Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Korona kao dvosekli mač

„Živeti znači podnositi magiju mogućeg; ali kad u sâmom mogućem opazimo predstojeću prošlost, sve postaje prošlost, i nema više ni sadašnjosti ni budućnosti.“ (Emil Sioran, Pad u vreme, 125)

1. Ad hoc predsednički ustavni trio – a praktično sâm predsednik Republike – mimo Ustava je manipulativno proglasio vanredno stanje, koristeći pravne praznine i svekoliku slabost najvišeg predstavničkog tela. A kada je kako-tako ono počelo, Parlament je po Ustavu odmah morao da se sastane i da stvar uzme u svoje ruke. A nije. Zaraza je u začetku bila dobrano potcenjena, ponašanje političkog odlučioca je bilo neprimereno, zakasnelo i neodgovorno. Zdravstveni sistem je bio zatečen, uveliko neorganizovan, tako da su načinjene ozbiljne greške: u početnoj dijagnozi kod više lica, u (pro)oceni zamaha zaraze, u prvobitnom tretmanu lakše obolelih, u neblagovremenim i neodgovarajućim karantinskim merama, u nedovoljnoj zaštićenosti neposredno izloženog medicinskog osoblja (čiji su izuzetni napori neporecivi!), u nabavci i distribuciji neophodne opreme i sredstava rada, naročito testova. Osnovne slobode i prava građana su prekomerno ograničavani: sloboda kretanja – osobito je protivpravno diskriminisana (naj)starija populacija čije je zdravlje po definiciji lako dodatno narušivo fizičkom neaktivnošću i neprimereno dugim boravkom u zatvorenom prostoru – pravo na obaveštenost, sloboda medija, sloboda izražavanja, sloboda preduzetništva i drugo – a bilo je i nedopustivog sankcionisanja novinara, kao i pritvaranja onih pristiglih u Srbiju a prethodno neobaveštenih o drakonskim merama koje su trenutni na snazi. Politički vrh je – prikrivajući sopstvenu nesposobnost a mestimice dižući štetnu paniku, malo napadno hvaleći, više ružno preteći, kako koga i kako kome – čas okrivljavao stanovništvo zbog navodne nediscipline, čas povratnike iz dijaspore iako ih nije na vreme zdravstveno proverio i zaštitio već na granici. Odabrani medicinski eksperti su se uglavnom stavili u Vučićevu službu, preovlađujuće nepromišljeno potpali pod politički uticaj na račun sopstvene profesionalne vokacije. (Jer, vladajuće garniture prolaze, profesija ostaje, a ljudi pamte!) Vlada (predsednika) Republike je uredbodavno haotično i arbitrerno menjala autoritarne mere, u više navrata kršeći međunarodne i ustavne standarde – o neophodnoj proporcionalnosti između strogosti vanrednih intervencija i njihove svrhe i o pravu na pravično suđenje, u prvom redu. Mere vanrednog stanja počele su da se ublažavaju – ne samo iz ekonomskih razloga – nego i u cilju što hitnijeg oživljavanja rada Skupštine i što bržeg održavanja izbora na kojima bi se koronska kriza što pre vladalački dobrano kapitalizovala – bez vođenja računa o još neiskorenjenoj zdravstvenoj opasnosti po građane i drugim, za sada neostvarenim legitimnim konstitutivnim pretpostavkama.

2. Prema Ustavu i Evropskoj konvenciji o zaštiti osnovnih prava i ljudskih sloboda, državni akti doneti u vanrednim okolnostima moraju da: 1) odstupanja od ljudskih sloboda i prava svedu na najnužniju i najblažu/najužu meru spram hitnosti situacije i vremena preduzimanja – uz odgovarajuće obrazloženje; 2) ne diraju u međunarodne državne obaveze; 3) nimalo ne narušavaju taksativno nabrojane pravne vrednosti – među kojima pravo na život, zabranu mučenja, zabranu ropstva i prinudnog rada, kažnjavanje samo na osnovu zakona (sic!), zabranu dvostrukog kažnjavanja za isti delikt (sic!!), pravo na pravično suđenje (ne preko skajpa!); 4) da se ta odstupanja ograniče isključivo na legitimni i konkretni javni cilj, tj. da ne predstavljaju zloupotrebu prava. A tokom vanrednog stanja u Srbiji 2020, vlastodršci prvu, treću i čevrtonavedenu izričitu evropsku i nacionalnu zabranu – belodano flagrantno višekratno gaze.

3. Krucijalna građanska prava i zdravlje nisu antipodi, već je pravo na zdravstvenu zaštitu (član 68. Ustava) jedna od osnovnih civilizacijskih jurističkih vrednosti. Politički vlastodršci koji neće vladavinu pravednog prava i jakih institucija i ne žele demokratiju, a struka koja ne zna šta ju je snašlo i ne ume da (iz)leči – preporučuju maltene srednjevekovno totalno utamničenje čije trajanje oni, razobručeni, samovoljno određuju, negirajući time i ljudskost i društvenost. Time nas snažno guraju u mentalnu bolest i neizbežnu fizičku propast.

4. Nećemo izbeći makaze nezanemarljivih koronskih repova, nerešenog kosovskog pitanja s rastućim međunarodnim pritiscima, migrantskog opterećenja, ovdašnjeg licemernog evropsko-istočnjačkog raskoraka, kao i ogromnih i dugotrajnih današnjih i sutrašnjih ekonomskih turbulencija. Pa ako u tom i takvom miljeu buduća skupštinska vizirska zasedanja – u tzv. redovnom stanju produžene drastične političke nestabilnosti – budu nalikovala onima pre bojkota zamašnog dela opozicije, i ako se ništa suštinski ne promeni u poboljšanju izbornih uslova – normativno i stvarno, kao i u medijskoj klimi u ozbiljno partijski nakrivljenoj Srbiji – pravo na slobodne izbore biće i dalje nepostojeće. Eventualno naprasno i smandrljano sprovedeno, skoro iznuđeno narodno glasanje bez punog stranačkog menija izbornih lista – lišeno izglednijih pobedničkih opcija – neće doneti ništa dobro(g). U tom slučaju smo – zbog očekivanog lepog vremena, još više radi nasušnih krupnih državnih i društvenih promena – sve bliži novom sloganu: OSTANITE VAN KUĆE! Jer, ako nastavimo da čamimo po stanovima, sigurno gubimo zdravlje, a istinsku slobodu nikada nećemo zadobiti.

Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net, 25.04.2020.

KORONA