Vukovarac Mladen Mrkić, inženjer agronomije i direktor kooperacije u lokalnom poljoprivrednom gigantu Vupiku, 31. srpnja 1991. oko 15 sati vraćao se s posla. Ispred zgrade u kojoj je stanovao dočekale su ga uniformirane osobe, prisilile ga da uđe u automobil bez registarskih oznaka i odvezle do zgrade stožera Teritorijalne obrane, na čijem čelu je tada bio Tomislav Merčep. Mrkiću se od tada gubi svaki trag. “Istog dana sam otišla u policiju i Teritorijalnu obranu, ali tamo su mi negirali da imaju ikakva saznanja o mom suprugu. Nisam odustajala, već sam se svaki naredni dan po nekoliko puta vraćala da vidim da li su što doznali. Nailazila sam na šutnju sve do 17. kolovoza kada me netko, navodno iz Zagreba, u večernjim satima nazvao na telefon i zaprijetio mi da će doći i po mene. To se vjerojatno dogodilo jer sam u međuvremenu o nestanku svog supruga obavijestila Franju Tuđmana, koji me spojio s tadašnjim ministrom unutarnjih poslova Ivanom Vekićem. Kontaktirala sam i Krunoslava Olujića, koji je tada bio okružni tužitelj u Osijeku, Vladimira Šeksa, predsjednika Regionalnog kriznog stožera za Slavoniju i Baranju, i Stjepana Mesića u periodu kada je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ i kasnije kada je postao predsjednik Hrvatske”, prisjeća se Mladenova supruga Radojka.

“Redovito sam u kontaktu s Ivanom Grujićem iz Uprave za zatočene i nestale osobe, prisustvovala sam sastanku Ive Josipovića, Borisa Tadića i Jadranke Kosor u Vukovaru 2010. godine, ali rezultata još uvijek nema”, kaže Mrkić, koja vjeruje da je njen suprug bačen u Dunav kao i ostali građani srpske nacionalnosti ubijeni u Vukovaru u ljeto 1991. “Nekoliko ubijenih ekshumirano je i identificirano u Novom Sadu, a tijela ostalih rijeka je najvjerojatnije izbacila na obalu kod Iloka, nakon čega su sahranjeni negdje u Vukovaru”, objašnjava Mrkić i dodaje da slučaj nije željela rješavati na sudu. “Jednostavno ne mogu zamisliti da se tužim sa svojom državom. Bilo bi mi bolno da se nakon silnih godina još moramo povlačiti i po sudovima. Jedino čemu se nadam je da ću što prije pronaći kosti svog supruga i u miru ga sahraniti.”

Sudbinu Radojke Mrkić dijeli i Vukovarka Iva Radić koja već 21 godinu traga za svojim ocem. Radić je dijete iz braka Srpkinje i Hrvata koji nije sudjelovao u ratu. Kada je počeo rat u Vukovaru, obitelj Radić odlučila je otići u izbjeglištvo. “Otac Mijo imao je rodbinu u Splitu koja mu je telefonski poručila da možemo doći jedino on i ja bez majke i njenih kćeri iz prvog braka. Nakon toga smo svi otišli kod tete u Srbiju, no uskoro smo se ipak odlučili na povratak u rodni grad. Po povratku u Vukovar, vojska JNA zaustavila nas je kod zgrade Velepromet, gdje je bio uspostavljen zatočenički objekt, jer smo trebali potvrdu s kojom smo mogli stići do kuće. Kada su vidjeli da je s nama otac, koji je bio invalid s distrofijom mišića, izveli su nas iz auta, a majku i sestru, koja je tada već bila punoljetna, odveli su na ispitivanje. Nakon nekoliko sati došli su do oca i mene i rekli da njega, budući da je invalid u kolicima, ne mogu ispitati u Veleprometu, nego da će taj razgovor obaviti u Nogoslavcima. Tada je iz objekta izašao Jovica Radan, naš susjed i dobar prijatelj mog oca, sjeo u naš auto i odvezao ga. Nas tri su smjestili u hladni podrum Veleprometa gdje je bilo mnogo ljudi. Nisu nam ništa htjeli reći o ocu, već su nas svako malo odvodili u svoje prostorije i ispitivali, budući da su sumnjali da je on financijski potpomagao Hrvatsku vojsku i jer su se njegovi bratići među prvima uključili u obranu Vukovara”, prisjeća se Iva Radić studenog 1991, kada je imala svega osam godina.

“Uskoro smo dobile poseban tretman. Odvojili su nas od ostalih zarobljenika, a za vrijeme obroka jeli smo u prostoriji s vojnicima. Među vojnicima je bio stari poznanik moje majke koji joj je obećao da se ocu neće ništa dogoditi. Nakon deset dana sjeli su nas na autobus i vratili u Srbiju bez da su nam rekli što se događa s ocem. Uskoro nas je u izbjeglištvu podsjetio taj isti čovjek koji je tvrdio da je otac na sigurnom i da mu je spasio glavu.” Nakon rata su do Radićevih dopirale razne priče koje su se uskoro ispostavile lažnima. “Za vrijeme Republike Srpske Krajine u Vukovaru su se svi ograđivali od nas zbog nacionalnosti moga oca, psihički su nas zlostavljali, nismo uspijevali doći do informacija, a jednu noć je čak bačena bomba pod prozor naše kuće. Nakon reintegracije njegov nestanak prijavili smo Crvenom križu, a prilikom jedne ekshumacije majka i ja smo išle na prepoznavanje, ali bezuspješno”, kaže Radić. “Kada je rat završio shvatila sam da opet ‘ne valjamo’. Prije im je smetalo što je otac Hrvat, a sad im je smetalo što je majka Srpkinja”, prisjeća se danas dvadesetdevetogodišnja Iva Radić, koja se s devetnaest godina odlučila preseliti u Švicarsku, a trenutno živi u Beogradu. Kako kaže, zbog svega što je proživjela, danas više ne želi nositi ničiju nacionalnost ni vjeroispovijest.

Na području bivše Jugoslavije traga se za još oko 13 000 nestalih osoba, a u nedavno predstavljenoj Knjizi nestalih osoba na području RH u izdanju hrvatskog Crvenog križa i Ministarstva branitelja, na popisu se nalaze 2 322 osobe za kojima se još uvijek traga, a koje su nestale na hrvatskom teritoriju između 1991. i 1995. godine. Na području Hrvatske, Crveni križ je ukupno registrirao 6407 nestalih osoba od čega je zatvoreno nešto više od četiri tisuće slučajeva. Od toga je 1371 osoba pronađena živa, ostaci 2664 su pronađeni, identificirani i vraćeni obiteljima, a još 900 posmrtnih ostataka i dalje čeka identifikaciju. Kako je u razgovoru za H-Alter objasnio pukovnik Ivan Grujić iz Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, proces identifikacije ekshumiranih osoba je izrazito složen i aktivan proces koji određuju raspoloživi uzorci krvi i srodstvo donatora, stanje posmrtnih ostataka te tehnološki napredak u području DNA analize. “Tijekom same ekshumacije posmrtnih ostataka, obavlja se preliminarni pregled žrtava te se uzimaju uzorci za potrebe identifikacije ostataka metodom utemeljenom na analizi DNA. Posmrtni ostaci se potom prevoze u nadležnu znanstveno-medicinsku ustanovu, gdje se obrađuju klasičnim sudsko-medicinskim metodama u cilju utvrđivanja identiteta, te uzroka smrti. Uzorci izuzeti iz ostataka prosljeđuju se u laboratorij, nakon čega se svi podaci dostavljaju Upravi za zatočene i nestale radi usporedbe s dosjeima nestalih osoba i podacima o okolnostima nestanka. Tako verificirani podaci temeljem su za pozivanje obitelji na konačnu identifikaciju posmrtnih ostataka, što se čini kroz uspostavljeni sustav u kojem sudjeluju Ministarstvo branitelja i Crveni križ“, objašnjava Grujić. Pomoćnik ministra branitelja dodaje da je Republika Hrvatska iz državnog proračuna osigurala sredstva kako bi se stvorili uvjeti za obradu i pohranu posmrtnih ostataka prema najvišim standardima. “K tome, osnovana su tri DNA laboratorija koja se prvenstveno namijenjena za identifikaciju posmrtnih ostataka žrtava iz Domovinskoga rata. Sve aktivnosti u svezi obrade posmrtnih ostataka objedinjene su u sustav koji organizira i koordinira Uprava za zatočene i nestale Ministarstva branitelja.”

Kako je u dosadašnjem radu u većem broju slučajeva utvrđeno kako se osobe nestale na području jedne države pronalaze na području druge, neupitan je značaj suradnje nadležnih tijela u procesu identifikacije posmrtnih ostataka, što se ostvaruje kroz redovnu komunikaciju Uprave za zatočene i nestale s nadležnim tijelima u Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini. Uz primjenu načela bezuvjetne isporuke posmrtnih ostataka matičnoj zemlji, ukoliko neka od zemalja ima opravdani interes, provodi se i uzajamno stručno promatranje procesa ekshumacija i identifikacija. “Osim toga, analize DNA za žrtve pronađene na području BiH i Republike Srbije provodi Međunarodna komisija za nestale osobe, s kojom je Uprava za zatočene i nestale zaključila i provodi Zajednički projekt identifikacija metodom analize DNA, utemeljen na ravnopravnim i partnerskim odnosima”, dodaje Grujić.

Važnost suradnje bivših zemalja SFRJ po pitanju završetka procesa traganja za nestalim ističe i Ministar branitelja Predrag Matić koji je taj problem označio kao najaktualnije humanitarno pitanje u Hrvatskoj, ali i kao prioritet u bilateralnim odnosima sa Srbijom. Sličnog stava je i predsjednik Josipović: “Nije bilo nijednog sastanka hrvatskih i srpskih vlasti na kojem nismo razgovarali o ovom pitanju i osjetili tugu i bol obitelji nestalih. Svaka osoba, bez obzira kojoj vojnoj formaciji pripadala, zaslužuje dostojanstven grob. Puni mir u regiji nastupit će tek kada se bude znala sudbina svih nestalih.”

Završetak procesa traganja za nestalim poduprle su Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva, ali i udruge civilnog društva. U sklopu kampanje Žrtve su predugo čekale Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, snimljeni su TV spotovi i pokrenuta je internet stranica kao znak solidarnosti s civilnim stradalnicima koji se i nakon toliko godina od završetka rata i dalje suočavaju s problemima i poniženjima u ostvarivanju svojih prava. Jedno od lica kampanje je Marica Kadić, koja 21 godinu traga za svojim nestalim roditeljima koje su odveli su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi 1991. iz sela Gore kraj Petrinje. Kroz njen slučaj, Documenta je željela ukazati na problem civila nestalih u ratu i na nužnost obeštećenja njihovih obitelji. Obitelji nestalih nakon pokretanja sudskog procesa u velikom broju slučajeva bivaju kažnjene naplatom visokih troškova parničnog postupka. No unatoč svemu, dio obitelji i dalje ne gubi nadu, već vjeruje da bi rasvjetljavanje sudbine njihovih najmilijih doprinijelo izgradnji mira na ovdašnjim prostorima. “Budući da sam dijete iz miješanog braka, nisam odgajana da dijelim ljude po nacionalnosti i da ih zbog toga mrzim. Ali većina nažalost ne razmišlja na taj način, pa zbog nerasvijetljene sudbine najmilijih, njihov bijes i netrpeljivost samo još više raste. Kako meni, tako i ostalima, bilo bi puno lakše krenuti dalje kada bi mogli sahraniti članove svojih obitelji”, zaključila je Iva Radić.

 
H-alter, 27.07.2012.

Peščanik.net, 02.08.2012.