Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Prije početka cijepljenja protiv virusne bolesti COVID-19, u Velikoj Britaniji tamošnji premijer Boris Johnson dao je dvije nedvosmislene izjave.

Prvo je rekao da u Velikoj Britaniji neće biti obaveznog cijepljenja, jer to nije način na koji se to radi na Otoku. Gotovo u istom dahu dodao je kako bi se prema njegovom mišljenju protiv opasnog virusa trebali cijepiti svi.

U Velikoj Britaniji danas je 65% potpuno cijepljenih, dok je u Sloveniji samo 47% cijepljenih državljana. Kod nas u Sloveniji cijepljenje također nije obavezno, što je naša vlast građanima isto tako jasno rekla. I jednako kao Johnson pozvala ih da se cijepe. Ali odaziv je u Sloveniji zamjetno slabiji.

Kako je britanski premijer pojasnio, državna vlast cijepljenje stanovništva na Otoku neće nametnuti kao obavezno, jer „to nije način na koji se to radi na Otoku“, a temelje i razloge za donošenje takve odluke vjerojatno je pronašao u normativnim okvirima države koju vodi. Granice uplitanja države u slobodu svakog pojedinca i njegovu odgovornost za vlastitu dobrobit s jedne strane te granice osobne slobode i odgovornosti pojedinca za vlastitu sudbinu (uključujući zdravlje i socijalnu sigurnost) s druge strane u Britaniji je moguće mapirati drugačije nego u Sloveniji. A ako odluka o dobrovoljnom cijepljenju može biti adekvatna za Veliku Britaniju, u svjetlu veličanstvenog fijaska s procijepljenosti državljana Slovenije primjereno je zapitati se daje li i naš normativni pravni okvir vlastima temelje za jednako postupanje. Može li i Janez Janša reći da obavezno cijepljenje nije način na koji se to radi u Sloveniji? Zna li naša vlast uopće postupati u ovom slučaju? Što je pravno utemeljena dužnost i odgovornost države u pogledu cijepljenja u slučajevima epidemije opasne bolesti – a koje su, s druge strane, dužnosti, prava i odgovornosti svakog pojedinog građanina?

Prije nego što uronimo u dubine slovenskog pravnog sustava, krenimo zaobilaznim putem u državu koja nam je srodnija od Velike Britanije – Češku. Prije godinu dana tamo je državljanin Pavel Vavrička s grupom istomišljenika na Europskom sudu za ljudska prava (očito pod velikim utjecajem prijelaza sa socijalističko-kolektivističkog društvenog poretka u liberalni individualistički) uložio pritužbu protiv svoje države, koja nalaže obavezno cijepljenje djece protiv opasnih zaraznih bolesti.

Europski sud za ljudska prava ove je godine, na vrhuncu drugog vala epidemije, tužbu proglasio neutemeljenom. U obrazloženju sudske odluke naveden je važan pasus u kojemu Europski sud pojašnjava da je obavezno cijepljenje u Češkoj uspostavljeno kao odgovor na prijeku potrebu za cijepljenjem stanovništva protiv širenja opasnih zaraznih bolesti. Češka je vlast, prema Ustavu, bila dužna postići dostatnu procijepljenost i na taj način omogućiti građanima da žive u zdravom okruženju. Europski sud za ljudska prava također je utvrdio da češka država odgovarajuću visoku procijepljenost stanovništva ne može osigurati ničim osim obvezujućim cijepljenjem, a ne samo preporukom ili pozivom na dobrovoljno cijepljenje. U sažetku obrazloženja ove presude Europski sud nas tako podsjeća da države u odnosu prema pojedincima nemaju samo negativne obaveze, kao što je suzdržavanje od miješanja u njihove osobne slobode i prava, nego prema svojim građanima imaju i pozitivne obaveze, među kojima je jedna od temeljnih osiguranje zdravlja i zdravog životnog okruženja.

Takvu pozitivnu dužnost države izričito određuje i slovenski Ustav. U članku 72. (zdrava životna okolina), u prvom stavku, najprije je propisano pravo svakog pojedinca na zdravo životno okruženje, a u drugom se nalaže kako je država ta koja mora skrbiti za ostvarenje tog prava. Ta Ustavom propisana pozitivna obaveza države vezana za sprečavanje izbijanja i širenja zaraznih bolesti provedena je na zakonskoj razini odredbama Zakona o zaraznim bolestima (Zakon o nalezljivih boleznih – ZNB). U 10. članku tog zakona navode se mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti (epidemiološke mjere), među kojima je cijepljenje spomenuto u točki 6.

ZNB dalje, u prvoj alineji prvog stavka članka 22., propisuje da je cijepljenje obavezno protiv difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka, rubeole i hepatitisa. A u aktualnoj raspravi o cijepljenju protiv COVID-a 19 posebno je važna druga alineja istog članka koja izričito propisuje kao obavezno cijepljenje protiv bjesnoće, žute groznice, trbušnog tifusa, meningoencefalitisa, gripe, tuberkuloze i drugih zaraznih bolesti (u ovu kategoriju spada i COVID-19), „ako postoje epidemiološki razlozi i tako određuje godišnji program cijepljenja“.

Slovenski zakon (ZNB) dakle u drugoj alineji članka 22. propisuje da državno tijelo mora definirati cijepljenje kao obavezu kada za to postoje epidemiološki razlozi. To znači da, ako doista želimo djelovati u utvrđenim i važećim normativnim okvirima, potrebno je utvrditi jesu li, s obzirom na sve okolnosti trenutne epidemije, već nastali epidemiološki razlozi u kojima cijepljenje prema važećem zakonu postaje obveza, a ne samo pravo ili opcija. „Epidemiološki razlozi“ o kojima govori ZNB pravni su standard koji se mora sadržajno utvrditi kad god se za to pojave okolnosti. Unaprijed apsolutno odbaciti obavezno cijepljenje kao epidemiološku mjeru, da bismo i na ovom području zadovoljili neoliberalnu mantru o odgovornosti svakog pojedinca za sebe i za svoju sudbinu, svakako znači napuštanje sadašnjeg normativnog okvira, koji smo gore saželi.

Takav odmak od našeg važećeg normativnog okvira kao rezultat neoliberalnog stanja uma nije ni prvi ni posljednji za slovenske vlasti budući da slične odmake već duže vrijeme bilježimo na područjima društvenih i ekonomskih prava, prava na azil i zaštite okoliša. Međutim, odmak u vezi obaveznog cijepljenja vrijedi barem prepoznati kao takav jer bi se uskoro mogao pokazati kao jedan od najkobnijih po slovensko društvo. Naime, u slovenskoj priči o cijepljenju država, odnosno njezina izvršna vlast, nije samo bez ikakvog ozbiljnog razmatranja unaprijed odbacila mogućnost određivanja obaveznog cijepljenja protiv COVID-a 19 i prepustila odluku o tome svakom pojedincu. U isto vrijeme je, naime, na razini vlastitih odluka i izjava, vlast sebe oslobodila i odgovornosti za kontrolu i suzbijanje epidemije te ju je, bez utemeljene pravne osnove, prenijela na svakoga od nas. Dakle, na pojedince i narod u cjelini, koji, međutim, sam po sebi i bez nekog vanjskog autoriteta vrlo vjerojatno neće moći postići onaj stupanj kolektivnog cijepljenja (80% ili više) koji je potreban da ova epidemiološka mjera počne djelovati.

Navedeno odstupanje od pravne regulacije borbe protiv epidemije ljudi bi, naravno, mogli ispraviti kao kolektiv. I to kad bi se, unatoč tome što je cijepljenje dobrovoljno, velika većina stanovništva cijepila. Time bi građani kasnije „zakrpali“ činjenicu da država u ovom slučaju nije ispunila svoju pozitivnu dužnost. Drugim riječima, dovoljno visoka stopa procijepljenosti također bi mogla biti posljedica nekih drugih, mekših pristupa države, koji bi potaknuli dovoljno veliki postotak građana na cijepljenje. U tom slučaju mogli bismo zaključiti da je država ipak ispunila svoju pozitivnu dužnost i bez uvođenja obveze cijepljenja. No zasad se ne čini da bi se to moglo dogoditi u skoroj budućnosti.

Naime, mi kao pojedinci našli smo se u situaciji da sami „slobodno“ moramo donijeti odluku za ili protiv cijepljenja. Potpuno je logično, osobito u današnjem informacijskom okruženju, da se određeni dio stanovništva neće odlučiti za cijepljenje. Taj će udio, barem se čini, zasigurno biti prevelik da bi se mogla postići dovoljna ili željena razina procijepljenosti.

Sama činjenica da je cijepljenje dobrovoljno, unatoč razmjerima epidemije, nažalost će signalizirati popriličnom broju ljudi da vlast očito nije uvjerena ni u njegovu sigurnost ni u učinkovitost. U protivnom bi, logično promišljaju dalje, to definirala kao pravnu obvezu jer bi tako također preuzela punu odgovornost: za izbor cjepiva, kao i za bilo kakvu štetu koja bi se zbog cijepljenja nanijela zdravlju nekih (rijetkih) pojedinaca.

Naime, nitko u znanstvenoj zajednici nikada nije tvrdio da nova cjepiva protiv COVID-a 19 (ili bilo koje druge bolesti) neće imati baš nikakve nuspojave; da ne može biti zdravstvenih problema kod pojedinaca nakon cijepljenja. Ta mogućnost je neosporna činjenica. Neki ljudi mogu zaista pretrpjeti štetu od cijepljenja, možda će netko čak i umrijeti. Na razini pravnog sustava ta je mogućnost već predviđena Zakonom o zaraznim bolestima koji u člancima 53.a i 53.b propisuje da svaka osoba koja je pretrpjela zdravstveno oštećenje zbog obveznog cijepljenja, što se odražava u ozbiljnom i trajnom smanjenje životnog vijeka i tjelesnih funkcija, ima pravo na naknadu. Ako nuspojave cjepiva dovedu do smrti, supružnik (ili izvanbračni partner), djeca ili roditelji te osobe imaju pravo na naknadu.

U sljedećem članku zakon već i „vrednuje“ štetu pa se navodi 60.000 eura za ozbiljno i trajno smanjenje vitalnih funkcija i 10.000 eura za smrt bračnog druga ili izvanbračnog partnera ili maloljetnog djeteta (djeca imaju pravo na 20.000 eura nakon smrti roditelja). Naravno, ne želim reći da navedeni iznosi predstavljaju bilo kakvu stvarnu ili dovoljno visoku novčanu satisfakciju za trajno oštećenje zdravlja ili gubitak bliskih osoba. No bitno je da naš pravni sustav ništa od toga ne ignorira. On cjepivima, u skladu sa znanstvenim spoznajama, ne pripisuje nikakva čuda u smislu da su apsolutno i samo korisna i potpuno bezopasna. Dapače, na individualnoj razini mogu biti štetna i imati najgore posljedice. Međutim, u slučajevima epidemije ili nadolazeće epidemije zarazne bolesti cjepiva su predviđena kao obvezna jednostavno zato što njihova dobrobit za život i zdravlje ljudi (uz odgovarajuće cijepljenje, naravno) na razini društva u cjelini daleko nadmašuje rizike od iznimnih zdravstvenih problema koji se zbog cijepljenja mogu pojaviti.

Ovu posljednju rečenicu nisam smislio sam, već sam je prepisao iz obrazloženja presude našeg Upravnog suda II U 41/2009, koji je, poput gore navedene presude ESLJP-a, odbacio navode da je obvezno cijepljenje protuustavno: „Koristi obveznog cijepljenja za zdravlje pojedinca i članova šire zajednice nadmašuju posljedice zadiranja u ustavna prava pojedinca, a obvezno cijepljenje, kako ga definira ZNB, nije pretjerana mjera.” Ili, kako je Ustavni sud Republike Slovenije napisao u presudi UI-127/01 od 2004. godine: „Koristi cijepljenja za zdravlje pojedinca i cijele populacije nadmašuju moguću štetu koja pojedincima može nastati zbog nuspojava cijepljenja.“ Razmatranje i odmjeravanje koristi i opasnosti pojedinačnih cjepiva (uključujući cjepiva protiv COVID-a 19), naravno, nisu prepuštena svakom pojedincu, već sustavu i postupku za odobravanje cjepiva koje vode nadležne institucije (na razini EU-a to je Europska agencija za lijekove).

I na formalnoj i na razini zdravog razuma trebalo bi biti jasno da mi kao pojedinci jednostavno nismo sposobni procijeniti sigurnost i, na kraju, ali ne i najmanje važno, korisnost cjepiva. Ipak, država je cijeli teret odluke o cijepljenju prebacila na nas, kao i svu odgovornost za tu odluku. Naime, valja napomenuti da gore spomenuta naknada za komplikacije cijepljenja nije moguća u trenutnim okolnostima jer cijepljenje protiv COVID-a 19 nije obvezno. Mi koji smo se cijepili vlastitom odlukom sami smo preuzeli i odgovornost za sve moguće nuspojave. Iako smo svojom odlukom djelovali kako za vlastitu tako i za opću korist.

U ovom trenutku vrijedi postaviti još jedno pitanje: ima li građanin i u ovakvoj formalnopravno nepredviđenoj situaciji, kada je odluka o cijepljenju usred najgore epidemije prenesena s države na svakog pojedinca, uistinu pravo izabrati da se ne cijepi (gledajući sa strogo ustavnopravnog gledišta)? Kad bi se na cjepivo gledalo samo kao na lijek koji štiti jednog pojedinca od bolesti, onda je jasno da bi pojedinci imali pravo izabrati da se ne cijepe. No, budući da se cijepljenje u medicinskoj doktrini, kao i u ustavnopravnoj praksi smatra kolektivnim činom, koji štiti život i zdravlje cijelog društva, to su različite odluke.

Odluči li se pojedinac ne cijepiti, tom odlukom ne ugrožava samo sebe (na to bi, naravno, imao pravo, kao i na to da se radije „liječi“ pijući izbjeljivač, razrjeđivač ili lijek za konjske gliste), ali on svojom odlukom također ugrožava živote i zdravlje svih ostalih članova društva, cijepljenih i necijepljenih. Naravno, ne ugrožava ih toliko sam po sebi, kao necijepljeni pojedinac, već kao udio u broju, odnosno u kolektivitetu svih necijepljenih (što je njihov udio u društvu veći, veća je opasnost za život i zdravlje svih). Život i zdravlje svih članova društva su Ustavom zajamčena prava u koja ne bi smjelo zadirati pojedinčevo pravo da se ne cijepi. Prema izričitoj odredbi trećeg stavka 15. članka Ustava Republike Slovenije, prava pojedinca ograničena su pravima drugih. Stoga, budući da odluka pojedinca da se ne cijepi, po prirodi stvari (ili po prirodi epidemije zaraznih bolesti i cjepiva) znači uplitanje u ustavno pravo drugih na zdravlje i, u ekstremnim slučajevima, na život, pojedinac to pravo jednostavno nema.

U našem pravnom sustavu stoga ne postoji ništa poput „prava na necijepljenje“. Treći stavak članka 15. Ustava to jednostavno ne dopušta, čini ga proturječnim, nemogućim. Naš pravni sustav poznaje jedino izuzeće od cijepljenja, i to samo onih osoba kod kojih postoje zdravstveni razlozi i stanja zbog kojih bi se njihovo zdravstveno stanje nakon cijepljenja moglo pogoršati. Ne radi se, dakle, o pojedincima koji se ne žele cijepiti, već o onima koji se ne mogu ili ne smiju cijepiti. I zbog kojih je obveza cijepljenja svih nas ostalih tolikovažnija.

Država je, dakle, ostavila pravo pojedincima da odluče ne cijepiti se iako za to nije imala odgovarajuću pravnu osnovu. Problem na razini pojedinačnog odlučivanja je, naravno, u tome što svaka pojedinačna odluka o necijepljenju sama po sebi ne znači miješanje u pravo drugih na zdravlje i život (ili ta pojedinačna intervencija nije toliko intenzivna da bi imala vidljive posljedice), već intervenciju u pravo drugih na zdravlje i život uspostavlja tek dovoljno visok postotak onih koji se odluče za necijepljenje. Rezultat svega toga je premali postotak cijepljenih da bi se postigao kolektivni imunitet ili spriječile najgore posljedice epidemije.

Čini mi se da je ova situacija usporediva s pravom jednog ginekologa na prigovor savjesti na pobačaj u usporedbi sa situacijom u kojoj takav prigovor iznose svi ginekolozi na nekom području. U prvom slučaju pozivanje na prigovor savjesti neće bitnije zadirati u ustavno pravo žena da slobodno odlučuju o rođenju djece, a u drugom slučaju bile bi potpuno onemogućene u ostvarivanju ovog prava što bi zahtijevalo državnu intervenciju kako bi se to pravo učinkovito uspostavilo i pod cijenu individualnog prava ginekologa kao pojedinca.

Takva bi državna intervencija bila nužna i u situaciji u kojoj imamo samo 47% potpuno cijepljenih osoba, eksponencijalni rast zaraženih i hospitaliziranih, a zdravlje ljudi ugroženo je ne samo COVID-om 19, već i – zbog mogućnosti preopterećenja zdravstvenog sustava – svim drugim opasnim bolestima i stanjima koja se ne mogu adekvatno riješiti. Intervencijom bi država osigurala značajno povećanje postotka potpuno cijepljenih osoba; ali zapravo je riječ o intervenciji određivanjem obveze cijepljenja, od koje je država (neoliberalna kakva je, nesposobna internalizirati vlastite pozitivne obveze i odgovornosti prema svojim građanima) odustala unaprijed, a njezino je odsustvo zapravo i uzrok niskog postotka cijepljenih. Riječ je, dakle, o svojevrsnoj kvaki 22, koja cijelo društvo dovodi u pozu 69, kada se građani „međusobno jebu u glavu“ razlozima za i protiv cijepljenja. Umjesto propisane kolektivnosti, tako smo se ukopali u sukob cijepljenih i necijepljenih, a ove ćemo jeseni očito svi biti sjebani. Sukob između cijepljenih i necijepljenih država će očito pokušati prevladati tako što će početi ograničavati prava onima koji nisu dobrovoljno cijepljeni.

Necijepljeni se sada žale da ih država želi diskriminirati u odnosu na one koji su cijepljeni. Neki ugledni kolege pravnici čak se slažu s njima te ih svojim stavovima dodatno podržavaju u njihovoj poziciji protiv cijepljenja. Međutim, pravo na necijepljenje ne postoji u našem ustavnopravnom okviru, a odluka pojedinaca da se ne cijepe znači intenzivno zadiranje u Ustavom zajamčena prava drugih. Stoga ljudi koji su donijeli ovu odluku u sljedećem koraku, kada državna tijela, nekako preko volje (da ne kažemo kilavo) žele ograničiti posljedice svog protuustavnog zadiranja u prava drugih, ne mogu tvrditi da su i sami žrtve neke vrste diskriminacije. Poput sijača govora mržnje koji ne mogu tvrditi da moguće sankcije znače ograničavanje njihove slobode govora i udruživanja.

Ono što necijepljeni s pravom mogu reći jest da je početna odredba o dobrovoljnom cijepljenju od strane državnih vlasti bila neiskrena te da u trenutnoj epidemiološkoj situaciji zapravo i nemaju pravo na obećani izbor i da se zapravo moraju cijepiti. Upravo na točki te spoznaje necijepljeni će se ponovno naći unutar normativnog okvira, jer je druga strana te spoznaje upravo spoznaja da da je cijepljenje u ovoj epidemiološkoj situaciji zapravo njihova obaveza.

Disenz, 25.09.2021.

Prevela Antonela Marušić

Peščanik.net, 09.11.2021.

KORONA VIRUS