mačke

Foto: Predrag Trokicić

Postalo je nemoguće izdržati i komentarima pratiti dinamiku režimskih abominacija. Nošenje plastičnih vešala je već bilo tema brojnih napisa, jedan odrasli demonstrant i maloletnik koji su u to umešani završili su u pritvoru pod besmislenim optužbama, maloletnik je tek posle pet dana pušten na slobodu, ali se o svemu još uvek govori i ne treba sumnjati da će u kampanji za neke predstojeće izbore vešala kao instrumenta martyrii (sredstvo mučenja) svete velikomučeničke vlasti biti tema histerične propagande vladajućih. Zato treba jasno podvući sledeće: svaki postupak, svaka reč, svaka insinuacija režima u vezi sa nošenjem tog improvizovanog rekvizita bili su besramni i, za razliku od samog događaja, zastrašujuće zloćudni. Pojava tog plastičnog rekvizita je marginalna, ali joj relevantnost daje to što je postala još jedan ogledni primer besnila vlasti u Srbiji i to u smislu da je spremna da zatvara očigledno nevine ljude (čak maloletnike) i da najbezočnije eksploatiše savršeno irelevantne pojave za mahnitu difamaciju opozicije.

Halabuka, kreveljenje i sveopšte budalasanje režimlija poprimili su – na to smo već navikli – razmere političke patologije i zloćudnog maltretmana u formi horor-vodvilja u izvedbi nakazne gomile nedarovitih naturščika u glavnim ulogama. Višednevno lišenje slobode dvoje građana krajnje voluntaristički optuženih za krivično delo koje im se ni u najproizvoljnijem tumačenju zakonskih odredbi ne može staviti na teret,1 predstavlja novo dno do kojeg se spustio ovaj abnormalni režim. Neizvesna sudbina tog ne-slučaja pretvorenog u slučaj i opravdana bojazan da će njegov tok biti pod snažnim političkim pritiscima režima, u sadejstvu mogu dovesti do ruiniranja života, u ovoj stvari, potpuno nedužnih ljudi. Dva čoveka su nepotrebno izloženi strahu, stresu i neizvesnosti, uz punu svest da se na suprotnoj strani nalazi svemoćna stranačka mašinerija spremna na sve, koja je, protivno demokratskoj političkoj praksi i slovu Ustava, svojim interesima podredila čitavu državu. Zato je neophodno da pravosuđe što pre raščisti ovo novostvoreno pseudopravno bunjište i poštedi osumnjičene svih besmislenih maltretiranja i zaustavi uludo rasipanje ljudskih i materijalnih resursa policije i pravosuđa, upregnutih u svirepo političko iživljavanje glavne režimske stranke.

Kada je reč o ponašanju vlasti, bezočni je cinizam da njeni besni jurišnici u postupku anonimnog učesnika protesta vide tobožnju sličnost između opozicionog delovanja i zločina fašističkih okupatora. Pritom, to čine isti oni pojedinci, koji bez ikakve etičke dileme sede u stranci čiji obogotvoreni Vođa u svojoj političkoj biografiji baštini skupštinske govore kojima preti streljanjem sto Bošnjaka za jednog poginulog Srbina. Istom moralnom bašibozuku danas još i silno smeta što pojedini kritičari sadašnju vlast porede sa nacistima, što je višestruko smislena analogija jer je, pored pretnji „sto za jednog“, primera radi, i za Vučićevog ministrovanja u resoru informacija bio uspostavljen sistem koji je doista bio dostojan pandan gebelsovskoj propagandi, dočim je analogija tužno aktuelna i danas. Treba samo pogledati spot o dvojici opozicionih političara, pa da svakome ko zna išta i razume išta od pouka istorije bude namah jasno kom idejnom krugu pripadaju medijski metodi koje primenjuje vlast u Srbiji. Da je samo taj jedan spot u pitanju, bilo bi dovoljno da se alarmira demokratska javnost, ali su primeri koji analogiju čine opravdanom doslovno svakodnevica ovdašnjih medija.

Sravnimo, dakle, dve pojave: predsednik države i harambaša jedne političko-hajdučke družine koji je svojevremeno pretio primenom nacističkih ubilačkih metoda, sa jedne strane i anonimni mladić i maloletni učesnik protesta koji nose improvizovana vešala, sa druge. U toj i takvoj podeli uloga tevabije ovog prvog optužuju sve opozicione političare koji su deo protesta, njegove organizatore i učesnike – za fašističke metode!

Sa druge strane, pomalo je tužno gledati predstavnike opozicije koji se ograđuju od lažno i umobolno kriminalizovanog postupka učesnika protesta, nasedajući na kulovsko prenemaganje vlasti: u nošenju improvizovanih vešala ne samo da gotovo sigurno nema nikakvog krivičnog dela, nego nema čak ni razloga za makar nešto oštriji kritički osvrt. Ideja sa vešalima je, eto, ponešto morbidna, nekome bi mogla izgledati i neumesno, ali je i poslednjem mamlazu među svim ovdašnjim mnogobrojnim mamlazima jasno da su vešala isključivo simbol očekivanja da će sadašnji nosioci vlasti jednom biti kažnjeni, da će im biti suđeno, a ne da će stvarno biti obešeni ili bilo šta drugo (ugrožavanje, diskriminacija). (Kao što, primera radi, niko pri zdravoj pameti nije pomislio da će predstavnici jedne radikalne irske organizacije zaista da osude na smrt odsecanjem glave englesku kraljicu Elizabetu, iako su aprila 2011. upriličili na ulicama Dablina baš takav performans zbog kojeg niko nije završio u pritvoru niti je osuđen. Ili veoma upečatljiva kritika političkog establišmenta Velike Britanije u pesmi koju izvodi sastav Chumbawamba, ovde dostupnoj uz veoma živopisne političke plakate koji prikazuju Dejvida Kamerona sa odsečenom glavom nataknutom na kolac i sa sekirom posred čela. U pesmi se, pored drugih insinuacija, nalaze i stihovi: „‘Gospodaru, isteklo ti je vreme’ / Pravo među oči!“)

U svemu ovome, nije svejedno ni ko se „zakitio“ vešalima: u pitanju je tek jedan od učesnika, a ne neko od organizatora ili političkih lidera. Pritom, od suštinskog značaja je kontekst protesta: pod kojim optužbama je ova vlast? Pod vrlo osnovanim optužbama da krši Ustav, da sprovodi sistemsku korupciju, da guši Ustavom i zakonima garantovane slobode i tome slično. Imajući u vidu koliko su te optužbe utemeljene, bila bi zaista nepravda kosmičkih razmera ako bi za sveopšte razvaljivanje Srbije, organizovano od ovih infamnih vlastodržaca, glavni akteri tog istorijskog zločina odgovarali jedino pred sudom istorije.

(Setićemo se, takođe, i da je sam Vučić svojevremeno Mlađanu Dinkiću donosio zatvorsko prugasto odelo u Narodnu skupštinu kao nagoveštaj da će biti osuđen: iako se u zatvoru prugasto odelo ne nosi, ono je upečatljiv simbol. Osim toga, tada je Vučić u skupštinu doneo i lisice, koje je prineo mikrofonu, kako bi demonstrirao koji će zvuk Dinkić uskoro slušati. Zamislimo sada da je tadašnja vlast podigla optužnicu protiv Vučića za neku od inkriminacija iz grupe krivičnih dela protiv ustavnog uređenja, jer je javno demonstrirao da će da hapsi i zatvara ljude, nosioce državnih funkcija, iako kao narodni poslanik nema nikakva zakonska ovlašćenja za to. Otprilike toliko ima smisla i krivično gonjenje zbog nošenja improvizovanih vešala na protestu. A ako zaista dođe do nekog suđenja, odbrana bi se mogla zasnivati na tvrdnji da je nošenje vešala bilo izraz zalaganja za vraćanje smrtne kazne za izvršioce najtežih krivičnih dela, pošto je demonstrant video da su u toku obimne izmene krivičnog zakonodavstva, pa ispostavlja sarkastični zahtev vlastima da razmotre i tu ideju.)

Predstavnici Saveza za Srbiju dobro su postupili kada su istakli zahtev da se maloletnik sa plastičnim vešalima oslobodi iz pritvora. Na njihovo saopštenje reagovala je, budući i prozvana, ministarka pravde Nela Kuburović, odvalivši još jednu sebisvojstvenu antidemokratsku rapsodiju: „Skandalozno je da oni koji se navodno bore za poštovanje institucija, nezavisnost pravosuđa i vladavinu prava, na najsramniji način napadaju odluke suda i traže da se te odluke povuku samo zato što se one ne sviđaju pojedincima, čime pokušavaju da vrše direktan politički pritisak na pravosuđe“. Kuburović i ovom prilikom pokazuje da ne razume demokratiju, da ne razume da je opozicija deo demokratske javnosti, pa ne samo da je opoziciji (za razliku od vlasti) dozvoljeno, nego je i dužna da ističe zahteve prema svim institucijama (uključujući i pravosuđe, kao jednu od grana vlasti), ako opravdano smatra da ne funkcionišu u skladu sa zakonom i demokratskim principima. Tako stvari stoje bar od čuvene Drajfusove afere. Ni intelektualac se ne bi konstituisao u savremenom smislu reči da nije bilo Emila Zole i njegovog razornog teksta J’accuse (Optužujem), kojim je, između ostalog i „pritiskom na sud“, dao snažan impuls Drajfusovom slučaju, čiji je epilog bilo razobličavanje antisemitskih naslaga u politici, vojsci i pravosuđu ondašnje Francuske i oslobađanje i rehabilitacija nevino osuđenog Alfreda Drajfusa. Na veliku žalost svih, i ondašnjih i sadašnjih Kuburovićki, (zaista) progresivne političke snage, hrabri intelektualci, beskompromisni novinari i mnogi drugi mehanizmi za borbu protiv represivnih režima postoje i ne mogu se uništiti, ma koliko ih pojedinačno ili en masse satirali nenarodni režimi.

Ne znam da li su stariji uhapšenik i maloletnik sa plastičnim vešalima simpatizeri Dveri. Ako jedan od njih ili obojica to jesu postoji mogućnost da se i sami zalažu za budalaste, antidemokratske, nehumane i reakcionarne ideje svoje političke opcije. To bi bilo žalosno: ima tu, zaista, i debelih naslaga srpskog fašizma i to je bolni paradoks ove situacije. Ali siguran sam da u pogledu odnosa prema Albancima, Bošnjacima, zločinima srpske strane u ratovima i mnogim drugim važnim pitanjima Obradović i njegove Dveri imaju ista stanovišta kao Vučić i njegova SNS. Sličnosti su, u svakom slučaju, veće od razlika. Ali kako čovek sa plastičnim vešalima nije učinio nikakvo krivično delo, njegove političke ideje ne mogu nikako opravdati lišavanje slobode. Vladavina prava, a naročito krivični postupci, ozbiljna su stvar i tu ne važi i ne sme da važi princip da ko ne plati na ideološkom mostu, platiće na sudskoj ćupriji. Zato javnost ima obavezu da se založi za obustavljanje ove besramne harange.

Peščanik.net, 09.02.2019.

Srodni linkovi:

Ljubodrag Stojadinović – Drvo za vešanje

Dejan Ilić – Pravo na ulicu

Ognjen Radonjić – Društvo pred vešalima

Nadežda Milenković – Kad pametniji ne popušta, vlastima popuste živci


________________

  1. Ovo tim pre što krivična dela čijim se propisivanjem ograničava neka sloboda ili pravo predstavljaju izuzetak od pravila (pravilo je sloboda izražavanja, a svako ograničenje treba posmatrati kao izuzetak), a tada važi načelo da se „izuzeci tumače usko“: exceptiones sunt strictissimae interpretationis.
The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.