Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

„Postoji izvestan tip osobe koji je intelektualno sazreo otprilike u istom periodu kao i ja – ili malo ranije, ili ne mnogo kasnije – i čiji se ceo politički identitet zasniva na ideji realizma, odbacivanja detinjastog entuzijazma i adolescentskih snova. U srednjoj školi, ovi ljudi su bili anarhisti, ili aktivisti, ili bog zna šta drugo. Ali sada su odrasli. Razbacuju se frazama poput ove: ‘Kako će to moći da prođe kroz Kongres’. Ne boje se klišea. Sazdani su pre od osećanja, nego od ideja. I njihov svet će se ubrzo raspasti.“ Corey Robin

Pred svake izbore slušamo istu priču – politika je izbor između dva zla, ko to ne razume, taj je naivni idealista. U vreme kada nije bilo treće opcije do izbora između dva zla, priča je glasila – tertium non datur, glasaj ili trpi posledice svoje neodgovornosti! Danas, kada trećeg izbora ima, ona glasi – treći izbor i nije nikakav izbor, jer nema nikakve šanse da pređe cenzus, ergo, tertium non datur – glasaj za manje zlo ili trpi posledice svoje neodgovornosti!

Zastupnici ove argumentacije često svoj stav predstavljaju kao promišljeni politički realizam, nasuprot naivnom, ili detinjastom idealizmu glasača koji ne bi da glasaju za ono što se obično smatra manjim zlom. Da, manje zlo jeste zlo, ali šta ćete, takva je politika, ruke se moraju uprljati. Šta biste vi hteli, anđele nebeske? Toga u politici nema! Ko neće manje zlo, završiće sa onim većim. U politici nema mesta naivnom moralisanju.

Ovako izložena, priča zvuči prilično ubedljivo, bez obzira što je otrcana od prečeste upotrebe. Mnoga opšta mesta su sa razlogom to postala – zato što su banalno tačna. Tačno – politika ne trpi naivno moralisanje. Tačno, ona sa sobom povlači i problem prljavih ruku, kao što je odavno uočio, u poslednje vreme često zazivani, Maks Veber.

Problem sa pričom o manjem zlu, u konkretnom slučaju, leži negde drugde. Ne u tome što ona od glasača zahteva da se opredele za manje zlo, već zato što ne uzima u obzir mogućnost da manje zlo uopšte i nije alternativa. Ukratko, problem leži upravo tamo gde njeni zastupnici smatraju da je ona najjača – u njenom navodnom realizmu.

Pogledajmo dva skorašnja primera. U časopisu Vreme, politički analitičar Đorđe Vukadinović piše:

„Šta god mislili o onom što se trenutno zove LDP, DSS, Dveri, DJB, DS, SDS, NDB ili ‘Nova’, njihovoj politici i njihovim liderima, sasvim je sigurno da njihovi glasači nisu ljubitelji Aleksandra Vučića i verovatno ne bi želeli da doprinesu ostanku SNS-a na vlasti u Beogradu. (U protivnom bi glasali direktno za SNS.) A zapravo će doprineti. Odnosno, doprineće svi oni koji ne pređu cenzus i koji znaju da ga neće preći, ali ipak – zbog “principa”, iz inata ili iz gluposti – izlaze samostalno. Drugim rečima, čak i da ni jedan jedini glas ne ukradu ili kupe, čak i da ne dobace do ciljane ‘kote 40’ (procenata) i čak i da SPS kojim čudom ne pređe cenzus (a to je, pojedinačno i sve skupa, dosta teško zamislivo), Vučić i SNS na beogradskim izborima mogu stići do pobede već na osnovu rasutih opozicionih glasova. I zato uloga ovih ‘švrćana’ (mada mnogi od njih – sem ‘Patkice’ i ‘Belog’ – baš i nisu neki politički mladunci) nije nimalo bezazlena, niti tako simpatična kao što, možda, na prvi pogled izgleda.“

Vukadinovićeva logika se ukratko svodi na stari vic – ako će u trci pobediti samo jedan, zašto ostali uopšte trče? Vic nam je smešan jer neobavešteni pitač podrazumeva da je unapred poznato ne samo da će pobediti jedan trkač, već i ko je tačno taj trkač. Smejemo se njegovom nerazumevanju jer znamo da je smisao trke upravo u neizvesnosti njenog ishoda – da, može pobediti samo jedan, ali ko će biti taj jedan ne možemo znati pre nego što se trka završi. Vukadinović, međutim, sasvim ozbiljno ponavlja pančlajn ovog vica kao poentu svoje političke analize. Zna se ko jedini ima šanse za pobedu, zašto ostali uopšte trče?

Naravno, postoji razlog zašto Vukadinović smatra da u ovom slučaju to nije vic, nego ozbiljna politička analiza, a taj razlog su rezultati predizbornih istraživanja. Mogli bismo sada čitateljku uputiti da se osvrne na rezultate ranijih Vukadinovićevih istraživanja, recimo onih sprovedenih pred predsedničke izbore (ukratko: tada je onaj jedan bio Vuk Jeremić), a možda i na čuvenu vlašku epizodu, u kojoj ovaj analitičar i narodni poslanik nije imao problema sa političkim švrćanima – naprotiv! Ali to zapravo nije ključno, jer problem ovde nije u pouzdanosti jednog istraživanja (ili jednog istraživača), već u ulozi koju ovakva istraživanja inače igraju u našem političkom životu.

Politika, naime, nije samo primenjena statistika. Da je tako, nikada ne bi došlo ni do jedne političke promene. A bilo ih je onoliko, samo u protekle dve godine. Da su istraživanja (i to, reklo bi se, mnogo pouzdanija od onih koja sprovodi NSPM), zaista poslednja reč na temu izbora i referenduma, Velika Britanija bi ostala u EU, Berni Sanders bi otpao iz demokratskih prajmarija već na samom početku, Hilari Klinton bi bila predsednica SAD, a konzervativci Tereze Mej bi do nogu potukli Korbinove laburiste. Kao što znamo, ništa od ovoga se nije desilo, jer baš kao i u trkama, ništa nije gotovo dok nije gotovo, ishod je neizvestan sve do samog kraja. Ovo je posebno tačno u periodima krize stare političke paradigme – ono što se do tada činilo krutim i skoro aksiomatskim pravilima političke prakse, može se raspasti naizgled preko noći, a nove ideje i novi modeli političkog organizovanja i vođenja kampanje mogu se provući ispod radara istraživača javnog mnjenja i preokrenuti rezultat u svoju korist.

Da se i Srbija nalazi u ovakvoj krizi, nije potrebno posebno dokazivati. Ono što je u jednom trenutku izgledalo kao bezmalo dvopartijski sistem, u međuvremenu se pretvorilo u jednopartijski. Nekada moćne stranke preko noći nestaju (gde je, šta radi URS? DSS? SPO? LDP?), a druge se očajnički i iz izbora u izbore bore za cenzus. Novi akteri se, isto tako preko noći, afirmišu kao najjači opozicioni aduti, da bi ubrzo i sami bili počišćeni sa ovog mesta (gde je, šta radi Saša Radulović?1). Što je najbitnije, etablirani politički akteri ničim ne pokazuju da su svesni promenjenih okolnosti, i ne uspevaju da iznedre nijednu novu ideju, a kamoli promenu političke paradigme (gde je Džeremi Korbin DS-a?). Kao da im se čini da će prostim ponavljanjem starih političkih taktika ponovo dočekati svoj trenutak, iako je sa svakim novim izborima sve jasnije da je to zabluda. Nije sporno da je ovakvo stanje prvenstveno krivica režima i njegovog nemilosrdnog gaženja medijskih sloboda, institucionalnih procedura i dobrih praksi parlamentarne politike. Ali to je slaba uteha. Parafrazirajući Marksa, mogli bismo reći da stvar nije samo u tome da se ova situacija opiše (niti pak da se ukaže na glavne krivce za njen nastanak), nego da se ona promeni.

Poseban problem predstavlja kvalitet i pouzdanost istraživanja javnog mnjenja u Srbiji. Teško je (ili naprotiv, previše lako), prokljuviti ko ih, za čiji račun i sa kojom agendom sporovodi. Ona su sada tek jedno oružje iz arsenala političke propagande – samoispunjavajuća proročanstva, čiji je cilj ne da predstave, već da oblikuju javno mnjenje. Ukratko, nemamo nikakvog razloga da im verujemo, niti da se vodimo njihovim nalazima u svom odlučivanju kome ćemo dati glas na izborima.

Osvrnimo se sada i na drugi primer naivnog realizma. Opet u Vremenu, Stevan Filipović piše kritički tekst o LDP-u. Primedbe koje iznosi su jasne, možda čak i previše jasne da bi zasluživale ekspliciranje – LDP je prokockao svoju šansu, unutrašnje ustrojstvo ove stranke je nedemokratsko, ima puno razloga da sumnjamo u njen opozicioni kredibilitet (zar ovo zaista treba naglašavati u trenutku kada Čedomir Jovanović u Pinkovom studiju pokunjeno sluša Šešeljevo izlaganje o herojskom činu Zvezdana Jovanovića?), i tako dalje. U svakom slučaju, primedbe stoje, možda čak i previše. Tim je čudnije što Filipović sve svoje rezerve prema ovoj partiji brižljivo kvalifikuje („nisam siguran“, „plašim se“, „čini mi se“), da bi tekst završio sledećim zaključkom: „Da li je moguće i potrebno reformisati LDP? Za ove izbore – too little, too late. Za neke naredne? Pa, od vas zavisi?“. (Ozbiljno?)

Uporedimo sada ovo oprezna strahovanja i „konstruktivnu kritiku“ sa jednim drugačijim, kategoričkim stavom iz Filipovićevog teksta. Osvrćući se na LDP-ovo koketiranje sa vladajućom koalicijom, Filipović će napisati i sledeće:

„Još je problematičnije što samostalni izlazak na izbore, pod ovim okolnostima, može samo da perpetuira ideju o (novom) LDP-u kao Vučiću korisnoj opoziciji. Da su koraci koje sam naveo prethodili samostalnom izlasku, da smo uživo gledali debatu, sukobe mišljenja, prevrat, i tad bi bilo teško ubediti glasače da je promena autentična, ovako, to izgleda kao mission impossible. Odlično je da su lica na listi sveža i neukaljana – retko ko će da optuži npr. Anitu Mitić iz Inicijative mladih za ljudska prava, koju su pristalice SNS-a (i fanovi ratnih zločina) fizički napadale, da radi u korist Vučića. Međutim, plašim se da su bivši i eventualno budući glasači LDP-a zajebana sorta i da gledaju i makro-sliku, a to je hipoteka o kojoj sam pričao. Baš zato ljude iz pokreta Ne da(v)imo Beograd niko neće optužiti da su u službi Vučića, iako i njihov samostalni izlazak na izbore i infantilno ograđivanje od politike i političkog svakako mogu da mu pomognu.“

Čitateljka će svakako primetiti ovaj backhanded compliment – uvredu maskiranu kao kompliment – koji Filipović upućuje incijativi Ne da(v)imo Beograd. Iako je poređenje između LDP-a i Inicijative na prvi pogled na štetu ovog prvog, pri malo pažljivijem čitanju uviđamo da je upravo suprotno. Dok su primedbe na račun LDP-u iznesene oprezno, suzdržano (opet ono „plašim se“) i uz puno finesa, diskvalifikacija NDM BGD, izvodi se kategorički i bez ikakvih argumenata, takoreći en passant. Nema, po Filipoviću, nikakve sumnje u „infantilno ograđivanje“ ove incijative „od politike i političkog“, i to uopšte nije potrebno posebno argumentovati. „Svakako“ da to navodno ograđivanje može pomoći Vučiću – Filipović se ovaj put ne plaši kategoričkog stava.

Ako razmotrimo pasus još detaljnije, videćemo da Filipovićev glavni strah glede LDP-a zapravo i nije kolaboracija se režimom, nego mogućnost da će potencijalni birači biti obeshrabreni percipiranom kolaboracijom (zajebana je to sorta!). Infantilnost NDM BGD, međutim, nije u oku posmatrača (kako god zajebanog), već nam se predstavlja kao tvrda i neosporna činjenica.

Prva ključna zabluda naivnog realizma leži upravo ovde, u njegovoj implicitnoj pretpostavci o tome šta čini političku infantilnost, a šta njenu suprotnost – političku ozbiljnost. Ako bismo pokušali da ovu implicitnu pretpostavku ekspliciramo, ona bi, u (vrlo blago) karikiranoj formi glasila otprilike ovako: postoje neke čike u odelima koje se politikom, po definiciji, bave ozbiljno. Šta god ove čike radile, one su ipak u nekom suštinskom smislu ozbiljne, i to čime se oni bave je politika. Ove čike mogu da se nadure kad izgube unutarstranačke izbore, pa da u tom naletu durenja, na primer, odluče da napuste svoju stranku, da je pocepaju, ili da, iako izabrani na poslaničku ili odborničku funkciju, prosto prestanu da se pojavljuju na zasedanjima predstavničkog tela kojeg su formalno članovi. Isto tako, ove čike mogu i da se predomisle, da se nakon godina bojkotovanja politike, u ovu vrate jednako iznenadno kao što su je i napustili, ili pak da naprasno počnu da agituju za ponovno sastavljanje stranke koju su sami rasturili. Mogu ove čike i da sarađuju sa svojim dojučerašnjim najljućim neprijateljima, da gaze principe na kojima su izgradili svoju dotadašnju političku karijeru, da dovedu svoje stranke i pokrete prvo na granicu, a zatim i daleko ispod cenzusa, i sve to neće dovesti u pitanje njihovu političku ozbiljnost, jer su, podsetimo se, čike u odelima ozbiljne, po definiciji.

S druge strane stoje svi oni koji nisu čike u odelima, nego nešto drugo – na primer, aktivistkinje i aktivisti incijative Ne da(v)imo Beograd – koji su po definiciji infantilni. Šta god oni radili, koliko god se posvećeno bavili upravo onim vrstama političkog rada na koji su čike u odelima odavno zaboravile – terenskim radom, predanim ubeđivanjem sugrađana, istrajnom izgradnjom političke platforme, grassroots mobilizacijom – ništa im ne vredi. Njihova infantilnost garantovana je samom činjenicom da odbacuju prvu premisu političke ozbiljnost – čike u odelima znaju najbolje – ili im se pokloni, ili se ukloni.

Druga ključna zabluda naivnog realizma može se nazvati zabludom ponavljanja istorije. Kako smo rušili Miloševića, tako ćemo morati i Vučića, drugog puta nema. Treba nam novi DOS, opozicija se mora ujediniti (naravno, iza čika u odelu). Zašto bi nešto što je radilo u jednoj vrlo specifičnoj istorijskoj i političkoj situaciji radilo u potpuno drugačijim okolnostima, pitanje je koje naivni realizam sebi ne postavlja. Za njega je vreme cirkularno i svaka nova bitka samo je ponavljanje iste, stare bitke.

Treća ključna zabluda naivnog realizma, možda je i najznačajnija, i istovremeno najnaivnija. Svaka bitka je odlučujuća – sad ili nikad! Zato se uvek mora glasati za najjačeg kandidata, to jest za onog koji ima najveće izglede na pobedu. A u političkoj situaciji u kojoj su dugo dominirale isključivo čike u odelima, svi su izgledi da će to ponovo biti, pogodili ste, čika u odelu. Ovo je posebno naivno, jer zaboravlja na ključni aspekt politike – ništa se ne dešava preko noći. I promene paradigme za koje se tako nešto može činiti, zapravo su plod dugog i upornog rada na terenu. Veber nas nije zadužio samo uvidom o politici i prljavim rukama, već i onim koji kaže da je politika „dugo i uporno bušenje tvrdih dasaka“. Nasuprot naivno realističke opsesije pronalaženjem „najboljeg kandidata“, fokus grupama, političkim marketingom i izbornom matematikom, stoji predan i istrajan rad na političkoj mobilizaciji i konstituisanju dugoročno održive i potencijalno pobedničke političke alternative koja može pridobiti srca i umove birača.

Bilo bi dobro imati to na umu i na beogradskim izborima 4. marta.

Peščanik.net, 17.02.2018.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – Demokratija i manje zlo

Rastislav Dinić – Nikada lakši izbor


________________

  1. Na ovo zapravo postoji odgovor – pravi srpski Tea Party!