Grafit: Street Dreams
Foto: Peščanik

Predlog opoziciji bio bi – pređite u ilegalu. Ne zato što je režim konačno zagušio i svaki preostali prostor za javno delovanje, nego zato što bi za opoziciono nastrojene žitelje Srbije najbolje bilo da uopšte ne znaju šta se događa na najvećem delu opozicione scene. Treba mnogo snage da se iz dana u dan izdrži pritisak idiotskog režima s totalitarnim ambicijama i sasvim je besmisleno trošiti je na pokušaje da se razume na kraju ipak neobjašnjivo ponašanje opozicije.

Nema nade – samo to je prošle nedelje mogao pomisliti za političku i fizičku budućnost zemlje zabrinuti žitelj Srbije. U nekoliko dana stislo se ili su se preklopila četiri događaja: tobožnji izbori u Demokratskoj stranci; krnji (na severu zemlje rekli bi – krnjavi) sastanak opozicije; „jasan plan“ Stranke slobode i pravde za promenu režima, zbog koga se ova partija više neće sastajati sa drugim akterima iz opozicije; „5 tačaka“ Dveri za dalju samostalnu političku borbu, jer je i njima kao sve jasno.

Nema sumnje da je bojkot naneo političku štetu režimu. Nema sumnje da se pokazalo da u Srbiji nema uslova ne samo za fer nego ni za slobodne izbore. Nema sumnje da se sada i golim okom vidi da su najviše političke institucije u Srbiji tek puka fasada razobručene samovolje jedne osobe. Ali, nažalost, gledamo i rasap opozicije kao posledicu bojkota. Verovali smo da imaju plan, ali se sada pokazuje da bi famozni „dan posle“ zapravo mogao biti fatalan za opoziciju.

Bez formalnog okvira predstavničkih institucija, opozicija se razliva na sve strane. Koliko god da je bojkot bio opravdan, a bio je mnogo, izgleda da će ga opozicija skupo platiti. To je i dobra i loša vest. Loša vest zbog toga što potvrđuje da ne postoje nikakav unutrašnji smisao, cilj, volja, oblik u opozicionim strankama da ih zadrže na okupu kada izostane kruti spoljašnji formalni okvir predstavničkih tela (uključujući tu i finansiranje iz budžeta). Dobra – ako je tako, ne treba ni da postoje.

1. Bitka za leš Demokratske stranke kao da nema kraja. Apsolutno je nejasno šta hoće „pobunjenici“ protiv Lutovca. Lutovac barem ume da kaže kuda bi sa strankom. S druge strane, „pobunjenici“ umeju da kažu samo da su protiv Lutovca. Reklo bi se da je Lutovčev greh to što nije izveo stranku na izbore. Ali, rezultati onih iz Demokratske stranke koji su na izbore ipak izašli, nedvosmisleno pokazuju da je Lutovac dobro procenio. Tako kao glavni greh Lutovca ostaje loša unutarstranačka kalkulacija: kao da nije do kraja prozreo s kim ima posla i sad će mu ti doći glave. Dobro bi bilo da Lutovac odoli i nekako sačuva stranku, ali je veliko pitanje da li je stranci ostao više ijedan život od mnogih koje je imala i tako olako proćerdala.

2. Da li čitalac može da zamisli o čemu razgovaraju učesnici sastanaka opozicije. Uđu u salu – Dobar dan – Dobar dan. I… Šta dalje kažu jedni drugima? Da ne mučimo čitaoca: sve što se posle sastanka pročita u medijima da se na sastanku govorilo, iscrpan je izveštaj sa tih sastanka. Dakle, ne razgovaraju ni o čemu. Ponavljaju na tim sastancima ono što su prethodno javno već rekli, da bi posle sastanka ponovili isto. Sastanak sam po sebi bi trebalo da bude vest, osvajanje medijskog prostora. Ali, to je možda mogla biti svrha prvog sastanka. Svaki sledeći je višak. Dok ne budu smislili šta da se dogovore i da onda to realizuju, najbolje bi bilo da se više ne sastaju. Mogu se čuti i telefonom – Vidi, ono što sam rekao pre neki dan za novine, to bih ti rekao na sastanku, pa pročitaj, da ne gubimo vreme.

3. Jedino što je jasno u „jasnom planu“ SSP-a jeste priznanje te stranke da ne vidi snagu u zemlji koja bi se uspešno suprotstavila režimu. Argument iz „plana“ otprilike je ovakav: bojkot je pokazao pravo lice režima, sada je na telima Evropske unije da reaguju. Ako ne reaguju, mi opet nećemo na izbore pod ovim uslovima. Loša vest za SSP – neće reagovati. Zalud se predsednik SSP-a poziva na makedonski scenario. Niti je on Zaev niti se SSP može porediti sa strankom Zorana Zaeva. Socijaldemokratski savez Makedonije se par godina ogorčeno borio protiv režima s Gruevskim na čelu, pre nego što je EU izvršila pritisak. Pod „ogorčenom borbom“ misli se na masovne i dobro organizovane izlaske na ulicu, kao i na jaku organizaciju sposobnu da izađe na izbore i kontroliše ih. SSP nema ništa od toga.

Umesto makedonskog, možda bi bolje bilo pogledati beloruski scenario – tamo ljudi već mesecima krvare na ulicama, ali izuzev stidljive podrške, zapravo nema prave pomoći i pritiska na režim Lukašenka. SSP, kako sada stoje stvari, nije u stanju ni da motiviše ni da mobiliše veći broj ljudi za jedan takav otpor režimu ovde. Ali, iz SSP-a poručuju – mi ćemo bojkotovati dok god nam neko drugi ne obezbedi uslove za slobodne i fer izbore. Dobro, čuli smo vas, bolje da nismo.

4. Dveri su sasvim druga i zapravo mnogo zabavnija priča. Da se ispod njihovih pet tačaka: „ti odlučuješ – obnova demokratije, ti kontrolišeš – pravna odgovornost, ti čuvaš – za zeleni patriotizam i novo selo, ti živiš – za novi grad po meri čoveka i porodice i ti ostaješ – ovo je zemlja za svu našu decu“, potpisala, recimo, Inicijativa Ne davimo Beograd, čitalac ne bi primetio ništa neobično. Kako je to rekao predsednik Dveri, to zaista jeste „moderan i dinamičan“ proglas. A pored toga i izrazito progresivan, pa kao takav nikako ne može biti „konzervativan“ kako bi Dveri htele da ga predstave. „Hrišćanska demokratija“ Dveri iz ovih pet tačaka jeste demokratija sama po sebi, a da li će biti i „hrišćanska“ – to će zavisiti isključivo od ličnih osećanja koju u nju budu učitali pojedinci.

Za sada, Dveri su – recimo, svojom inicijativom da se ulicama dodele imena četnika – daleko od tog „hrišćanskog“ elementa u svojoj priželjkivanoj demokratiji. Kao prepreka saradnji između Dveri i Ne davimo Beograd ne stoji dakle hrišćanstvo, nego su između njih stali – četnici.

***

Vidljivo je da režim ima problem bez opozicije u predstavničkim telima. Ali, vidljivo je i da se opozicija ne snalazi u prostoru izvan predstavničkih tela. Stvar je u tome da je preostali javni prostor izvan predstavničkih tela – ulica (vidi pod „makedonski“ i „beloruski“ scenario). Ulica je nezgodna jer remeti rutinu. Pošto ide mimo svakodnevnih navika i obaveza, ona traži ozbiljnu posvećenost i spremnost na žrtve. Dok ne bude spremna za ulicu, najbolje bi bilo da opozicije nema ni u vestima, barem ne ovakvim kakve su one bile prošle nedelje.

Peščanik.net, 29.09.2020.

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)