Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Kod izlaska iz jednopartijske vlasti, okrugli sto je bio način da se u politički proces uključi opozicija. To je bio instrument kojim je opozicija stekla legitimnost i potom je legalizovana. Ključna tema okruglih stolova jeste izborni sistem. Jer na početku demokratizacije on može da ima značajan uticaj. Tek potom se dogovaraju izborni uslovi, to jest uslovi pod kojim će se odvijati predizborna, a i postizborna, konkurencija. Da uzmem dva primera.

Kada se praktično raspao Savez komunista Jugoslavije, okrugli sto vlasti i opozicije je mogao biti veoma koristan. Tadašnja jugoslovenska vlada nije posegla za tim sredstvom demokratizacije. Isto se može reći i za srpske vlasti negde od sredine osamdesetih godina prošloga veka. Okrugli sto je bio jedan mogući način demokratizacije Srbije, ali vlasti nisu videle potrebu za tim ne težeći ni legitimnosti niti demokratizaciji.

Kada se, opet, odlučivalo o izbornom sistemu u Srbiji krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga veka, cilj je bio da se ozakoni onaj koji će obezbediti pobedu Miloševiću, čak i u uslovima kada ni on niti njegova partija zapravo nemaju većinu u društvu. Tako je nastao izborni sistem u kojem se glasa za partije, a ne za poslanike. Pa su glasači birali između Miloševića i drugih, gde se očekivalo da će, prvo, sam Milošević dobiti više glasova nego njegova partija, a drugo, da će Socijalistička partija imati veći koalicioni potencijal od drugih stranaka, usled čega je ocenjeno da je proprocionalni sistem u kojem je Srbija jedna izborna jedinica najbolji.

Kako okruglog stola sa opozicijom nije bilo, izborni zakon je donet i imao je predvidljive posledice sve do izbora 2000. godine.

U meri u kojoj je sada uspostavljen jednopartijski sistem, u vidu hegemonističkog položaja Srpske napredne stranke, okrugli sto nema smisla ukoliko se ne uspostavi legitimnost opozicije, ali takođe pokrene i rasprava o izmeni izbornog sistema. Tako da glasači biraju partijske kandidate, pa preko njih i partije i, konačno, koaliciju koju žele na vlasti.

Tek potom je potrebno ustanoviti uslove za slobodne i poštene izbore. Koji nisu nepoznati, kako kada je reč o finansiranju, tako i o konkurenciji u javnosti.

Ukoliko se okrugli sto koristi da bi se samo dogovorili uslovi predizborne konkurencije, opozicija rizikuje da posluži ponovnom izboru koalicije koja je sada na vlasti. Otprilike kao na prvim izborima u Srbiji, kojima su zapravo Milošević i Socijalistička partija Srbije stekli legitimnost koju prethodno nisu imali. Slično će se dogoditi i sada. Okrugli sto bi trebalo da bude sredstvo demokratizcije i uspostavljanja kontrasta između nelegitimne vlasti i legitimne opozicije, a ne stredstvo kojim vlasti stiču u ne maloj meri izgubljenu legitimnost.

Peščanik.net, 10.08.2019.

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija