Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ili vlast laže da nas voli ili je njena ljubav bolesnija od ljubavi koju ispoljava junakinja Stivena Kinga u Mizeriji. I, ako nam neka epidemija dođe glave, biće to epidemija vlasti. Epidemija osionosti, bahatosti, nekulture, diktature… koja je zahvatila i takozvanu struku, odnosno ovlašćene i povlašćene predstavnike lekarske profesije.

Kratak a zastrašujući SMS koji nam je kasno naveče vlast poslala preko državnog operatera a kojim se navodno „samo daje informacija“ da se ubrzano približavamo italijanskom i španskom scenariju (izgleda da je ova vlast baš opsednuta scenarijima nazvanim po drugim državama?) niti je bio informativan niti je bio tačan (ne približavamo se ubrzano što su i priznali sledećeg dana) a naročito nije bio potreban. Svakako nije bio potreban nama.

Zašto onda vlast ima potrebu da nas šikanira umesto da nas ohrabruje? Da nas ponižava, šokira, uznemirava, izbezumljuje umesto da nam bude oslonac i podrška? Dobro, osim očiglednog razloga da ova vlast nije niti ume da bude oslonac i podrška.

Ali, ova vlast od svog početka glumi da je nešto što nije; zašto onda sada bira da glumi psihotičnog roditelja? Tim pre što nam ionako ne može biti roditelj čak ni u simboličkom značenju oca nacije. Ne može se čak ni služiti onim roditeljskim ja rodio ja ubio narativom jer nam ne omogućava život – naprotiv, onemogućava nam ga čak i kad nema epidemije, a to što bukvalno omogućava život armiji partijskih uposlenika joj ne daje za pravo da i za nas ostale kaže da „dok smo pod njenim krovom“ jer Srbija nije njen krov. I ne sme da nas đuture kažnjava, naročito pošto je i sama rekla da se jedva pet procenata nas ne pridržava pravila. Pa čak i da smo deca, a nismo, naročito ne njena, istresanje na nama neće doneti ništa dobro. Ni nama ni vlastima.

Jer mi smo zabrinuti za posao, budućnost, svoju porodicu i prijatelje, pse, snabdevanje, svoju firmu, prolećnu setvu, ljubavni život. Uplašeni smo, strepimo, osećamo nemoć u situaciji opasnoj po život. Imamo neku bolest, imamo nekog svog ko je bolestan. Izjeda nas neizvesnost, izjeda nas briga za bližnje. Treba nam uteha, treba nam odušak, treba nam pomoć, a ne stres zbog kojeg ćemo zasigurno oboleti čak i ako izbegnemo virus.

A jedino što vlast ima da nam pruži – osim odurnog, palmijanskog, tako očigledno lažljivog da se i voditeljka zagrcnula od smeha: sto evra za svakog preživelog – jeste nabijanje osećaja krivice za situaciju koju nismo stvorili niti je pogoršali. I to – nabijanje osećaja krivice iz niskih pobuda, ne bi li time zabašurila sopstvene kompromitujuće postupke.

Za razliku od nje, šta bi nam rekao neko ko nas zaista voli i kome je Srbija stvarno na srcu? Možda nešto kao Dositej – ostani Serbie, ostani pri zdravoj pameti, vostani Serbie, uspravi se i skini ovo čudo sa grbače a zatim postani Serbie, postani pravna država i demokratsko društvo.

A šta bi rekao vlastima? Pa, ništa slično. Jer, za početak, vlast ne može da ostane pri zdravoj pameti jer pri njoj nikada nije ni bila.

Peščanik.net, 06.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)