Informacija o prestanku izlaženja stripa ‘Alan Ford’ krajem ove godine, koju je povodom izlaska 650. broja s javnosti podijelio sad već osamdesetčetverogodišnji Luciano Secchi, poznatiji kao autor stripa Max Bunker, jednom je morala doći. I zasigurno će podići prodaju tih posljednjih deset brojeva koji slijede. Ako ništa, da Secchi to nije sada najavio, zakonom biologije bi svakako do toga došlo, makar da nije isključeno da u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti netko od novih autora pokuša oživjeti Alan Forda i ostale junake iz Grupe TNT.
No, to više neće biti isto, nego nešto sasvim drugo, kao što je realno nešto sasvim drugo sve ono što je uslijedilo nakon prvih i kultnih 75 brojeva, počevši od 1969. godine, koje je napisao zajedno s crtačem Robertom Raviolom, poznatijim pod pseudonimom Magnus.
I koliko god da svijet bez Alan Forda bio nezamisliv, ne postoji bolja prilika za ponovno slušanje ljubavnog klasika opatijske šansonjerke Beti Jurković, ‘Svemu dođe kraj’, na tekst i muziku Alfija Kabilja. S tom razlikom što smo na ovim prostorima bolno svjesni da to možda vrijedi i za ljubavi i prijateljstva i kultne stripove i drage ljude, ali nikako i za karikaturalnu stvarnost koja se čini trajnijom od betona.
Paradoksalno je da je upravo ta stvarnost koja je izgledala tako nalik svijetu Grupe TNT, ujedno i omogućila toliki uspjeh stripa u Jugoslaviji, o čemu je sjajno pisao Lazar Džamić u knjizi ‘Cvjećarnica u Kući sveća’ i nakon čega je pisanje o toj temi uvijek u opasnosti da se svede na ponavljanje općih mjesta.
Ako su postojali ozbiljni sukobi u prošlosti, a jesu, a odmah zatim i sukobi oko interpretacije prošlosti, što također jesu, između Jugoslavije, odnosno primarno Hrvatske i Dalmacije, te Italije, postojale su četiri stvari koje su te sukobe uspjele sanirati. Prva je, naravno turizam, a ostale tri odnose se na tri pop-kulturna fenomena: Vespu, San Remo i Alan Forda. I ako su Vespa i San Remo postali prva asocijacija na vizualni izgled splitske Rive i na Splitski festival, Alan Ford je u jugoslavenskom svijetu bio prva asocijacija na Zagreb, Vjesnik i književni hrvatski jezik, neuobičajen i malo korišten u ostatku zemlje. Drugim riječima, i to jeste opće mjesto, ali zaista nezaobilazno, prijevod Nenada Brixija je utjecao na recepciju Alan Forda, vjerovatno u jednako mjeri kao i stvarnost Grupe TNT.
A onda je došao raspad zemlje, pa rat, pa je iz impresuma nestao samoupravni prefiks NIŠRO, iz današnjim generacijama neproničnog jezika, što je bila skraćenica od Novinsko-izdavačka štamparska radna organizacija, pa se onda adresa na kojoj se Vjesnik nalazio pretvorila iz Avenije Bratstva i jedinstva u Slavonsku aveniju, zatim se Alan Ford preselio kod privatnih izdavača, da bi na koncu nestao i Vjesnik, iza kojeg je danas ostao tek monumentalni Vjesnikov neboder, arhitekta Antuna Ulricha iz 1972. godine i prepoznatljivi natpis s logom. Što nas vraća u priču s maloprije spomenutom Beti Jurković, budući da je Antun Ulrich bio otac njenog supruga i skladatelja Borisa.
No, ako smo na ovim našim jugoslavenskim prostorima bezbolno preživjeli rastanak Max Bunkera i Magnusa nakon prvih 75 brojeva, raspad Jugoslavije nismo. Da, Alan Ford se nastavio izdavati, čak i u drugim prevodima, jednako na trafikama, kao i u kolekcionarskim izdanjima i da, mahom su ga nastavili kupovati i čitati oni koji su na njemu odrasli prije rata i u nekom drugom dobu, a puno manje nove generacije, ali to više nije bilo to.
Ono što je u čitavoj priči posebno zanimljivo jest činjenica da su Alan Forda voljeli i njegove kultne citate napamet znali ljudi različitih i, štoviše dijametralno suprotnih ideoloških i estetskih profila, čime su mu se kao fenomenološki najbliži uspostavili Džoni Štulić i Azra, na identičan način jednako popularni kod bitno različitih ljudi. A opet, i Štulić i Alan Ford su bili estetski visoko kulturne stvari, što je tema koja nije ozbiljno sociološki i kulturalno obrađena u ovdašnjoj humanistici i publicistici.
Na koncu, pored svih općih mjesta, zabavnih citata, natpisa na Grunfovim majicama, karikiranja romantiziranja siromaštva i neupitnog kulta vođe, čini mi se da ipak vrijedi kao posebne izdvojiti Priče Broja 1, odnosno njegove karikaturalne prikaze povijesnih mitova i događaja, koje su u ovim našim društvima posebno potrebne.
Stoga, ako bi se netko nekad odlučio oživjeti strip i njegove likove, iznimno bi ljekovito bilo napraviti to preko Priča Broja 1 o velikim historijskim temama naših naroda i narodnosti. Jer humor je jedino što nam je preostalo.
Peščanik.net, 28.09.2023.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Huliganski Zenica blues - 18/05/2026
- Schmidtov odlazak i BiH sama sa sobom - 12/05/2026
- Kakve veze imaju Mandela i Mladić - 25/04/2026
