Zastava Srbije na jarbolu pored nekog jezera
Foto: Predrag Trokicić

Početkom 2015. evropski komesar Johanes Han dao je nezaboravnu izjavu – da su mu za tvrdnju o ugrožavanju slobode medija u Srbiji „potrebni dokazi i opipljivi nalazi“ umesto glasina. Slična zbunjenost o prirodi režima u Srbiji (u celini, ne samo u medijskoj sferi) usledila je na međunarodnoj, ali i domaćoj političkoj sceni. Ova pitanja su postala naročito učestala nakon parlamentarnih izbora 2016. i predsedničkih 2017. Kakva diktatura, kakva autokratska vlast? Dajte nam dokaze! Većina građana glasa za SNS i odgovara im ovakav način upravljanja zemljom, rekli bi oni koji traže dokaze. To vam je demokratija.

Kako ta demokratija zaista izgleda, pogledajmo na jednostavnom primeru. Predsednik je sve njene snage demonstrirao baš 5. oktobra, na godišnjicu svog davnašnjeg poraza.

Predsednik Srbije je nakon sednice predsedništva partije, čiji je takođe predsednik (i partije i predsedništva), saopštio da je „odlučeno da mandatar za sastav nove Vlade bude Ana Brnabić“. Imali smo više kandidata, rekao je Vučić, ali potpisao sam odluku. Siniša Mali će odagnati sve sumnje kako je došlo do ove „kolektivne odluke“: jednoglasno smo prihvatili predlog Aleksandra Vučića.

Dakle, Predsednik države i predsednik stranke je potpisao stranačku odluku o tome ko će biti novi kandidat za predsednika vlade, a istovremeno je ovog kandidata sam i predložio. Podsetimo ovde da Ustav propisuje da „kandidata za predsednika Vlade Narodnoj skupštini predlaže predsednik Republike, pošto sasluša mišljenje predstavnika izabranih izbornih lista“.1

Predsednik Republike tokom jula jeste imao nekakve sastanke o formiranju nove Vlade. Svakako najzanimljiviji je bio onaj na kome se Predsednik Aleksandar Vučić sastao sa predstavnicima izborne liste „Aleksandar Vučić – Za našu decu“. Zlonamerni su govorili – pričao je sam sa sobom. Ipak, odluka je pala dva i po meseca kasnije, na sastanku partijskog predsedništva. Istina, ne znamo ko su sve članovi predsedništva SNS. Ova informacija nije javno dostupna, ali zapravo nije ni važna, kako nam je lepo objasnio Siniša Mali.

Imajući u vidu jučerašnji predsednički manevar, potrebno je po ko zna koji put ukazati na ustavnu zabranu: nijedan državni organ, politička organizacija, grupa ili pojedinac ne može prisvojiti suverenost od građana, niti uspostaviti vlast mimo slobodno izražene volje građana.2 Takođe i još konkretnije, političke stranke ne mogu neposredno vršiti vlast, niti je potčiniti sebi.3

Da li su izbori u junu bili slobodni i neposredni? Jasno je da nisu i o tome je već dosta rečeno na Peščaniku. Ovo je važno jer su slobodni i neposredni izbori predmet više ustavnih garancija.4 Da li su, u takvim izbornim uslovima, državni organ Predsednik Republike, kao i politička organizacija Srpska napredna stranka, sa svojim predsednikom i predsedništvom, prisvojili suverenost od građana i uspostavili vlast mimo slobodno izražene volje građana? Da li su, nakon toga, praktikovali neposredno vršenje vlasti koristeći političku partiju, čime su vlast potčinili sebi, odnosno partiji?

Čini se da na primeru „nominacije“ Ane Brnabić, ako ne na drugim primerima, možemo konstatovati da se upravo to desilo. Ovo možemo reći bez zadrške i straha da ćemo preterati. Dodatnih dokaza za ovakvu tvrdnju u jučerašnjem saopštenju ima na pretek.

O koalicionim partnerima nismo danas govorili, rekao je Vučić. Dakle, odluka o podršci predsednici Vlade sasvim sigurno nije rezultat nikakvih konsultacija ili garancija da će je određeni broj poslanika podržati u ambiciji da (ponovo) bude predsednica Vlade. Drugim rečima, predlagači kandidata za predsednika Vlade, poslanici, zamenjeni su drugim predlagačem, Vučićem. Ko podržava njegovog kandidata, odlučiće takođe on, nekom drugom prilikom.

Razmatrao je Vučić i koliko će ministarstava biti, ko će biti na njihovom čelu, iako su ovo pitanja na koja jedino i isključivo može odgovoriti Narodna skupština.5 U prvom slučaju u formi zakona, a u drugom slučaju postupkom izbora Vlade i njenih članova. Uprkos tome, Siniša Mali izjavljuje da će „u narednih sedam dana biti održana još jedna sednica Predsedništva SNS na kojoj će se razgovarati o novim članovima Vlade“. Dalje, na pitanje zbog čega se čekalo 106 dana na odluku o mandatarki Vučić je rekao „da je potrebno da napravite koncept kako će da izgleda vaša Vlada“.

Da rezimiramo. Izbori su bili neslobodni, pa su predsednik i SNS, u uslovima epidemije, uspostavili vlast mimo slobodno izražene volje građana. Zatim je politička partija, odnosno njen javnosti nepoznati organ, simulacijom postupka formiranja vlade, neposredno vršila vlast i to još uvek čini, preko svog predsednika, tako što nominuje mandatarku bez skupštinske podrške. Koaliciju za podršku Ani Brnabić odrediće partija, isto će učiniti i sa ministrima. Na odluku se čekalo jer je Vučić brižljivo skicirao njegovu Vladu.

Nije problem samo u tome što su Vučić i SNS po ko zna koji put cokulama pregazili Ustav. Učinili su to i toliko puta ranije. Problem je i u tome što, u danu u kome se tradicionalno lamentira nad propuštenim prilikama 5. oktobra 2000, nema ozbiljnijih reakcija na otvoreno ismevanje parlamentarne demokratije i svakog od nas, sada i ovde. Zapravo, većina komentara je juče bila usmerena na sporedna pitanja – broj ministarstava ili moguća personalna rešenja u Vladi.

Zbog toga ne svedočimo samo učvršćivanju lične vlasti i nagomilavanju dokaza da zemljom neskriveno upravlja jedna ovakva vlast. Ona se može zvati svakako, samo ne demokratskom. Sve je više dokaza i da je ovakvo stanje normalizovano i većinski prihvaćeno. Šta kaže Vučić, ko će nam biti ministar, pitaju državni službenici. Kako oni, tako i većina Srbije.

Danas je toliko iščekivani šesti oktobar. Osvanuće u prećutnoj tišini za sve nedemokratske prakse, predvođene predsednikovim. Isto se desilo i pre 20 godina. Zbog toga nam se samo čini da šesti oktobar nikada nije osvanuo, a zapravo jeste, već 20 puta. Ono što se nije desilo smo mi, rešeni da uzurpatorima, koji god bili, pokažemo gde im je mesto.

Peščanik.net, 06.10.2020.

BOJKOT IZBORA 2020.

________________

  1. Član 127 Ustava Srbije.
  2. Član 2 Ustava Srbije.
  3. Član 5 Ustava Srbije.
  4. Član 4, član 52 i član 100 Ustava Srbije.
  5. Član 127 Ustava Srbije.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)