Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Po mišljenju Veselina Čajkanovića i kumstvo i pobratimstvo – mistično krvno srodstvo koje se sklapa ceremonijalno (izmenom ili pijenjem zajedničke krvi ili vina) – svakako su stariji od hrišćanstva. Ova duhovna srodstva, koja spadaju u običaje životnog ciklusa, sačuvala su se u narodu i nakon prelaska na islam. Srbi i Hrvati muslimanske vere, kaže slovenački etnolog i antropolog Niko Županić, prilikom obrezivanja (sunet), koje se vrši kod dečaka od šeste do osme godine, pozovu nekoga prijatelja za kuma, koji drži dečaka prilikom sunećenja i daruje. Kod muslimana u Hercegovini se naziva šišano ili vodeno kumstvo; tako da muslimani bivaju hrišćanima „šišani i vodeni kum“, i obratno. Ovde, dodaje Županić, odrežu čuperke na tri mesta; nad desnim uhom, u sredini i nad levim uhom i bacaju ih u zdelu napunjenu vodom, koja se nalazi kraj kumčeta i u koju gosti bacaju novac. Osmanski Turci pri tome ne uzimaju kuma, jer ga Koran ne zahteva.

U Bosni je šišano ili striženo kumstvo, shodno Srpskom mitološkom rečniku, bio opšti običaj bez obzira na veroispovest. Njime se nije sticalo srodstvo, ali se pojačavalo prijateljstvo. „Kum odstriže bič kose kumčetu, u koji se stavi novac. Zatim se kum časti jelom i pićem i daruje“. Za razliku od verskog kuma, koji je mogao biti samo jedan, prijateljskih je moglo biti nekoliko. Srbi su okumljivali muhamedanske vernike da bi od njih imali zaštitu (otuda, „Oj Turčine, za nevolju kume“).

„Još i danas (1924) se – kaže Jovan Hadži Vasiljević – baš u poturčenjaka u Južnoj Srbiji, održava šišano kumstvo. Prijatelji će se zvati između sebe kumarama, a kum će dete zvati kumče. U nekim krajevima se zovu i kumovima. Svuda poturčenjaci okumljuju hrišćane za striženje dece i te kumove smatraju za najbliže svoje srodnike i od njih ne kriju ni svoje ženskinje. U Debarskoj oblasti se šišani kum zove i kum krsnik. Ima slučajeva gde su kršteni kumovi primili islam… pa i dalje ostali kumovi, samo šišani“. U nekim selima u ovoj oblasti postoji i običaj „kumstva“. Dva dana pre svadbe gosti se sakupljaju kod zeta i kum sve goste časti alvom. „Kumstvo“ pravi mladoženjin kum.

U Crnogorskom primorju, kaže Tihomir Đorđević, „kum detetu odreže kosu na čelu i slijepim očima, baš kao i pravoslavnim“. Šišano se kumstvo „cijeni isto onako kao kršteno kumstvo kod pravoslavnih, i šišani se kum smatra kao najbolji prijatelj“.

U području Brodareva bilo je slučajeva, sve do najnovijih vremena da pripadnik jedne verske grupe šiša dete druge verske grupe. Tako je 1956. godine Miljan Čabarkapa iz Slatine šišao devojčicu Anu, kćer Kare Sadiković iz sela Brvino i ova kumstva poštovale su obe strane.

Ni kod Albanaca verska pripadnost nije igrala nikakvu ulogu prilikom prihvatanja kumstva – šišanog kumstva. Kum (alb. kumar) seče makazama kumčetu nešto kose s glave; u obliku krsta, ako je u pitanju hrišćanin, odnosno na četiri različita mesta kod muslimana.

Šišano kumstvo našlo je odjeka i u narodnoj epici. Najviše pesama je u vezi sa hajdukom Mijatom Tomićem (verovatno u drugoj polovini 17. veka), koji je imao, više puta, šišano kumstvo kod muslimana.

O starini pobratimstva svedoče Herodot i Tacit. Ovo veštačko orođavanje u narodu ili, da se ponovo vratimo Čajkanoviću, mistično uspostavljeno krvno srodstvo, nastaje iz više razloga, pojednostavljeno rečeno, iz dva: iz ljubavi i iz nužde. A moguće su i sve kombinacije, i nema nikakvih prepreka, uključujući i verske, i nacionalne. Čak su mešovite sredine predstavljale pogodno tle za razvijanje ovog običaja. Pojedini oblici pobratimstva sklapani su, pre svega, iz praktičnih razloga, a u manjini su, ipak, mađijski pobratimski odnosi. Ustanova pobratimstva zajednička je hrišćanskim narodima na Istoku, Grcima, kao i Slovenima. Albanci na jugu Arbanije imaju svoj domaći izraz vellam (uz upotrebu i slovenske reči pobratim).

„Hrišćanska crkva – kaže Petar Stojanović – ne samo da je indolentna prema pobratimstvu već ga i osuđuje. Stav crkve, čija se dogmatika inače prilagođava narodnim običajima, ovdje je u sukobu sa shvatanjem naroda. Ona ne uzima pobratimstvo za srodstvo“.

O običaju bratimljenja između hrišćana i muslimana u Bosanskoj Krajini ostavio je pouzdana svedočanstva turski svetski putnik Evlija Čelebija. „Kad naši junaci – kaže on – na ovoj krajini padnu u kršćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s kršćaninom i zakunu mu se na vjernost. Kršćanin da vjeru muslimanu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerničkog ropstva, a musliman, opet, (zada vjeru kršćaninu) i rekne: – Ako ti padneš nama u ropstvo, i ja ću tebe izbaviti od Turaka. I tako dadu jedan drugom čvrstu vjeru… rekav: – Tvoja je vjera moja, a moja vjera je opet tvoja… Zatim liznu međusobno krvi. Tako se pobrati musliman s kršćaninom… A ako sada ovaj kršćanin bude ubijen on ide u raj, a ovaj (musliman) ide u pakao s vjerom nevjernika. Premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi, to je ipak ovakav običaj na ovoj krajini čest“.

„Kod Brđana i Arbanasa – kaže Stojanović – bratime se ljudi raznih „zakona“ (veroispovesti). Tamo je pobratimstvo svežije nego u staroj Crnoj Gori. Kuči se, uopšte, više od drugih Brđana bratime sa Turcima i Arbanasima. Pobratimstvo se drži jednako između pobratima istih kao i između pobratima raznih vjeroispovesti“. Tako je Marko Miljanov bio pobratim Šaban-bega iz Tuzi i Alila Bećova iz Tuđemila. Ceremonija bratimljenja bila je drukčija kada nisu bili u pitanju jednovernici. Pobratimstvo između crnogorskih glavara sveštenika i turskih dostojanstvenika, uprkos opštoj netoleranciji prema islamu, nije nikako izuzetna pojava. U doba Njegoša društvena svest bila je više opterećena tradicijom plemena nego dogmatikom pravoslavlja. Čak i Njegoš, uprkos kanonima pravoslavne crkve, bratimi se sa hercegovačkim Ali-pašom Stočevićem (prepiska između njih traje od 1838. do 1847). I katolički sveštenici u Albaniji bratimili su se, krvlju, sa muslimanskim bajraktarima. Pa i sam knjaz Miloš pobratim je Mustafa-paše Bušatlije i zalaže se za njega kod Crnogoraca; piše Njegošu da mu ukaže pomoć u borbi protiv sultana, a da ga u svakom slučaju ne uznemirava jer „Crna Gora ne može bez Skadra ni suščestvovati; ona i hranu svoju od njega ima i trgovinu svoju posredstvom njega rasprostranjava“.

Pa i putnici i inostrani predstsavnici dolaze u Crnu Goru i Brda i povinujući se mesnim običajima, sklapaju pobratimstva s lokalnim glavarima. Jer su tako u uslovima plemenskog „bezvlašća“ najefikasnije mogli da štite svoje interese.

Dogovor (iz 1614) o slobodnom tranzitu mletačke pošte za Carigrad postignut je tako da su Mleci platili gorštacima neku sumu novca i, po običaju, zaključili sa njima pobratimstvo.

Pored kumstva, pobratimstvo je, sve do novijeg doba imalo veliki značaj za umir krvne osvete (ovaj vid pobratimstva je, takođe, „od nevolje“ i dopire u dublju prošlost). Zbog nesigurnog stanja u graničnim krajevima Crne Gore i Turske pobratimstvo služi i jednima i drugima kao „propusnica za međusobni saobraćaj i ličnu i imovinsku zaštitu“. U Kučima u vreme „besuđa ljudi su sreda imavali po desetak pobratima, i čim je besuđe nestalo i primjeri bratimljenja su smanjeni. Bolji i glasovitiji ljudi iz uglednijih bratstava imali su više pobratima nego „nejačica“.

Međutim, kako to tačno primećuje Pavle Ap. Rovinski pobratimstvo je bilo „stješnjeno zakonodavstvom“ i osuđeno na nestajanje. Pa državni poglavari, makar bili vladike i makar to bilo suprotno etici hrišćanstva, koriste pobratimske veze i kumstva kao sredstvio za obmanu i ubistva svojih političkih protivnika. Tako su po nalogu vladike Rada kučkog glavara Vukića Popova ubili njegovi kumovi i pobratimi.

Poput kumstva, i pobratimstvo je našlo odjeka u epskoj poeziji, pa je tako pobratim Kraljevića Marka janjičarski aga.

A danas se, opet, bratime i gradovi (u Nemačkoj se to zove Partnerschaft) i upravo se pregovara o bratimljenju Beograda i Istanbula, jer nas veže „zajednička istorija, kultura i mnogo ljudi, Srba i Turaka, koji su doprineli razvoju naših prestonica“.

Literatura:

V. Čajkanović, Mit i religija u Srba, Beograd 1973.

N. Županić, Šišano kumstvo kod jugoistočnih Slovenaca i ostalih Slovena, Glasnik Etnografskog instituta 1-2, 1952.

Srpski mitološki rečnik, drugo dopunjeno izdanje, Beograd 1998.

J. Hadži Vasiljević, Muslimani naše krvi u Južnoj Srbiji, Beograd 1924.

T. Đorđević, Preislamski ostaci među jugoslevenskim muslimanima, Naš narodni život 6, Beograd 1932.

P. Bartl, Kryptochristentum und Formen des religioesen Synkretismus in Albanien, Graezer und muenchener Balkanologische Studien, Muenchen 1967.

D. Antonić, Prilog proučavanju pobratimstva, Glasnik Etnografskog instituta XXVI, Beograd 1972.

Evlija Čelebi, Putopis, odlomci o jugoslavsnekim zemljama, predgovor, uvod i komentar H. Šabanović, Sarajevo 1967.

P. Stojanović, Pobratimstvo kao osobita vrsta srodstva u Crnoj Gori i sjevernoj Arbaniji (osvrti na stanje u XIX i u početku XX vijeka), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 47. Zagreb 1977.

Peščanik.net, 17.12.2015.