Ako čitaš ovu priču, događa se nemoguće. U diktaturi matrijarhata niko ne čita. Još u doba majki rodonačelnica ustanovljen je tabu zaborava, jer zaborav kataklizme i posledica bio je prvi uslov preživljavanja. Uz Katarinu II, samo još jedna žena u našoj zemlji zna da čita i piše, to je S., to nisi ti. Ako ipak čitaš – ko si ti? Ako ipak pišem – ko sam ja? Imena su reči koja ne smemo da izgovorimo.

Možda poznaješ P.-u, matematičarku. Da li je istina da je rešila teoremu otvorenog kruga, ali da otkriće nije htela da zabeleži? Ako ne poznaješ P.-u, onda si makar čula za njenog brata blizanca H.-a, muzičara. Kad bi se u našoj zemlji vodile knjige rođenih, moglo bi da se proveri jesu li P. i H. brat i sestra. Možda se i vode, ali nisu dostupne. U diktaturi Katarine II dostupne su samo knjige mrtvih. Ovako, tajna ostaje. Ako čitaš ovu priču, i ti si deo tajne. P., H., S., K., F., N. Ispričaću ti sve što znam.

O P. znam samo toliko da je tvrdila kako su sve pretpostavke pogrešne. Taj uvid me proganja. Možda znaš o matematici više od mene. A muzika, je li ti bliska, šta slušaš? H. je jednom rekao da nam muzika i matematika dolaze iz tišine. Njegova muzika zakopana je negde u šumi ili na planini ili na plaži, ili u plastu sena na napuštenom kolhozu, ili u pećini iza vodopada, ili u temeljima fabrike nameštaja, ili u cevima za ventilaciju, ili u čizmama u kutiji za cipele u vojničkom sanduku u tenku u rovu zatrpanom lavom koja kulja na svakih sto pedeset sekundi.

Tako je obožavana H.-ova muzika nestala. Beše tiho, tiho i nepokretno. Izgledalo je nemoguće, ali se upravo tako dogodilo. Bilo je neočekivano i bezbolno. I u toj tišini nepregledna beše uteha. Umeljujuća a neopipljiva. Uvek uz nas, a sama. Velika. Velika je tišina utehe. I s tim nestankom, tim povratkom u tišinu, sva muzika vratila se odakle je došla. U diktaturi matrijarhata nema ničeg muzikalnog, ničeg od poverenja u život i žene i bazne šume, ničeg najtananije zanosnog, niti ičeg ogoljeno istinitog. Kako može jedan narod da živi bez muzike?

Svake zime fluoroscentni sneg izrasta iz zemlje. Kisele kiše stropoštavaju se iz provalije neba. Bazne šume su puste i razmnožavaju se geometrijskom progresijom. Da li će nas progutati? Kad bismo čuli H.-ovu muziku, bilo bi lakše. Kad bismo znali matematiku, mogli bismo da razumemo i sagledamo šta nam se sprema. Ovako, tajna ostaje. Ali ovo o čemu ti sada govorim ne može se proveriti. Mora mi se verovati na reč. Jer muzika o kojoj govorim je nedostupna, H.-ovom voljom uklonjena od svih, ničija, neznana, kao da je nema. Ako neku muziku ne čujemo, to ne znači da je nema. Ako nam nešto nije dostupno – ili neko – to ne znači da ga nema.

U izrazito neprijateljskom okruženju H. je dosledno sprovodio strategiju samovoljnog izuzeća. Njegovo nepristajanje ogledalo se u tri presudna aspekta – u političkom, u umetničkom i u moralnom. To su žene intuitivno prepoznavale, to je našem narodu bio jasan nagoveštaj preokreta. H. je uspeo da preživi zahvaljujući bogatstvu i uticaju svoje tazbine, kao i diskretnim socijalno-simboličkim nadigravanjima sa tajnom policijom Katarine II. Zaštićen nedodirljivošću svoje žene, koja je prva dvorska dama i prva politička savetnica Katarine II, H. je mogao da bira hoće li biti na nekom prijemu ili neće, na nekoj premijeri ili neće, hoće li dati intervju za glavne vesti na televiziji ili neće, hoće li mahati iz pozadine na svečanoj tribini tokom vojne parade sa ostalim muževima visokih dužnosnica ili neće. H. je obavezno birao da neće.  

Ako bi se usudili da dovedu u pitanje njegov patriotizam, njegovu posvećenost narodu, on je odgovarao dvosmisleno: „Moj narod je kao moja žena – volim je i uvek ću je voleti. Ali slomila mi je srce i otišla sa prostakom.“ Šta misliš, šta znači H.-ov otpor? Iz kog razloga on postupa tako čudno, tako nedokučivo? Iz istog razloga kao i S. Da li znaš da je H. u svom naumu i u svom postupanju imao S. kao uzor? Ko je ona?

Njeno ime počinje na S. Samo S. govorila je i pisala i mislila i osećala slobodno, jedina preostala književnica našeg naroda. Narod toga nije bio svestan, ali to neznanje ništa nije menjalo u poretku stvari, žena i baznih šuma. Narod je živeo u predrasudama i samosažaljenju neprestano hranjenim propagandom Katarine II, a S. je živela u predgrađu, tamo, na domak granja baznih šuma.

S. je pisala ujutro, kad deca odu u školu i obdanište. S. je volela te uzbudljive nepodudarnosti i raskorake između onoga što ima da kaže, onoga što napiše i onoga što napisano znači. S. nije htela nikom da pokaže šta piše. Ni mužu, dok ga otrovana krv nije usmrtila, ni deci. Jedino dostupni bili su fragmenti koje je čitala petkom, uveče. Biciklom bi se dovezla do malog trga na samom kraju pečačke zone. Popela bi se na poslednji stepenik oronule zgrade u kojoj odavno niko ne stanuje, pod svetlost lampe koja osvetljava ulaz u ruševinu i zagonetni natpis koji glasi: „Psssst!“.  Stavila bi naočari i bez ikakve najave počela da čita.

Desetak vernih slušalaca već je bilo tu, osvetljavali su S. bledim snopovima baterijskih lampi. I prodavačice sa okolnih tezgi mogle su da čuju S. Ovog petka čitala je kraj jedne priče. Početak ste morali sami da zamislite. Upućeni slušaoci sa zanimanjem su očekivali svaku rečenicu. Bila je mršava, sećaš se? Bila je bez muža, jedini hranilac četvoročlane porodice. Bila je strastan pušač, cigareta je bila večno zalepljena za njene usne. U diktaturi matrijarhata samo žene mogu da zavijaju duvan i puše, a za muškarce taj običaj ne važi, smatra se skarednim.

S. nije imala dozvolu za javni nastup, iako je više puta podnosila zahtev tržišnoj inspekciji. Tržišna inspekcija joj je već u nekoliko navrata plenila štivo. Dva puta su S. čak i uhapsili, pa sutradan puštali na slobodu, ne nalazeći krivicu, ne nalazeći dokaza za kršenje zakona o javnom redu i miru. Okrutnost vlasti, duboko siromaštvo i gladna usta kod kuće sve su bolnije produbljivali nezadovoljstvo očajne S. A dežurni tržišni inspektor naložio joj je da prekine čitanje. Nije ga poslušala. Ponovio je naredbu. Nastavila je da čita.

Istrgao joj papir iz ruku. Tek tad podigla je pogled. „Imam pravo da čitam“, rekla je. „Nemaš dozvolu!“, podviknuo je inspektor. U žaru prepirke, u ukrštaju bledih snopova baterijskih lampi, udario joj je šamar, naočari su odletele, zastao trenutak gledajući je pravo u oči. S. je stajala nemo. Inspektor se okrenuo i pošao, ponevši sa sobom tekst koji je S. čitala, a okupljene žene sklanjale su mu se s puta. Kao što znaš, u dubokom matrijarhatu nije moglo da te snađe veće poniženje, nego što je šamar muškarca, i to na javnom mestu. Da uzvrati na bilo koji način S. nije htela ili nije smela, znajući da bi se to smatralo neposrednim napadom na državu.

Bespomoćna i ponižena, S. odlazi u policijsku stanicu da se požali na tržišnog inspektora koji ju je udario, da traži da joj plate za štivo koje su joj oduzeli. Nisu hteli niti da je slušaju niti da je gledaju. Tako je S. postala nevidljiva i nečujna, kao H.-ova muzika. Osvrćući se oko sebe, S. je ugledala u ćošku kantu sa benzinom, zaplenjenu od švercera. Odlučila je ponižena S. da ode kući i da probudi decu i da dovede decu pred policijsku stanicu i da donese svoje rukopise i da okupa u plamenu i decu i rukopise i sebe. Je li i postupila tako kako je odlučila?

Rukopise nije ponela, jer su bili sakriveni van kuće i nije bilo vremena. Uvela je decu u policijsku stanicu i ponovo zatražila da joj vrate tekst. Rekli su joj: „Ako smesta ne pokupiš ovu decu i ne udaljiš se – uhapsićemo te, a decu poslati u sirotište.“ S. je onda prišla kanti s benzinom, zgrabila je, iznela je napolje. Deca su bila oko nje i ona je odvrnula poklopac. Snopovi baterijskih lampi ujedinili su se i pokazali ih nestvarnim. S. je čučnula i zamolila najstarijeg sina da joj pomogne da se polije benzinom po glavi, ramenima, stomaku. Uspravila se, natopljene odeće. Da li možeš da je vidiš u tom času, da li možeš da osetiš miris benzina? Prišla je S. svakom detetu ponaosob, pomilovala ih po kosi i zamolila ih da zažmure, sipala gorivo po glavicama, ramenima, stomaku. Titrava isparenja benzina dižu se sa njih i prelamaju svetlost baterijskih lampi u bojama duge, miris je opojan i prodire u mozak svakog ko se tu zatekao. S. je prigrlila decu uz sebe. Varnica je kresnula nečujno. Buktinja je plamtela celovito, nije se raslojila. Policajci su se trgli iz neverice, bacili su ćebad od magareće dlake na buktinju.

Vest o incidentu brzo se proširila, žene su odmah pohrlile na ulice. Iz svake podanice matrijarhata izbija decenijama akumulirano nezadovoljstvo diktaturom Katarine II. Narod je vikao i množio se na glavnom trgu. Ujutro, bili su nepregledni kao bazne šume. Policija dobija naredbu da rasturi protest. U nemirima je dvanaest građanki ubijeno, pa sutradan još dve stotine, pa sutradan hiljadu. Domino-efekat je zahvatio sve trgove u diktaturi matrijarhata. Narod se podigao sa kolena, pružio ruke uvis, stisnute pesnice vitlale su vazduhom, gledalo se pravo u oči prodornim pogledima, vikalo se do neba, zahtevalo se pravde, istine i slobode. Desetine žena sledilo je S.-in uzor i kupalo se vatrom, na ulicama, na mostovima, na krovovima kuća.

U četvrtom smo veku PA, postapokalipse. Uz nas, preživeli su samo magarci, pacovi, otrovi u krvi i televizija. Sve pretpostavke su pogrešne. U matrijarhatu smo, bez muzike. U sramoti smo koja ne poznaje iskupljenje. Kisele kiše stropoštavaju se iz provalije neba. Katarina II obilazi u bolnici ugljenisanu pesnikinju S., još neumrlu. „Svetice ne umiru“, televizija prenosi narodu reči Katarine II. Dvor saopštava da su se dve žene isplakale, razumele, da su jedna drugoj oprostile. Dvor saopštava da će biti osnovana biblioteka sa pesnikinjinim knjigama. Šta je to biblioteka, pitaš se? Svako će tu moći da dođe i da čita i da sluša i da vidi šta je S. pisala.

Ali biblioteka nije moguća, jer je S. sakrila sve što je napisala. Niko ne zna gde je S.-ina zaostavština. Samo je jedno od njene dece išlo sa S. i pomagalo joj u noćnim akcijama sakrivanja tekstova. I to dete je izgorelo. Sve je nestalo netragom. Tajna ostaje. Dan za danom uporišta Katarine II popuštaju i padaju, amazonke prelaze na stranu pobunjenika. Katarina II povraća od besa, vrišti, sve samlja. Poseta Katarine II izgoreloj pesnikinji koja potom umire još više žari ozlojeđenost i mržnju naroda. Zvanično, S. je umrla dve nedelje pošto se okupala u vatri. Njena mučenička smrt znači pročišćenje za svaku ženu. Njena deca nisu umrla u buktinji. Tako je javila televizija, sećaš se.

Atentat koji su organizovale visoke dvorkinje ne uspeva, bomba smeštena pod kadu s magarećim mlekom eksplodirala je šezdeset sekundi prerano. Katarina II se spotakla o purpurni plašt, polomila kristalnu štiklu i pala u hodniku koji vodi do kupatila. Tako je izbegla smrt. U odmazdi, svim zaverenicama, kao i svim ženskim pripadnicama njihovih porodica, odrubljene su glave. Tenkovi su na ulicama, gusenice oru zemlju. Pacovi proždiru oči odrubljenim glavama bačenim na ulicu. Ali pojačana represija samo omasovljuje narodni ustanak.

Katarina II je već sredinom januara prebegla u susedni Patrijarhat, nepregledno carstvo baznih šuma. Svi ćemo doživotno pamtiti taj dan, prvo jutro slobode. Sad je svemoćna Katarina II samo K. Hoćemo li je pamtiti? Diktatura je oborena, matrijarhat je spreman za obnovu. Na mestu S.-ine buktinje biće podignut spomenik, sa večnim plamenom u gorioniku od bronze.

K. pridružuju brojnom Patrijarhovom haremu. Nova ženka pleni njegovu pažnju, K. je najlelulavija, najelegantnija, K. ne može da začne, K. je drugačija. Ona mu peva, ona mu pleše, ona pantomimom dočarava oluju i talase, ona je više žena od bilo koje žene u haremu, od bilo koje žene u njegovom carstvu. Ona ume, postepeno, neprimetno, slatko, da naklonost preobrazi u Patrijarhovu strast, u zavist ostalih konkubina. Ona mu čita. Priče nesrećne S. najviše mu se sviđaju. Otkud njoj te priče? Ali tih priča ima samo za nekoliko noći, dugih. K. svoju prvu priču izmišlja jedne večeri na terasi, kad ju je Patrijarh pozvao da bude uz njega, umoran od lova na pacove kapitalce po baznim šumama.

Skoro svake večeri morala je da izmisli novu priču. Uživala je u tome, ne samo zato što je pričama sve jače vezivala Patrijarha za sebe, nego i zbog zadovoljstva u samom pripovedanju. Volela je te raskorake između onoga što ima da kaže, onoga što izgovori i onoga što ispričano znači. Pričala je iz tih razmaka, čudila se kako ih njen jedini slušalac ne primećuje i kako stoga biva očaran. Živela je u tim razmacima, u tim neprimetnim nepoklapanjima, u svetovima koji se raskriljuju. 

Ljubomorne žene harema jedne večeri izniknu kao pacovi iz poda njene sobe i uguše K. svilenim jastukom. Jastuk potom pocepaju, pospu crno perje po njoj. Da li si zamislila tu sliku? Kakav kraj za nekad svemoguću Katarinu II. Vest probija granicu. U matrijarhatu narod slavi oslobođenje. Sudski postupci aparatčicama Katarine II odvijaju se na glavnom trgu, narod neposredno učestvuje, odlučuje, uživa. Plamen sa tela S. i njene dece nije ugasnuo.

Prošlo je već pet sezona kiselih kiša. Bazne šume nabujale su do same ivice gradskog asfalta. Revolucija traje, na mestu prve buktinje podignut je spomenik večnog plamena, gori i po najgušćem pljusku kiselih kiša. A šta se dogodilo sa muškarcem koji je bio izazivač revolucionarnog zanosa, ponizivši pesnikinju? Taj čovek tvrdi da se šamar koji je pokrenuo narodnu revoluciju nikada nije dogodio. Pitaš se kako je to moguće? Kako se usuđuje da huli? Ko je on? Sve pretpostavke su pogrešne.

Njegovo ime počinje na F. Tvrdi kako revolucija počiva na laži i objašnjava da je muškarcu u diktaturi matrijarhata nezamislivo da udari ženu. F. tvrdi: „To je nemoguće. Pre svega, ja sam muškarac i živim u ovoj zemlji, u diktaturi matrijarhata. Radio sam u službi tržišne inspekcije, a državna uniforma dodatno obavezuje na pokornost nadređenima, to jest ženama.“ F. tvrdi da je onog petka zatražio od S. da mu pokaže dozvolu za javni nastup, ali da se nije obazirala. Osvrnuo se oko sebe i video kako ga opkoljavaju prodavačice sa obližnjih tezgi, a svaka u ruci nosi baterijsku lampu. F. tvrdi da je odustao od dalje rasprave sa S. Prišao joj je na korak i istrgnuo joj papir iz ruku. Ona to nije očekivala. Tajac. F. tvrdi da se okrenuo i otišao, bez osvrtanja.

F. štrajkuje glađu u zatvoru. U zatvoru svi tvrde da su nevini, zar ne? U diktaturi matrijarhata sve žene veruju da su bezgrešne. F. tvrdi da je Katarini II poslužio kao žrtveni magarac. Može li mu se verovati? F.-ova porodica pronašla je S.-ine rukopise za koje se govorilo da su izgoreli kad i ona i njena deca. F.-ova porodica osmelila se i potražila advokata u nadi da će izvući nevinog F.-a iz zatvora. Jedna mlada ambiciozna pravnica prihvatila je zadatak, poverovala je u priču zatočenog tržišnog inspektora.

Ime F.-ove zastupnice počinje na N. Ona u završnom obraćanju narodnoj poroti bezuslovne ženske pravde kaže: „S. je opravdano bila razočarana poretkom stvari, žena i baznih šuma, ali F. je drugo lice nepravdi s kojima naš narod živi, bori se i u toj borbi mora istrajati.“ Da se šamar koji je pokrenuo narodnu revoluciju zapravo nikada nije dogodio potvrdile su i četiri svedokinje koje je N. ohrabrila da izađu pred narodni sud, prodavačice koje su bile očevici čitanja i rasprave između S. i F. I to je za porotu bilo dovoljno. F. je izašao iz zatvora odmah posle naredne sezone kiselih kiša. Oslobođen je svih optužbi.

N. je pred sud izvela svedokinje, koje veruju i svedoče da S. nije želela da se zapali, već samo da zapreti policiji da će to da učini, ali da je plamen buknuo kada je po navici, da bi se smirila, ne razmišljajući, zapalila cigaretu. U diktaturi matrijarhata samo žene mogu da zavijaju duvan i puše, a za muškarce taj običaj ne važi, smatra se skarednim. Posle revolucije, obećano je, i to će se promeniti, i muškarcima će biti dozvoljeno da puše.

Posle revolucije, narod je počeo da priča da je S.-ina majka uzela novac od Katarine II, za statiranje uz bolesničku postelju deset minuta pred TV kamerama i za doživotno ćutanje. Veliki novac za ulogu u predstavi prilikom diktatorkine posete lažnoj mučenici u bolnici i za ćutanje da je S. mrtva, za ćutanje koje potvrđuje da je S. umrla odmah, već u ognju, i za ćutanje da je u zavoje umotana neka druga žena, pantomimičarka koja se ne pomera i u koju su udenute cevi za dovod vazduha i krvi. Da li je tako nešto moguće, šta misliš? Posle pada Katarine II S.-ina majka uporno je negirala glasine, ali to nije vredelo, narod zna najbolje. Narod raspolaže autoritetom jačim od bilo koje Katarine II, od bilo koje sile, od bilo koje istine. Neko je ukrao bronzani gorionik večnog plamena sa spomenika pesnikinji S., a već naredne sezone kiselih kiša i postament je srušen.

Poredak stvari i žena i baznih šuma smatra N.-inu dokumentaciju odbrane F.-a pred narodnim sudom državnom tajnom. Dokazi, rešenja, zapisnici, beleške, potpisane izjave, izvodi iz knjiga rođenih i iz knjiga umrlih, otkriveni S.-ini rukopisi – sve to je cenzurisano. Nedostupno, pod velom državne tajne. Nepisanim zakonom predviđeni rok važenja državne tajne glasi: na neodređeno vreme. Dakle, neograničeno. Da li tajna policija ima monopol nad pamćenjem i istinom? Ima. Šta misliš, otkud cenzura u obnovljenom matrijarhatu? Zar revolucija nije ukinula tajnu policiju? Nije, naravno. Tajna policija obnovljenog matrijarhata tvrdi da postupa po uzoru na slavnog muzičara H. i na slavnu pesnikinju S. Tabu zaborava je neprikosnoven. Sećaš li se šta je značio H.-ov i S.-in otpor nedostupnošću? Iz kog razloga tajna policija obnovljenog matrijarhata postupa tako čudno, tako nedokučivo? Iz istog razloga kao i S. i kao H. nekad, u diktaturi. Velika je uteha tišine.

P., H., S., K., F., N. Imena su reči koje ne smemo da izgovorimo. Ovo o čemu ti govorim ne može se proveriti, moraš mi verovati na reč. Muzika je nestala. Matične knjige rođenih su državna tajna. Fluoroscentni sneg izrasta svake zime iz zemlje. Kisele kiše stropoštavaju se iz provalije neba. Bazne šume su puste i razmnožavaju se geometrijskom progresijom. Da li će nas progutati? Kad bismo znali matematiku, mogli bismo da razumemo i sagledamo šta nam se sprema. Ovako, tajna ostaje.

Ako čitaš ovu priču, događa se nemoguće. Ako me odaš, biću uhapšena i mučena. Ako me ne odaš, živeću večno. Ako neko nije dostupan, ne znači da ga nema. Ako čitaš – ko si ti? Sve pretpostavke su pogrešne. Ako pišem – ko sam ja? Kad bi to otkrila, morala bih da prestanem da pišem. Ovako, tajna ostaje.

 
Priča pisana za specijalnu publikaciju kojom DNB (nemačka nacionalna biblioteka) obeležava stogodišnjicu postojanja, 10.05.2012. Piscu je poziv uputila Elizabeth Niggemann, direktorka DNB-a, uz uslove da se radnja događa u dalekoj budućnosti i da se makar jednom spomene biblioteka.

PDF Prelom priče na nemačkom

Peščanik.net, 11.05.2012.