Slučaj je htio da sam se neki dan vraćao sa sajma knjiga u Podgorici i vozio se između Dubrovnika i Tivta u oba smjera, potpuno nesvjestan da će se nekoliko dana nakon toga odviti dva velika vanjskopolitička događaja u ta dva grada. U Dubrovniku je održan summit zemalja jugoistočne Europe posvećen Ukrajini, dok je u Tivtu održana još jedna konferencija procesa Brdo-Brijuni, posvećenog ulasku ostalih zemalja zapadnog Balkana u Europsku uniju.

Ono što je u čitavoj priči zanimljivo jeste to da su oba događaja u hrvatskoj, ali i u regionalnoj javnosti, puno više iskorištena za analizu unutrašnjopolitičkih i regionalnih vanjskopolitičkih odnosa, nego što se itko ozbiljno bavio ključnim temama ovih dvaju okupljanja.

To jeste donekle razumljivo s obzirom na skore predsjedničke izbore u Hrvatskoj i s obzirom na interes, pa i bojazan šire javnosti oko naših susjedskih odnosa, ali svejedno nije baš da je tema rata u Ukrajini ili otvaranja europskih perspektiva zemljama regije zanemariva. Štoviše. No, budući da deklaracija iz Dubrovnika nije donijela ništa neočekivano, jednako kao što se ništa spektakularno nije dogodilo u Tivtu, uključujući Vučićevu pres-konferenciju koju je održao nakon svega, nekako je ostao logičan interes javnosti za naša domaća prepucavanja.

U Hrvatskoj je tako glavna tema bilo pitanje zbog čega Milanović nije pozvan u Dubrovnik, dok Vučić jeste, pri čemu su se na ovoj temi političari i komentatori opredjeljivali ovisno o političkim preferencijama na izborima. Pa je tako odjednom ljevica počela zamjerati zbog čega je Vučić u Dubrovniku, dok je desnica to pravdala. Istovremeno je dubrovački SDP napao i samu ideju održavanja skupa u Dubrovniku, spominjući sigurnost i slično, odnosno zauzimajući Milanovićevu prorusku poziciju.

S druge strane, sam Milanović je u Tivtu nastupio u svom stilu, s jedne strane podržavši priznavanje Kosova, a s druge izjavljujući kako Srbija i Crna Gora imaju specifičnu vezu koju trebaju njegovati, dodatno osporavajući to što su srpski nacionalistički političari iz Crne Gore dobili zabranu ulaska u Hrvatsku. Što su opet hadezeovci jedva dočekali da napadnu Milanovića kao relativizatora četništva, a dočekali pitanje zbog čega im onda ne smeta Vučić u Dubrovniku.

Bizarnosti su išle dalje, s tim što su Milanovićevi piarovci jednostavno prešutjeli u službenom priopćenju njegove izjave o odnosima Srbije i Crne Gore.

Mediji u Srbiji su pak u prvi plan stavili Vučićevo junačenje i izostanak spominjanja sankcija iz dubrovačke deklaracije, potiskujući samu deklaraciju i činjenicu da se u Dubrovniku našao na istoj strani s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim.

Dakle, čak i bez svih ovih spoznaja, a pogotovo s njima, jasno je kako su bilo kakvi diplomatski napori u našim zemljama ili u situacijama u kojima su one relevantni akteri, jednostavno nevažni. Jer, niti bilo kakvi potpisi i deklaracije tu išta znače, niti se može iz svega iščitati neka konzekventna politika.

Ono što jeste očito jasno je to da hrvatski premijer Plenković bespogovorno podržava Ukrajinu, a predsjednik Milanović realno podržava Rusiju. U Srbiji je pak sva vlast objedinjena u rukama jednog čovjeka, koji ni sam ne zna koga više zapravo, koga deklarativno, a koga tajno, podržava i koji je uopće vanjskopolitički smjer Srbije.

Što isto vrijedi i za Crnu Goru zbog specifičnog sastava vlade, kao i za Bosnu Hercegovinu.

Ukratko, za samu Europsku uniju, kao i za nas ovdje, bilo bi najbolje da se prestanemo baviti predstavama u kojima se naši diplomati i politike predstavljaju kao bitni akteri, te da se vratimo na bazičnu realnost koje smo svi svjesni. A ta je da nam vanjsku politiku određuje međunarodna diplomacija. Jedino što bi bilo dobro da onda ta diplomacija, a govorim o diplomaciji Europske unije, konačno dokine igrokaz i primi nas u Europsku uniju. Barem nekoga, barem pokazno i to što prije. Jer sve ovo drugo već odavno nema efekta.

Oslobođenje, 11.10.2024.

Peščanik.net, 14.10.2024.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).