Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Razgovor vodila Ivana Pavlović

„Černobilj”, HBO mini serija o najvećoj svetskoj nuklearnoj katastrofi, koja se dogodila u tada sovjetskoj republici Ukrajini, trenutno je među najbolje rangiranim serijama na IMDb-u. U zavisnosti od zemlje porekla i uzrasta gledalaca, ova serija izaziva burne i različite reakcije. U SAD neki gledaoci nalaze paralelu između trenutnog političkog konteksta klimatskih promena i ove nuklearne katastrofe. Građane Srbije serija vraća u april 1986. kada su im roditelji branili da izlaze iz kuća, ali u njoj prepoznaju i obrasce režima Aleksandra Vučića: ćutanje, strah, uticaj politike na procene naučnika i stručnjaka… O tome za Novu ekonomiju govori politički ekonomista i saradnik Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije Vladimir Gligorov, koji je dugo proučavao Sovjetski savez.

Mnogima se u seriji ne dopada to što je previše scena sa odlučivanjem: odlučuje partijski komitet, odlučuju radnici u nuklearki, odlučuju rudari, pa opet sve u krug.

U politici je sve u međusobnim odnosima. To je dosadan žanr čak i kada je reč o dramatičnim događajima. Ovo je po zanimljivosti, imajući u vidu žanr, veoma uspešna serija.

Kako su političke odluke i negativna selekcija u komunističkoj partiji doveli do ove katastrofe i kasnije uticali na način rešavanja krize?

Tu bi trebalo voditi računa o bar tri stvari. Jedna jeste da se takvi incidenti događaju manje-više u svim političkim ili korporativnim okolnostima. Ono što je meni bilo zanimljivo jeste uverenje koje je preovladavalo u mnogim beogradskim krugovima, ali i među stručnjacima za komunizam na zapadu, da se takve stvari ne mogu dogoditi u, kako su ti ljudi to videli, tehnokratskom sistemu odlučivanja u Sovjetskom savezu. Čak i posle Černobilja, Kosta Mihajlović, ako sećanje služi, govorio je kako tamo „veliki sistemi veoma dobro funkcionišu“. Naravno, oni su bili politizovani kao i sve ostalo i korumpirani na sve moguće načine. To je svakako povećavalo rizik od katastrofalnog incidenta. Ali taj rizik uvek postoji. To je i razlog značajno promenjenog odnosa u svetu prema nuklearnim izvorima energije posle Černobilja.

Druga stvar jeste prikrivanje i zataškavanje. Černobilj se razlikuje od svih drugih skandaloznih događaja u socijalističkom svetu po tome što ono što se dogodilo nije moglo da se sakrije jer su posledice bile međunarodne. Ostali, po mnogo čemu gori i dugovečniji tragični događaji, pa i sistemska nasilja, nisu bili dostupna javnosti. I, kako je pokazao Amartja Sen u čuvenoj studiji o masovnoj gladi, imali su, kako u Sovjetskom savezu tako i u Kinu, ušasno veliku cenu i dalekosežne posledice. U slučaju Černobilja, javnost nije mogla biti isključena, a tu je bila i glasnost.

Treća stvar jeste da Černobilj nije mogao da se predstavi kao incident, bez obzira što je to bio, budući da je, i to je ironija, sve u sovjetskom sistemu bilo naravno sistemsko, pa je bilo dobro ili najbolje zato što je takav bio sistem. Tako da je propao pokušaj da se kaže da je reč o nesposobnosti rukovodstva ili o izolovanom incidentu upravo zato što je sve moralo biti slika sistema, do tada uvek ružičasta, a onda tragična. To je uticalo na rasplet u Sovjetskom savezu nekoliko godina kasnije.

Da li u seriji prepoznajete obrasce koji su interesantni za građane Srbije i nedemokratske zemlje uopšte?

Skrivanje istine, izbegavanje, odgovornosti, strah od šefa ili vođe – naravno da su univerzalne karakteristike sistema u kojima ne vladaju pravila već ljudi. Stvara se taj odnos zavisnosti, gde se ne odgovara onima kojima se nanosi šteta, pojedincima i javnosti, već vođi. Uz to, nema jednostavnog izbavljenja, jer ostavka, recimo, nije opcija budući da se postaje disident a ne, recimo, privatno lice.

Paradoksalno, vođa takođe zavisi od toga da do javnosti dopiru samo dobre vesti, kao i vesti o zlonamernosti i pokvarenosti unutrašnjih neprijatelja, kojima sledi kazna, mada nikada ne mogu da budu uspešni, ali svejedno. Svi autokratski sistemi na kraju na to liče. Svi odgovaraju vođi i, paradoksalno, svi rade izuzetno dobro, jer naravno sve je dobro da bolje ne može biti. Osim štete koju nanose neprijatelji. Černobilj je problem, jer, kao što sam rekao, ne može da se sakrije ni kod kuće niti pogotovo u inostranstvu.

Važan motiv u seriji je priznanje greške i strah šta će nadređeni reći ako kažem tešku i strašnu istinu, iako to spasava živote. Koji su sistemski podsticaji za laganje ne samo nadređenih, već i domaće i inostrane javnosti?

To je taj sistem zavisnosti. Nemate zaštitu pravila, već eventualno vođe. On, međutim, nije isti u autokratskim i totalitarnim režimima. Autokratija ne mora da bude ružičasta, dok je u sovjetskom sistemu morala da bude. Recimo, u Jugoslaviji nije bio obavezan socijalistički realizam, dok u sovjetskim sistemima jeste. Ima i više prostora za kritiku, s tim da ona mora da bude zlonamerna i nemoralna, za razliku od režimskih sredstava informisanja. Recimo, potreban je Soroš ili već tako neko.

Iz tog razloga, totalitarni režim može da prikriva čitav gulag sistem, kao i masovnu glad ili epidemiju ili neki drugi katastrofalni događaj, dok je to u autokratijama teže. Tako da je uloga laži različita. U totalitarnom sistemu, laž je istina. U autoritarnom je čak neka vrsta vesti, o tome šta vođa smatra da je poželjno tvrditi ako se želi njegova zaštita.

Da se danas desio Černobilj, da li bi rusko državno rukovodstvo reagovalo drugačije?

Naravno. Nije bilo tako teških slučajeva, ali je bilo manjih, recimo sa podmornicom Kursk. Sličnost se vidi na primeru ratova u Čečeniji i Ukrajini. Primer je, recimo, putnički avion koji su ruske oružane snage oborile i usmrtile stotine ljudi. Sličnost između Rusije i Sovjetskog saveza je jasna kada je reč o ratovima. Sovjetski savez se može videti kao sistem u permanentnom ratu, stalnom neprijateljstvu izvan i unutar zemlje, pa je zato sve obavijeno velom tajne i laži, dok je u današnjoj Rusiji to autokratski sistem koji štiti vođu i laže o vojnim sukobima.

Šta je po vama metaforično Černobilj u Srbiji?

Laž o devedesetim godinama prošloga veka, o srpskoj politici, njenim motivima i svemu što je u to ime i sa tim ciljevima učinjeno, i sebi i drugima. Ta zemlja živi u laži. Razlika u odnosu na Černobilj je u tome što je glasnost, delimično podstaknuta i tim događajem, srušila ne samo vlast već i sistem, dok u Srbiji ne samo da glasnost ne pomaže, nego nije zamislivo da na vlast dođe neko ko će prihvatiti istinu, koju inače svi znaju. Autoritarizam je mali problem u odnosu na to, mada je logičan u tim okolnostima.

Zapravo je gotovo komično da je Vučić taj koji povremeno za potrebe strane javnosti kaže nešto u smislu „valja se suočiti sa realnošću“, dok istovremeno jasno saopštava domaćoj javnosti da to govori samo zbog tih belosvetskih hipokrita, inače je jasno je Srbija velika žrtva. Sve ostalo je karikaturalna autokratija i ne mnogo više od toga.

Nova ekonomija, 03.06.2019.

Peščanik.net, 13.06.2019.

Srodni linkovi:

Aleksandar Stević – Srpska nauka i masovni pristanak

Dejan Ilić – Plagijati kao „Černobilj“

Masha Gessen – Černobilj na televiziji


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija