protest #1od5miliona u Zaječaru

#1od5miliona

U kući obešenog o konopcu se ne govori. Ova izreka se koristi kao sredsto za ublažavanje neprijatnih aluzija. Ali i kao cinična dosetka o smrti i spravama koje do nje dovode.

U Srbiji nema vešanja, ni garote ni goljotine. Čak ni streljačkog stroja. Smrtna kazna ne postoji, što ne znači da je nema. Oliver Ivanović je streljan po snazi presude koja je doneta na visokom i mračnom mestu. Sudija još mahnito lupa čekićem po astalu, i ne zna se ko je sledeći. Ali, neko svakako jeste, možda baš sudija.

U subotu su na proteste poneta simbolična vešala. Iznad mase se uzneo stub sa omčom, kao neka vrsta preteće aluzije. Prilično gadna stvar, sprava koja izaziva jezu.

Na divljem zapadu, svako mesto je pored sklepane birtije, banke, zatvora i šerifovog ureda imalo svoje drvo za vešanje. Tamo su visile skitnice, konjokradice, ubice koje su kačene na konopac da ne bi ubijale.

Presudu je izricala i odmah obavljala rulja, ne čekajući zakon. Dok šerif stigne, taj nesrećnik je već omastio legendarno drvo.

Ima li Srbija drvo za vešanje, ili se ono, bar kao simbol divljine, mora nositi sa sobom? Ko bi ga znao. Ne verujem da su beogradska vešala u operativnoj upotrebi, niti da se ideja sastoji u nadmoći srpskog duha nad vešajućom materijom. Štagod bilo, šala je zloslutna, ako je to bila neukusna zajebancija. Još je gore ako je latentni dželat mislio ozbiljno, ili nije mislio ništa.

Dobro je što je pokrenuta potraga za tajanstvenim licem, koje se lepo slikalo ispod svoje omče. Imamo visprenu policiju, mogla je odmah da ga nađe. A ako nije još, možda uz dobar razlog i neće.

Dok ga ne nađe, pa veseli dželat ne objasni šta je želeo, napravljen je prostor za potresnu igru vladajućim osećanjima. Eto, kakvi su oni, hteli bi da bese. Vidite šta bi vam doneli Đilas, Jeremić i Obradović: zakon linča, mobilna vešala. Pretvorili bi ovu dolinu sreće u mesto za pirovanje vešajućih ubica, koji bi umesto pištoljima ili kalašnjikovima, svoje žrtve iz zasede sačekivali omčama. Brže je, sigurnije, lakše se trči sa balvanom i konopcem.

Protesti, dakle, donose haos i beznađe, udara se na ličnost i porodicu predsednika. Svi koji drže do sebe, do skuta vođe i svog položaja požurili su da osude vešanje kao povratak u bezakonje i vandalizam i podržali svoga gospodara u nastojanju da svakoga dana napravi bar jedan podvig, i načinili glupi, živi štit oko njega.

Sinoć je kod Sarape gostovala premijerka, sa potpuno novim, agresivnim stilom pokušavajući da od sebe načini energičnu čeličnu ledi, koja se pravi da zna o čemu se u Srbiji radi i čime se ona zapravo bavi.

Sarapa je podbadao i slušao, a ona je, naravno, imala vešanja po Srbiji kao noseću temu, ali se bacila u polemiku sa protivnicima svog nedostižnog gurua pokušavajući da ga imitira u grimasama, gestovima i nekim leksičkim bravurama.

To je bio naporni ogled premijerke u pokazivanju šarma i traženju sebe. Ali gde da se traži baš pred neodoljivim Sarapom, pokazujući neprijatno nastojanje da istrči ispred ostale revnosne posluge, koja se već postrojila kao antivešajući štit. Njena je misao da svi oni koji bi da ruše ovu vlast imaju problem sa sopstvenom definicijom civilizacijiskih vrednosti.

Ne bih, naravno, bio sklon da nosanje pokretne verzije vešala po Beogradu proglasim bezazlenom kreativnom igrom. Gledao sam priloge sa nekih protesta u Vašingtonu gde je na mobilnim vešalima bila obešena lutka sa likom Donalda Trampa. Devedesetih se nešto slično dešavalo sa krpanim modelom Slobodana Miloševića odevenim u prugasto robijaško odelo. On je visio na kamionu koji je vozio razglas.

U subotu je omča bila prazna, što ne umanjuje simbolički mrak. Vlast može da se nada da umetnik nije neki Simonović, vešajući piroman iz njenih redova, poslat da bude dželat. On bi postao tema za sve dvorjane i uslužne elektronske i tiskane stvari, a ne ono što je najvažnije: gazdin neizbežni pad. Uz odgovor na pitanje koje se ne može izbeći.

Vučiću, ko je ubio Olivera Ivanovića?

Peščanik.net, 04.02.2019.

Srodni linkovi:

Srđan Milošević – Obesiti vešala mačku o rep

Dejan Ilić – Pravo na ulicu

Ognjen Radonjić – Društvo pred vešalima

Nadežda Milenković – Kad pametniji ne popušta, vlastima popuste živci

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)