da slušaš i pričam ti kao uvek što ti pričam tralala i štagodmipadnenapamet. Ali ovog puta nije kao uvek, reći ću ti nešto što ti nikad nisam rekla pre, ni ne sanjaš da ću ti sad otkriti tajnu, i to kakvu – tajnu tvog života. Patividi. To je tajna i mog života, pa sam je zadržavala za sebe, zamisli ti molim te mene kako imam nešto što ti ne govorim, to nisi mogao da zamisliš, priznaj, ali sad znam da je to i tvoja tajna i nema više razloga da ti ne kažem, i baš se radujem što ćemo o tome da pričamo. O-ho, vidi-vidi, podigle su ti obrve, uspela sam da te zainteresujem. Misliš da te zadirkujem, da sam neozbiljna?

Ćuti.

Đonom zgnječi opušak. Ton njenog glasa bude za nijansu svetliji. Ali već u sledećoj rečenici potone nazad, bude i za nijansu tamniji. Njegovi ušni kanali bešumno podižu sve preostale brane, membrane se zategnu i budu spremne za prijem. Slušam te, pomisli, i čujem te. Ona mu se primakne za pedalj, nesvesno. Budu bliže, tu na klupi, u parku, u samoj zenici galaksije. To što sluša on ne čuje, nego vidi.

– E vidiš, smrtno sam ozbiljna, pažljivo me slušaj. Znaš one morske ježeve što su im bodlje na vrhu srebrne? U stvari, oni su više ljubičasti, mastiljavomodroindigoljubi-častotrulavišnja, tako neke boje. E sad, na mestima gde je voda prozirna i čista kao da je nema, i kristalnobistra i uveličavajuća kao sočivo beskrajne lupe – tu oni žive, na dnu, ti morski ježevi o kojima ti pričam. Ima ih nebrojeno. Na dubini od pet do najviše sedamosam metara. E sad, zamisli da si u vodi sa maskom za ronjenje i disaljkom od trske i sedefastim perajama koje su ti izrasle iz stopala i da je zašlo Sunce za borove i da je bonaca i da počinje da se s visina spušta veče, bešumnim liftovima, niz lice sveta, u neprimetnim drhtajima. I zamisli da se održavaš na površini bez ijednog pokreta. I gledaš dole tu nepreglednu koloniju morskih ježeva posejanu po dnu pod tobom. I vidiš da se ježevi polako utapaju u modroljubičastu pozadinu koju su donedavno činile alge, trave, pesak i stene, a sad je to prosto meka prostirka na dohvat ruke, mami da je pomaziš. E sad, utapaju se u pozadinu skroz, tako da ostaju vidljivi samo srebrnastosnežni vršci bodlji, vrcaju odsjajima. I kako je pozadina sve tamnija i gušća i dublja i mastiljavija, te srebrne iskre su sve sjajnije, blistavije, iskričavije. Kontrast je opčinjavajući. E sad, ponegde se baš roje, a ponegde tek nekoliko usamljenih odbljesaka, a ponegde samo po jedan ili dva. Ali uglavnom u fantastičnim rasporedima, u gustogusto rojnorojno načičkanim slapovima, maglinama, belancima, oblacima šećerne pene, prelivima, čipkama, vrtlozima… E sad, je l’ možeš da zamisliš tu sliku, to što ti pričam, vidiš li? Vidim da vidiš, važi, uživaj, neću da te ometam. Kako ti se čini, lepo je, je l’ da? E vidiš, to je nebo. To je moja teorija neba. Šta kažeš?

Ćuti.

Pruži ruku i pomiluje je po obrazu. Obraz, mlečan i topao, bude nedodirljiv. Uvek me utešiš, pomisli, uvek me zbuniš. Prisnost razoružava, pomisli. Vrati ruku.

– Ne moraš ništa da kažeš. Iskoristi privilegiju obrnute perspektive, nemoj samo da gledaš, udahni duboko, zaroni. Tako, dublje, pokreći noge iz kukova, tako, što dalje od površine, još, još, otisni se duboko, do samih zvezda. Na dohvat su ruke. Pred golim okom su ti. Bereš jednu, srednje veličine, rado se odlepila od nedokučive pozadine. Bocka ti dlan, dok se mirno vraćaš, kao na usporenom snimku, gore, onoj beskrajnoj opni na površini. Kad ti glava izbije napolje, smakneš masku i disaljku od trske. Polako plivaš ka mrkoj obali, bez šumova, bez ijednog talasića za sobom. Bocka ti dlan i golica, iglice su pokretne, ne prestaju da oštrim vršcima utiskuju nevidljive malecke elipse, desetine bockavih mikroelipsa kruži u tvom dlanu. Izlaziš iz vode kao da ustaješ iz dubokog sna. U gipko telo ti se utiskuje prvi tas težine. U pluća ti se utiskuje prvi dah ogoljenog kiseonika. U srce ti se utiskuje prvi otkucaj sata. E vidiš, to je rođenje, rodio si se. E sad, kad se već desilo, i kad znaš kako je to – šta ćeš i kud ćeš? Odavno si bio spreman, samo što nisi mogao da zamisliš šta te čeka. Bio si spreman na nepoznato, bio si utreniran do automatizma, kao kosmonauti što su utrenirani i pripravni na svaku nepredviđenu okolnost tokom lansiranja i leta u kosmos, uvek bi na svakodnevnim vežbama bez greške izvodio sve što treba, nije ti bilo ravna, je l’ da? E, pa ovog puta nije bilo kao uvek, kosmonaute moj. Patividi. Znaš da je bilo neminovno, ali ipak si zatečen. Znaš da je moralo, kad-tad, što bi ti bio izuzetak, kad niko nikad nije bio izuzet, zaobiđen, pošteđen, pa ipak, sad kad je rođenje stiglo, stiglo je neočekivano. To neočekivano – to zar sad?, to kako sad?, to neminovnoaneočekivano – e, to ti je moja teorija ovog ovde, moja teorija zemlje, moja teorija kopna. Tog kopna nema na tvojim kartama. Gledaš oko sebe razrogačenih očiju, gledaš uvis, okrećeš glavu ka moru. Sve ti je nepoznato. Pitaš se nemo gde si? Na vlažnom dlanu imaš poklon, zvezdu. Bocka, golica. Sjaj je prejak, zenice ne mogu da izdrže, ne mogu dovoljno da se rašire, pa je drugim dlanom prekrivaš, šake su ti priljubljene kao školjka, a prsti ti postaju prozračni i sedefasti. Ta svetlost, ta zvezda – kome je namenjena? Zašto poginješ glavu? Seti se, imaš li u tom času ikog svog? Imaš li ikog na ovom svetu ko bi te prihvatio, ko bi ti se obradovao? Seti se, u tom času, mislio si da nemaš i da nikad nećeš imati…

Ćuti.

Iz unutrašnjeg džepa jakne iznese na svetlost pištolj. Ime pištolja bude ugravirano na dršci, „Walter“, kalibar bude 7,65 mm. Izvuče šaržer, pogleda ga i ponovo ubaci u ležište. Ona zanemela, netremice ga gleda šta radi. On otkoči i repetira oružje. Bude hipnotisana, cela se ukruti, i u telu i unutra. Ruka sa pištoljem sada mu bude u krilu. Podigao je glavu, okreće je ka njoj, gleda je u oči. Zenice su uski glatki prolazi ka drugoj strani. Krošnja iznad njih na tren zašušti, pa se opet umiri. Ništa više. Ništaništaništaviše, pomisli. Slabo je jako, neophodno je ophodno, časno je nečasno, plemenito je podlo, hrabro je kukavički. Vrati glavu i pogled ka praznini pred sobom. Bude mu dobro, a istovremeno bude mu muka. Bude i ne bude. Zatvori oči, podigne pištolj i ispali sebi metak u levu slepoočnicu. Na cevi pištolja ne bude prigušivača, ali pucanj bude nečujan.

 
Sarajevske sveske, 37-38, juni 2012.

Peščanik.net, 10.06.2012.